INTERVJU Tamara Borić, Nacional

Prvo izdanje ‘Dnevnika Pauline P.’ Sanje Polak tiskano je prije točno 22 godine kao zbirka kolumni. Danas je ta ‘Paulina P.’ veliki književni uspjeh – sedam knjiga izdano je u 100.000 primjeraka, u 17 godina izvedeno je 500 istoimenih predstava, a upravo je završeno i snimanje dugometražnog filma o Paulini P.

Prije točno 22 godine izašlo je prvo izdanje knjige ‘’Dnevnik Pauline P.’’ autorice Sanje Polak, skromne učiteljice koja je svoje kolumne iz dječjeg časopisa prikupila da se ne pogube. Danas je ‘’Paulina P.’’ apsolutni književni fenomen – sedam knjiga iz franšize izdano je u više od 100.000 primjeraka, istoimena predstava igra već 17 godina i izvedena je gotovo 500 puta, a upravo je završeno i snimanje dugometražnog filma čija se premijera očekuje iduće godine.

Sanja Polak je 54-godišnja književnica za djecu i mlade, jedna od najpopularnijih i najprodavanijih hrvatskih književnica čijih se 12 knjiga za djecu izdalo u više od 300.000 primjeraka. Za roman ‘’Drugi dnevnik Pauline P.’’ 2004. je dobila nagradu ‘’Mato Lovrak’’ za najbolji roman za mlade na hrvatskom jeziku, a 2006. godine zbirka pripovijedaka ‘’Petrica Pričalica’’ nominirana je za  međunarodnu nagradu ‘’Mali princ’’.

 

NACIONAL: Prosinac je za vas uvijek poseban jer je početkom prosinca predstavljena jedna jako važna knjiga, koja je zapravo obilježila vašu karijeru. Radi se, naravno, o ‘’Paulini P.’’ koja je proslavila 22. rođendan. Dakle, početkom prosinca 2000. održana je promocija knjige ‘’Dnevnik Pauline P.’’, kako je uopće došlo do ideje za Paulinu?

To je bila 1995., bila sam mlada učiteljica i moj dragi prijatelj učitelj Darko Cindrić osmislio je dječji časopis. Ne školski list, nego baš časopis da ga djeca čitaju, jer smo u to vrijeme dobili prvo računalo, što je bila velika stvar. I onda mi je rekao da časopis treba imati kolumnu i glavni lik kolumne mora biti djevojčica. Nas smo dvoje bili na telefonu kad smo o tome razgovarali i moja kćer Paulina bila je beba. I tijekom razgovora s njim Paulina je zaplakala i ja sam mu rekla neka malo pričeka dok ne provjerim treba li što Paulina. I dok sam se vratila na telefon, Darko mi je rekao da bi bilo dobro da se kolumna zove Dnevnik Pauline P. I tako sam ja za naš časopis Prvi izbor počela jednom mjesečno objavljivati tekstove, koje sam nedugo potom ponudila časopisu Smib. Bili su jako čitani. I tako nekoliko godina poslije ja sam već imala 30-ak takvih priča i bojala sam se da će se one nekako izgubiti, željela sam ih sačuvati. I 1999. organiziran je natječaj Ivana Brlić Mažuranić i ja sam sve te priče posložila u rukopis i došao je Interliber. Šetajući kroz štandove, došla sam i do štanda Znanja pa sam Veri Barić, urednici tada najjače Biblioteke Stribor, ispričala sve o ‘’Paulini’’. Ona mi je rekla da se nada da neću osvojiti nikakvu nagradu pa da mi ona objavi knjigu. I tako je u rujnu 2000. izašla prva knjiga o Paulini. Mislila sam da je to kraj.

 

NACIONAL: Ali to nije bio ni blizu kraj.

