INTERVJU Tamara Borić, Nacional

Čitatelji “Male pariške knjižare”, bestselera njemačke spisateljice Nine George, znaju za njezinu teoriju liječenja literaturom. Ako se prava knjiga pročita u pravo vrijeme, ona može izliječiti i najteže probleme i neće biti potrebni ni lijek ni psihoterapija. “Svjetla juga” njezina je nova knjiga, objavljena u Mozaiku knjiga, koja se radnjom naslanja na “Malu parišku knjižaru”. I ovoga puta imamo vlasnika putujuće knjižare, zove se Francis Meurienne, a on ima neobičnu pomoćnicu Marie-Jeanne koja može vidjeti ljubav, i to doslovno, kao i sva ona srca koja su predodređena jedno za drugo. To je poetična priča o mogućnosti i nemogućnosti ljubavi, to je i knjiga utjehe i knjiga bajki. To je i ljubavni roman, ali i roman o ljudskoj ćudi. Vodi u šetnju provansalskim krajolikom u kojem se susreću ljudi iza čijih se pogleda skriva neispričana žudnja i nalazi metode kako s tim žudnjama izaći na kraj.

Nina George je 47-godišnja književnica i slobodna novinarka koja je objavila 30-ak knjiga, stotinjak kratkih priča i više od 600 kolumni. Iznimno je aktivna oko pravne zaštite pisaca i njihova rada, osnivačica je organizacijeYESon Author’s Rights (DAza autorska prava) i savjetnica Upravnog vijeća njemačkogPEN-a. Za Nacional je govorila o pisanju, knjigama te borbi za vidljivost i veća prava pisaca i umjetnika općenito, posebno spisateljica.

NACIONAL: Vaša knjiga „Svjetla juga“ upravo je objavljena u Hrvatskoj. Što je bila inspiracija za tu knjigu?

Moram vam nešto priznati: u principu sam željela napisati drugačiju knjigu. I ispričati čitateljima o čežnji i o vremenu koje prolazi i o tome kako završimo osramoćeni jer nismo napravili dovoljno u životu. Ali onda mi se u glavi pojavila priča o Marie-Jeanne – ili točnije: glas ljubavi. Bilo je to na Badnjak 2018. kad sam taj glas čula u svojoj glavi, tako glasno! Taj mi se glas žalio na to što se ljudi stalno žale zbog ljubavi, ali taj glas nije odgovoran za to kako se ljubavnici odnose jedno prema drugome. S tim glasom u glavi pokušala sam napisati prvih nekoliko stranica… pa još nekoliko… i 39 dana kasnije bila sam gotova. Ova je knjiga i mene samu iznenadila, nisam je planirala.

NACIONAL: Radnja je slična onoj vašeg bestselera „Mala pariška knjižara“, također se bavi knjigama i ljubavlju prema knjigama, čini se da vas to zaokuplja?

Knjige nas uče da budemo čovjek, građanin, ljubavnik i glavni lik u svom životu. S knjigama djeca nauče slušati i razumjeti druge. Danas je vrlo šik pričati, predstavljati se na svakoj pozornici na kojoj ti se pruži prilika, u želji da odmah o svemuimaš mišljenje, a da se ne moraš pomaknuti ni koraka – na društvenim mrežama, online konferencijama, da vas drugi vole i cijene. Neprestano šaljete poruke o sebi. Ali tko je sposoban slušati? To vodi životu koji je režiran onim „vanjskim“, koji ovisi o reakcijama izvana, a ono unutarnje je zapravo tuga. Knjige vode do vašeg vlastitog unutarnjeg „ja“ i pomažu vam liječiti unutarnju tugu. To što glumite da ste izvana, to niste vi. Ako se želite bolje upoznati, pročitajte knjigu. Dokazano je da je društvo u kojem knjige imaju važnu ulogu u svakodnevnom životu djece i odraslih, svjesno ekstremnih politika, fake newsa i pomaže ljudima da budu povezani u empatičnoj zajednici. Kad ne bi bilo knjiga, tvorci politika i religija imali bi posao učenja i vođenja u zajednici. A svi znamo da to možda nije najbolja ideja.