Tako je ispalo. Iako je ‘’Dnevnik Pauline P.’’ već bio objavljen, urednik Smiba Tito Bilopavlović rekao mi je da djeca moje tekstove, koji su i dalje izlazili, jako vole čitati i da ih ja samo nastavim pisati. I tako se vremenom skupilo priča i za drugu knjigu. I zaista, ja sam dobivala mnoga pisma od malih čitatelja koji su željeli čitati o Paulini. I izašla je druga knjiga.

 

NACIONAL: Uvijek je dnevnik nekako najbolja forma, jer se na taj način najbolje mogu izraziti osjećaji koje inače ne govorimo drugima, pa tako tinejdžerica Paulina piše o svojim osjećajima, što je vjerojatno jedan od razloga zašto je knjiga toliko uspješna. Što mislite, koji su razlozi za njezin uspjeh?

Ja vam zaista ne znam. Može se reći da je ta knjiga fenomen dječje književnosti, a sva ljepota je u toj spontanosti. To nije bio neki menadžerski projekt, sve je išlo sasvim slučajno. Ta priča o Paulini P. i koliko je dobra knjiga išla je od djeteta do djeteta, nisam ja imala pozive za promociju, susrete s čitateljima, nije bilo društvenih mreža, sve je bila isključivo usmena predaja. Kojiput razmislim o tome – četvrt stoljeća Pauline! Prvi čitatelji danas i sami imaju djecu i nude im je za čitanje. To je stvarno jedna lijepa priča.

 

 

NACIONAL: Kako se vi zbog toga osjećate?

Sretna sam neizmjerno. Najpoznatija sam po ‘’Paulini’’, ali ono što je meni još zanimljivije je to da su moje knjige koje nisu u lektiri – Paulina je dio lektire već godinama – doživjele osam, devet, deset izdanja. Recimo, ‘’Petrica pričalica’’ po mojem je mišljenju bolja knjiga od ‘’Pauline’’, ali eto ta priča s Paulinom je zaista otišla nekim nevjerojatnim smjerom. I ‘’Petrica’’ je otisnuta u deset izdanja, dakle u 30.000 primjeraka. Dosad sam napisala 12 knjiga i pitali su me kolika je sveukupna naklada. Kad je poznato da je jedna naklada oko 3000 primjeraka, i sama sam se zapravo sledila kad sam shvatila da su se moje knjige izdale u 300.000 primjeraka. Dakle, toliko je knjiga bilo u nečijim rukama. E, ta me priča nosi. Ali zapravo, ja još duboko u sebi nisam povjerovala u to da sam književnica.

 

NACIONAL: Zašto?

Ne znam. Ja pišem i sve je to meni zabavno, ali toliko sam ‘’uzemljena’’. Možda sam uzemljena zato što sam odlučila da ću cijeli život biti učiteljica. Primjerice, moje dvije kćeri niti moja djeca kojima sam kroz ovih tri desetljeća predavala, nemaju osjećaj da sam ja autorica ‘’Pauline’’. Više sam misionarka čitanja, a na postdiplomskom sam studiju znanstveno shvatila nešto što sam oduvijek znala – koliko je čitanje presudno važno za djecu od prvog do četvrtog razreda. A ja pišem na poziv djece, ona me mole da pišem i ne zanosim se. Po cijeloj Hrvatskoj putujem i govorim koliko je to čitanje važno. Često me roditelji pitaju što da naprave da bi im dijete više i bolje čitalo. Ja im samo kažem da se pobrinu za to da dijete čita svaki dan 15, 20 minuta. Ako od prvog razreda svaki dan čita toliko, do četvrtog nema šanse da ima ikakvih problema.

 

NACIONAL: Ali djeca u Hrvatskoj iznimno malo čitaju, pa kasnije i kao odrasli ljudi malo čitaju.

Da, a sve je zapravo jednostavno i jeftino. Dakle, svakodnevno čitanje 15 minuta, kao što se svaki dan peru zubu. To iziskuje tako malo vremena. Zamislite dijete u petom osnovne koje čita svaki dan prije toga. On dođe profesorici petog razreda s 1300 pročitanih priča. Radila sam projekt sa svojim razredom, željela sam provjeriti funkcionira li to u praksi. Ne mogu vam ni opisati koliko brzo se njihovo čitanje razvilo.

 

NACIONAL: Jeste li ih trebali tjerati?

Nisam ih uopće trebala tjerati. Svaki dan sam im isprintala jednu priču, oni su je nosili doma, ocijenili priču i vratili je, pa smo o tome malo porazgovarali i dobili bi drugu priču za idući dan. I tako dva mjeseca. Nisam ni provjeravala jesu li zaista pročitali, ali to je bio val, oni su dolazili u školu plačući jer su dan prije izgubili priču pa je nisu mogli pročitati. Dakle, samo ih treba zainteresirati. I evo, ove godine ponovno imam prvoškolce i oni svaki dan u ‘’košuljicama’’ nose svoje priče, i tako će biti i dalje. Zašto? Zato što sam na sebi osvijestila da tako dobro govorim, tako dobro rješavam životne probleme zato što čitam, zato što sam jako puno čitala. A u djetinjstvu sam imala velikih problema s čitanjem, ali sam u petom razredu zavoljela književnost. Knjige su danas oko mene i u meni.

 

NACIONAL: Učiteljica ste pa imate povratne informacije od djece. Još uvijek, iako se promijenio način obrade lektire, i dalje je to nešto što se mora pa zbog toga nije zanimljivo. Ova metoda koju vi radite mogla bi biti rješenje.

Ako sam mogla ja, ne vidim zašto to ne bi moglo raditi i drugih deset tisuća učitelja. Kad je reforma u pitanju, imamo nove dokumente, ali i dalje stari način podučavanja. Kad je lektira u pitanju, sad više nema fundusa, nema lektire odabrane od Ministarstva. Svaki učitelj bira naslove i to je odlično. Međutim, ne idu učiteljice u knjižnice i ne biraju nova djela, nego i dalje djeci odabiru ono što je bilo na popisima. Treba još jako puno vremena proći da bi se stvari dovele u red. Primjerice, kod svojih prvoškolaca vidim ponašanje koje me zabrinulo.

 

NACIONAL: Kako to mislite?

To su djeca koja su tijekom lockdowna imala 4, pet, šest godina. Ja kod njih primjećujem intenzivan nemir, nesposobnost mira, fokusa, slušanja onoga što se govori, pažnja im leti na sto stvari. Djeca su se počela ponašati kao likovi iz crtića, a roditelji to prihvaćaju kao nešto normalno. Dakle, tijekom formativnih godina nisu išla u vrtić, nisu se družila s roditeljima, u kazalište, djedi i baki. Ostajala su kod kuće s roditeljima, ali nisu ih roditelji vidjeli, vidio ih je ekran. I žalosno je to što se takve stvari u humanističkim znanostima nisu ne samo istražile, već ih se nije ni zabilježilo. Mi nismo ni trepnuli kad smo skinuli maske, a kad smo ih nosili bili smo užasni. Sve je to predugo trajalo da ne bi ostavilo posljedice. Ipak je lakše bilo sa školskom djecom jer ona su ipak bila povezana s učiteljicom. Vrtićka djeca su najgore prošla, oni su zakinuti a o tome se ne govori.

 

NACIONAL: Što vi možete kao učiteljica?

Ja mogu napraviti ono što radim svaki dan. Radimo vježbe smirivanja, vježbe fokusiranja, inzistiram na tome da ne govorim dok svi ne budu mirni, jer ni glumac ne započinje tekst dok svi u publici ne budu mirni. Polako ih smirujem objašnjavajući im da su u školi došli naučiti čitati i pisati, a da je za to potrebna tišina. Trebate to vidjeti, ne znaju čekati red, ne mogu čekati da dobiju riječ, to je eksplozija, skaču kao ‘’federi’’. Treba ih smirivati odlaskom u prirodu, razgovorom, ide to polako.