NACIONAL: Također pišete: „Knjige su posljednja alkemija života. One stvaraju, mijenjaju, pobjeđuju u borbi protiv vremena, straha i smrti. Stvaraju nevidljive stvarnosti: ne vidjeti, a opet biti ovdje. One su tiha vrata kroz koja prolazimo tako da bismo se vratili sebi.“ Otkud ta duboka ljubav prema knjigama?

Zato što u svakoj knjizi koju pročitam upoznam samu sebe. Čak i svoje najtamnije kutke. Učinak: kad znam tko sam, ne trebam druge da mi kažu tko sam ili što bih trebala biti, ili koliko griješim. Knjige čitatelju daju unutarnju neovisnost. To je prava sloboda, imati slobodno vlastito mišljenje.

NACIONAL: U novoj knjizi pišete o mnogim klasicima, koji su vam najdraži? Što ste iz njih naučili?

Zaljubljena sam u knjige Françoise Sagan. U vrijeme kad ih je pisala njezine su knjige bile skandalozne pa su je svi kritičari i političari gledali svisoka. To je bila tek samoobrana, ali potrebno je imati jak karakter kad si mlada žena, a tvoji muški prijatelji ne daju ti da se „igraš s njima“ u važnim književnim krugovima. Stoga je za mene lekcija bila: radi što god želiš i nikad ne pokušavaj zadovoljiti ljude koji ne poštuju tvoja postignuća. Samo odustani od toga da se svakome svidiš.

NACIONAL: Radnja je smještena u Francusku, baš kao i u „Maloj pariškoj knjižari“, ali u 1960-e, zašto baš to vrijeme i mjesto?

„Svjetla juga“ je jako povezana s „Malom pariškom knjižarom“. Ovo je za mene bio veliki izazov: zamisliti da sam francuski pisac i da živim u desetljeću punom revolucija, novih ideala egzistencijalizma i raspada patrijarhata. Tradicionalne vrijednosti nasuprot mladoj generaciji koja želi prevladati stereotipe i kulturni šovinizam, razbiti privilegije visoke klase i ostvariti novi svijet jednakosti. Selo u koje je smještena većina radnje, Nyon u Provansi, bilo je tipično stanište tog vremena, daleko od Pariza i kulturne revolucije 1968. Uživala sam u razvijanju priče o tome kako su moderne misli ulazile u navodno savršeni svijet u kojem se čitanje smatralo neprimjerenim. Posebno za mlade žene koje tako samo počnu razmišljati o velikim stvarima umjesto da budu zadovoljne malim, katalogiziranim svijetom. Dojmovi koje su knjige ondje ostavile na nove buntovne glasove morali su biti ogromni. A samo da spomenem, prigodno, do 1980-ih je u Nyonu postojala mobilna knjižara.

NACIONAL: Romantizirate li ta prošla vremena? Mnogi vjeruju da su knjige prije imale veće značenje i da ih je moderna tehnologija pojela. No upravo zato ih mnogi još više vole.

Koliko god sam emotivna, nikad ne romantiziram ni o čemu. Isto tako, ne vjerujem u to da će moderna tehnologija ikad zamijeniti knjige. Digitalni svjetovi donijeli su nasilnu društvenu evoluciju. Knjige su spora evolucija pojedinca. One su, više nego ikad, antiteza prebrzom načinu života. Protuteža su fake newsu, cjepivo protiv masovne histerije i sigurno mjesto kad si umoran od online maltretiranja i društvenih mreža. Vidjeli smo da su se tijekom pandemije mnogi vratili sporom čitanju, ne bi li imali „siguran prostor“ za svoj um. Knjige će uvijek biti oko nas, bilo da su na papiru, elektroničke ili audio. Kao i kazalište. Ljudska vrsta treba ih da bi znala tko je.

NACIONAL: Aktivni ste u sindikatu pisaca, posebno se zalažete za žene. Zašto vam je to važno i što ste dosad ostvarili? Imate li kakve planove, ciljeve koje biste voljeli ispuniti?

Dat ću svoj doprinos kao predsjednica Vijeća europskih pisaca da u idućim godinama pružim podršku i učinim vidljivima vrijednosti literature i djela europskih pisaca. Pisat ću i pokušati ostati zdrava da bih mogla nastaviti pričati o ljudima i njihovim žudnjama i radit ću za slobodu, za riječ, za demokraciju. Ravnopravnost spolova u književnosti i kulturi ključan je dio tih zadaća – zato što je jednakost najmanji oblik pluralizma, a pluralizam je kralježnica građanskog društva u demokratskom svijetu. Vodim nekoliko projekata od prije nekoliko godina da bih ispunila taj cilj – najprije je potrebno urediti sve podatke. Što se tiče vidljivosti ženskog rada u medijima, to u Njemačkoj radimo u sklopu projekta #frauenzählen, u preporukama i kritikama, u obrazovanju i školskom kurikulumu. Morate imati podatke o jazu između plaća muškaraca i žena, jazu između nagrada muškarcima i ženama i o nedostatku svjesnosti o ženskim postignućima u kulturnom naslijeđu. Kad imate te podatke o očitoj podcijenjenosti, morate pitati pitanja: zašto je ženski rad manje zanimljiv? Zašto izdavačke kuće više predstavljaju muškarce? Zašto muškarci češće pišu kritike o muškarcima, a o ženskom radu raspravljaju uvijek kao o „ženskoj književnosti“ umjesto o književnosti? Nakon toga možete iznaći rješenja. Željela bih početi u školama: po cijeloj Europi čitaju se uglavnom knjige muških pisaca. Moramo to promijeniti i napraviti kvotu 50:50. Još bolje: kvotu različitosti, pa tako mogu biti uključeni glasovi različitih rodova, zemalja, porijekla. Kad djeca nauče da je različitost normalna, neće dozvoliti da kasnije imaju bilo kakva vraćanja.

NACIONAL: Pandemija koronavirusa iz temelja nam je promijenila živote, kako se nosite s tim? Je li se i koliko toga promijenilo u vašem životu, osjećate li stres, strah?

Pisci pišu prije nego što pišu. To znači da su u središtu života, promatraju, istražuju, osjećaju, pate, misle, čitaju, plešu… Samo stvarni život pali iskru fikcije. Sjedenje za stolom i pisanje tek je malen, najmanji dio procesa. Ako tako gledamo, život pisca promijenio se jako puno; moraju razmišljati o tome kako će preživjeti kad nema više predstavljanja knjiga, sajmovi knjiga su otkazani, izdavači izdaju 50 posto manje knjiga, a u isto vrijeme raste piratstvo elektroničkih knjiga. Za mene, 2020. bila je godina kriznog menadžmenta. Radila sam sedam dana u tjednu, sve na bazi honorara. Na razini Europske unije, kao i na nacionalnoj razini. Konstantno sam motrila posljedice za autore, radila ankete, slala upite, organizirala sastanke i konzultacije te išla na živce onima koji donose odluke. To je bio dio mog posla – kao i organizacija naših saveznih organizacija s 46 nacionalnih organizacija pisaca u digitalnoj sferi. Istovremeno, mi u Njemačkoj uspjeli smo reinvestirati donaciju od 250.000 eura u književne susrete tijekom ljeta i podršku autorima kojima je potrebna pomoć. Osim toga, bila sam na bezbrojnim panelima i susretima ili sam u intervjuima objašnjavala kako rade autori, zašto nam država mora pomoći ili zašto trebamo dobro organizirane propise o autorskom pravu i manje monopolista kao što je, primjerice, Amazon. Isto tako, morali smo stati uz svoje kolege u Bjelorusiji pa smo organizirali razne akcije solidarnosti s 33 udruge iz 24 države. Pozitivno je to što sam uspjela ostvariti veću vidljivost za autore. U isto vrijeme otkrila sam novi žanr: pišem knjigu za djecu sa svojim suprugom, a krećemo s pisanjem početkom 2021. godine. Knjiga će biti slobodna od virusa, puna akcije i jako, jako duhovita.