 

NACIONAL: Što najviše možete od djece naučiti, učite li od njih?

Promatram ih i drago mi je da se dječja duša nije promijenila. Nažalost, i roditelji i učitelji jako malo promatraju djecu. Govorili smo tijekom reforme da učitelj treba znati zatvoriti usta i da kad iz škole dođeš mrtav umoran, to samo znači da si govorio puno više od onoga koliko su oni govorili, i to nikako nije dobro. Ja djecu gledam i promatram kako se ponašaju, želim osjetiti njihovu dušu, znam da ta djeca nizašto nisu kriva i poštujem ih zbog te njihove čistoće. Zato volim biti učiteljica. Od njih učiti kako razumjeti, kako opraštati, što učiniti kad me netko razljuti. Pokazujem im čitav dijapazon emocija, važno je i da oni znaju izraziti svoje emocije. Trebaju znati jasno i glasno reći kad im nešto smeta.

 

NACIONAL: Spomenuli ste da je potrebno da roditelji odu u školu za mame i tate, jeste li primijetili da se posljednjih godina roditelji manje bave djecom ili je baš suprotno?

Ma djeca su vam danas turbo prezaštićena. Mi nemamo problem s roditeljima, nego oni prije svega imaju problem sami sa sobom. Dijete je nekad napravilo nestašluk, mi bismo to u školi riješili i javili roditeljima tjednima kasnije. Danas, kad se nešto dogodi, više problem ne rješavaju djeca ili škola, nego dijete mobitelom zove roditelje pa oni za njih rješavaju probleme. Ne vidim baš dobru budućnost u svemu tome. To je kao ono kad čujete ‘’evo, mi smo ozdravili’’. Mi smo ozdravili? Dakle, roditelj ulazi u ulogu svog djeteta, dijete nema svoje ‘’ja’’, strašno su svi zaštitnički raspoloženi i strašno su ambiciozni. To počinje već od prvog razreda, svi su jako osjetljivi i to dijete nema slobodu biti dijete. Prvo pitanje kad dijete dođe iz škole jest ‘’koliko si dobio?’’. I onda kad dijete kaže da je dobilo četiri, onda kreće čuđenje ‘’četiri? Pa kako četiri?’’. Što to djetetu znači? Da je najvažnije koji broj donese doma, jer ako ne donese pet, nije dobro. I malo pomalo stvara neka dogmatska uvjerenja koja će se kasnije reflektirati na svoj život, pa će postati bahato i bezobrazno, ili će se osjećati inferiorno, agresivno. Dakle, stvarno mislim da treba otvoriti fakultet za roditelje.

 

NACIONAL: Vratimo se na Paulinu. Ona je doživjela još šest nastavaka, novih knjiga, zato što su to tražili mali čitatelji, i danas je jedna od najpopularnijih knjiga, lektirni je naslov, a samo prva knjiga tiskana je u 24 izdanja te prodana u više od 100.000 primjeraka. No osim u knjigama, Paulina je zaživjela i u kazalištu. Istoimena predstava odigrana je gotovo 500 puta, igra već 17 godina, a snimio se i film koji bi se trebao prikazati iduće godine. Koliko ti drugačiji mediji pomažu, koliko vam je važno da Paulina na taj način živi?

Ja vam uopće nisam bila zainteresirana za kazališnu adaptaciju, a još manje za film, ali i to se – baš kao i sve ostalo – dogodilo spontano. Ne znam zašto mi to nije bilo zanimljivo, napisala sam knjigu i mislila sam da je to kraj. Snježana Banović je tekst dramatizirala i predstavu režirala u Žar ptici, i poslala mi je taj svoj tekst, ali ja sam joj rekla da je kazalište posve drugačiji medij i da uopće ne želim ni na koji način utjecati na život predstave. Opet se, kao i s knjigama, dogodio fenomen jer ta predstava igra već 17 godina. Ima zgodna anegdota, kad djeca dođu na predstavu pa ravnatelj priča s učiteljicama. I one ga pitaju zašto ga ne zanima predstava, a on im samo kaže ‘’da vi znate koliko puta sam ja pogledao tu predstavu, pa ovo je već ne znam koja generacija djece koja dolazi na predstavu’’.

 

NACIONAL: A film?

Kad me nazvao producent s idejom da se snima filma prema Paulini P., meni je samo kroz glavu prošla ideja da više nitko neće htjeti čitati knjigu. Evo, film je snimljen i trebao bi biti prikazan iduće godine. Ja nisam bila ni na jednom setu, a u filmu igra jedan moj bivši učenik.

 

NACIONAL: Sigurno vam je drago da je Paulina ostavila toliki trag.

Ma kako mi ne bi bilo drago. I ne samo to, nego mi je cijela ta priča baš vau. Nisam se ja trudila oko toga, sve je došlo spontano, i to je predivno.

 

NACIONAL: Kako se osjećate znajući da toliko utječete na živote djece?

Ne mogu doći k sebi, zaista. Toliko sam sretna i ispunjena zbog toga. Moram vam nešto ispričati. Imala sam operaciju ramena koja prvotno nije završila kako smo se svi nadali i moja desna ruka ostala je paralizirana. Zamislite, književnica koja ne može pisati. Jako mi je teško pala ta situacija. U to vrijeme završavala sam ‘’Morski dnevnik Pauline P.’’ i trebalo je napisati posljednjih 20 kartica teksta do Interlibera. I rekla sam si da ću to napisati nakon operacije, ali eto, nije sve išlo po planu. I nisam mogla pisati, išla sam svaki dan na terapije, trpjela strašne bolove. I jednog dana samo sam stavila jastuk ispod desne ruke i pisala, pisala, dva puna dana. I završila sam i knjiga je izašla na Interliberu. A na Interliberu ludilo, djeca stoje u redu da bi kupila moju novu knjigu i da bi dobila moju posvetu. Toliko je dugačak red bio da su se sve moje knjige rasprodale, pa smo morali čekati da dostavljač donese još primjeraka. Inače, neka djeca zaista moje knjige skupljaju kao sličice. Ima djevojčica koje napamet znaju dijaloge, dijelove teksta.

 

NACIONAL: Pišete li sad nešto?

Imam naručenih šest rukopisa.

 

NACIONAL: Ma što je to za vas.

Nisam napisala ništa već godinu dana. Ali ono što sam napravila, i to mi je bila velika želja i to me mučilo i kao učiteljicu, jest to da sam prepričala ‘’Pinocchija’’. To je Mozaik knjiga objavila. ‘’Pinocchio’’ je dugo bio na popisu lektire za drugi razred, to je prekrasna knjiga koju bi prije svega trebali čitati naši političari, ali i svi odrasli. Ta knjiga ne govori samo o laganju, već taj roman priča o tome kako nastaje čovjek. To je ta metafora o drvenom dječaku i što čovjek mora proći da bi postao čovjek. Ali kako je ta knjiga pisana davno, ona više izražajnim stilom i načinom kako je napisana nije bliska djeci. Tako da sam ja zapravo dobila zadatak prepričati ‘’Pinocchija’’, ali unatoč tome što nismo nikakvu reklamu davali, jako je čitana. Djeca su se zaista mučila s tim tekstom, a ovako će im se ta priča osvježiti i bit će im zanimljivije. Ta priča, ili primjerice ‘’Heidi’’, to su sve predivne priče, ali treba ih prilagoditi.

 

NACIONAL: Dakle, šest rukopisa je u planu.

Već imam i naslove. Pisat ću o dječaku Kristijanu i djevojčici Ivani. To su novi projekti, pa ću pisati o djevojčici Tonki, pa jednu slikovnicu. Već imam 12 knjiga za djecu i taman kad pomislim da je to dosta i zapitam se što će djeci još mojih knjiga, oni me iznenade i traže još.

 

Izvor: Nacional

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO