INTERVJU Petra Miočić, Gloria

Aljoša Bagola bio je, kao izvršni kreativni direktor marketinške agencije Pristop, u samom vrhu slovenske (pa i šire regionalne) marketinške i komunikacijske industrije. Za svoj je rad primio brojne nagrade, njih oko 150, proglašen je kreativnim direktorom godine, potom i desetljeća. Uspjesi su mu osigurali status rado slušanog predavača, čitanog i cijenjenog kolumnista, a njegovo je mišljenje često bilo presudno i na festivalima u čijem se žiriju nalazio. Aljoša Bagola bio je pažljiv suprug i brižan otac.

A onda je pregorio. Crna se zavjesa spustila, svjetlo ugasilo, a osjećaj posvemašnje izgubljenosti, ponajviše odstupanja od sebe, prevladao nad svim ostalima. Iako za “burnout” nikad nije odgovoran samo jedan trenutak, samo jedan događaj, pogrešno usmjerena riječ ili rečenica, nakon što nastupi, tijelo je svjesno da je “zapelo”. Čak i kad si njegov vlasnik to nije spreman priznati. No pregorijevanje nije sramotan čin, posljedica osobne gubitničke prirode ili dokaz da onaj tko ga doživi “nije mogao”. Ono je često posljedica i odraz suvremenog života. I premda ugašeno svjetlo, kao u kinodvorani, ne predstavlja instant-mogućnost za početak nove priče i sretan svršetak, Bagola svojom knjigom “Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke” poručuje da i ono što izgleda kao najtamniji bezdan može označavati novu priliku.

Što je točno sindrom pregorijevanja, mogu li mu se odrediti simptomi, kako se nositi s njime i, najvažnije, kako dobro organiziranim životom osigurati da do pregorijevanja ne dođe, Aljoša nam je objasnio u intervjuu.

Prema definiciji WHO-a (Svjetske zdravstvene organizacije) sindrom izgaranja radni je ili profesionalni fenomen, a ne zdravstveno stanje definirano kao “sindrom čiji je nastanak posljedica izloženosti neispravno kontroliranog stresa na radnom mjestu, a manifestira se kao osjećaj manjka energije ili iscrpljenosti, osjećaj mentalnog distanciranja od posla ili razvitka negativnih osjećaja prema istome te smanjenje radne učinkovitosti.” Slažete li se s ovom definicijom i mislite li da je tako osjetljivo stanje uopće moguće definirati?

– WHO je prije nekoliko godina pregorjelost proglasio bolesnim stanjem, ali je svoju odluku sljedećeg dana nespretno demantirao. Više je nego očito da je u pozadini komplicirani sustav svjetskog gospodarstva, farmaceutske i “well-being” industrije te zdravstvenih osiguranja koja moraju za oporavak pregorjelih isplaćivati oko 700 milijardi eura godišnje. Mislim da ljudi pogrešno misle da se “burnout” događa zbog previše posla. Radoholičarstvo i perfekcionizam svakako su prečica do njega, no glavni krivac za epidemiju pregorjelosti su loši odnosi. U naše doba je u njima sve manje povjerenja, suradnje i poštovanja i zato smo svjedoci krize mentalnog zdravlja. U mome slučaju povod je bio veliko osobno razočaranje u poslovnom odnosu, od kojeg sam pobjegao u još intenzivnije radoholičarstvo.

WHO također navodi kako je sindrom pregorijevanja vezan isključivo uz radno mjesto te ga se ne treba povezivati s drugim životnim sferama. Je li tome doista tako, je li burnout uvijek i nužno čisto poslovna stvar? Nekoć se nazivao “bolešću menadžera”, no je li danas još uvijek tako?

– Da, nekad je to bila “menadžerska bolest”, ali je sada jasno da svoje žrtve ne bira samo među rukovodećim kadrom. Pregorjelost je suvremena epidemija emotivnog sloma koja nije vezana uz radno mjesto, zato mi se takve definicije čine vrlo zastarjelima i opasnima. Tu i tamo još poneki liječnik pregorjelost ili barem njezinu ozbiljnost ne priznaje, a uobičajena medicinska praksa je prepisivanje antidepresiva. Zato stvari treba početi poboljšavati sustavno. A, kad smo već kod toga, u Sloveniji je parlament prije koju godinu odbacio novelu zakona o duševnom zdravlju koja je predviđala više naprednih mjera, kao što je jamstvo psihoterapeutske pomoći u sklopu osnovnog zdravstvenog osiguranja. Pregorjeli kažu da su liste čekanja za obradu pregorjelosti sada duge i po nekoliko mjeseci, ponekad čitavu godinu, dobrih terapeuta je premalo i sami su na granici pregorjelosti. U međuvremenu ljudi pojačano pregorijevaju u svim suvremenim odnosima – partnerskim, obiteljskim, poslovnim… Kad je policajac na granici prošli tjedan čitao moj poziv na predavanje u Zagrebu, mislio sam da će problematizirati moj prelazak preko granice, ali mi je počeo objašnjavati probleme s pregorjelošću. Ne korona, pregorjelost je stvarni suvremeni problem.

Postoje li razlike u pregorijevanju ovisno o spolu? Jesu li muški i ženski burnout jednaki? Važno vam je istaknuti supružničku i očinsku ulogu. Koliko je teško danas spojiti poslovni i privatni život?

– Svakoga dana piše mi puno onih koji se suočavaju s pregorjelošću. Na žalost, to nisu samo pregorjeli ljudi srednjih godina nego i vrlo mladi ljudi u ranim dvadesetima. Najviše je žena, čini mi se zato što su žene spremnije progovoriti i dijeliti iskustvo. Muškarci još uvijek misle da moraš krajnje mazohistički izdržati sve pritiske. Muškarci se odmah uhvate popravljanja stroja, ali će “popravak” svog emotivnog ustroja pogubno dugo izbjegavati. Pravimo se frajeri, a to je samo potiskivanje i maskiranje ozbiljnih emocija. Problem nije toliko u tome što ne znamo odvojiti privatni i poslovni život, kao to što suvremene tehnologije omogućavaju da nas poslovni život proganja kasno u noć. Danas si neodgovoran već ako imaš jedan neodgovoreni poziv. A mi ljudi nismo stvoreni za to da budemo neprestano na raspolaganju, zato kako predlažem u knjizi – raspolovimo svoju raspoloživost i udvostručit ćemo svoju raspoloženost.

U uvodnom dijelu svoje knjige ističete kako pregorijevanje predstavlja velik ekonomski problem, zbog broja radnih dana i iznosa novčanih sredstava utrošenih na bolovanja. No čini se kako unatoč tome društva, lokalno kao i globalno, ne rade dovoljno na njegovoj prevenciji. Je li dojam pogrešan, što se čini kako bi se pregorijevanje spriječilo? Može li se takav sindrom uopće prevenirati?

– Da, ali samo ako bi već u školi i kod odgoja učili prave stvari. Već kao djeca trebali bi učiti o psihologiji i ekonomiji, što su područja zbog kojih u kasnijem životu onda najviše patimo. Neobično je i izaziva brigu što je i područje duševnog zdravlja tako tabuizirano. Ali epidemija pregorjelosti ima zato i kolateralne koristi: postajemo otvoreniji i skloni prepoznavanju uzroka i ne upuštamo se samo u ublažavanje simptoma. Pregorjelost nas ne poražava, nego nas preobražava.

Govorite i o pandemiji pregorjelosti za koju, između ostalog, krivite izokrenute životne navike. Koje su to navike pogodne za razvoj pregorjelosti?

– U knjizi govorim o četiri jahača pregorjelosti, a to su zahtjevi za poslušnošću, perfekcionizam, preuzimanje odgovornosti i potreba za dokazivanjem. Perfekcionizam nastaje kao posljedica odgoja, gdje roditelji od djece neprestano zahtijevaju odličnost i uspoređivanje s drugima; preuzimanje odgovornosti koje u našem svijetu vrijedi kao junačka crta osobnosti često u biti predstavlja kompleks manje vrijednosti; empatija koja nas inače više povezuje sa svijetom čini nas prijemčivijima za preuzimanje problema drugih i zato ranjivima.

Kako si oni koji naslute sindrome pregorijevanja mogu pomoći sami, a što za njih mogu učiniti okolina i stručne osobe? Čini mi se kako o pregorijevanju često govorimo sa zazorom. Leži li razlog dijelom u tome što ga se smatra”psihičkim” stanjem što uz sebe uvijek vezuje određenu stigmu?

– Kad pregoriš teško si potpuno sam možeš pomoći. Osim gubitka bližnjeg, to je vjerojatno najgori osjećaj u životu. Čini se kao da si izgubio sebe. U tom slučaju ne možeš baš reći da si izgubio voljenog jer si se, ako si pregorio, sigurno premalo volio. I meni se činilo da me toga što mi se dogodilo treba biti stid. Kako sam mogao ja, koji vrijedim za supermena, pregorjeti? Tek kad sam si dopustio biti slab, utvrdio sam da sam predugo bio prejak. Ljudi se premalo bave svojim unutarnjim svijetom. U vanjskom nas zanimaju uspjeh, slava, novac, nagrade, a naš unutarnji svijet ostaje siromašan. Tek kad sredimo odnose sa samim sobom, moći ćemo se suočiti i sa svijetom. Zato je i pregorjelost mjera za samoočuvanje i preživljavanje, koja nas ne poražava, nego preobražava. Meni je donijela veliku bol, ali i knjigu, i raduje me što sad to pomaže ljudima koji zbog pregorjelosti traže utjehu i razumijevanje.

Ističete kako smo skloni podlijeganju pritiscima tuđih očekivanja, roditeljskih, prijateljskih, očekivanja okoline i društva u cjelini. Jedno takvo očekivanje jest i “imperativ sreće” kojim nas hrane reklame, društvene mreže, a u posljednje vrijeme i sami sebe. Odakle potreba za time da budemo (ili se pretvaramo da smo) neprestano sretni i zašto pristajemo na tu igru?

– Mislim, da trebamo naučiti, da “nužno” više ne zamjenjujemo s “važnim”. Kad jednom napravimo tu inventuru, drugi nam više ne mogu određivati što je za nas u životu važno, jer smo to sad ustanovili sami. I kako rado kažem – kad noću ne možemo spavati, to znači da tijekom dana lovimo tuđe snove. Znači, ako više automatski ne pristajemo na sva očekivanja drugih, društva, politike i tako dalje i dozvolimo si zdravo postavljanje granica, život će biti malo po malo bolji i ljepši. Zato je upravo bol, a ne sreća, poruka života da mu je do nas stalo. A to nije jednostavno. Za stvarnu sreću moramo pribjeći svojoj jedinstvenosti i kreativnoj energiji i zdravo si dopustiti i slabije, manje savršene strane. Zbog osnovnog zakona ravnoteže nije moguće da neprestano budemo savršeni, sretni i učinkoviti. A suvremeni svijet nas uvjerava upravo u to. I što se više trudimo biti samo savršeni, po tom zakonu ravnoteže svijet nekontrolirano postaje tmuran. Paradoksalno, možemo biti sretni samo ako se ne trudimo pod svaku cijenu biti sretni.

U knjizi zagovarate postavljanje vlastite dobrobiti na prvo mjesto. No koliko je to, u trenutnim društvenim okolnostima, izvedivo? Ne bi li se takvo ponašanje smatralo sebičnim i gdje prestaje “sebičnost”, a počinje briga za vlastitu dobrobit?

– Sam sam sebi predbacivao što sam bio toliko slab i bezbrižan da sam dopustio da mi se to dogodi. Ali tada sam otkrio da sam predugo bio uglavnom pretežak. Brzo možemo biti kritični prema sebi, ali ne učimo i prema sebi biti suosjećajni. Sve “svete” upute naših roditelja da moramo biti marljivi, poslušni i raditi ono što nam kažu, rano zapišemo u ušima i prenosimo u svoje odrasle živote. Stoga mnogo puta nismo ništa više od velike djece koja sada slijede upute svojih nadređenih ili partnera i slično. Što se više osjećamo loše zbog toga, više se žalimo da je život težak. Međutim, ova davno uspostavljena “priča o uspjehu” i dalje ide dobro jer ljudi nisu spremni postaviti se, postaviti granice i dovoljno cijeniti sebe. Dok ne vjerujemo sebi, ne možemo vjerovati životu. Sve dok ne vjerujemo sebi, svojim izborima i svojim odlukama, drugi će nas moći osvajati. Stoga je postavljanje granica nužan prvi korak. Međutim, jedino što nas pokreće u životu je bol. Bol dolazi kao drama i tada postoji lijek. Zato je pregorijevanje, ako na to gledamo drugačije, također skriveni dar.

Također, koliko je teško, u poslovnom kao i u privatnom smislu, “uzeti predah”? Koliko često izrazito natjecateljski nastrojena poslovna okolina to doživljava kao neuspjeh?

– Čini se da je nemoguće uspjeti s predahom. Činjenica je da modeli koji nas dovode do burnouta, do jednog nivoa dobro nam služe i kod uspjeha. Tako sam i sam prije pregorjelosti vrijedio za supermena – svi su me obožavali i cijenili zbog mojih sposobnosti, nagrada, kapaciteta za preuzimanje ogromne odgovornosti. I tako u svakodnevnom životu postoji puno takvih supermena i superžena koji u svojem dokazivanju, trudu, brizi za druge i svojim ambicijama ne dopuštaju da ih išta izbaci iz takta. A sigurno je to, da ako kod uspjeha pregorimo, onda si ga podsvjesno još ne dozvoljavamo. U kulturi koja uveličava karijerni brutalizam, neprestanu učinkovitost i multitasking tako zbog “učinkovitog” života zapravo zaboravljamo na ispunjeni život. Ako u uspjehu ne znamo uživati, onda nismo baš uspješni.

Važno mjesto u svemu što govorite zauzima odgovornost, prema sebi, prema poslu, prema životu. No je li danas najteže upravo to, preuzeti odgovornost i je li pozicija “žrtve nesretnog spleta okolnosti” sigurnije i ugodnije mjesto od stajanja na pramcu vlastitog života i izloženosti vjetrometini?

– Naša je zadaća sebi dopustiti da živimo punim životom. Ako riječ “ne” dovoljno puta izgovorimo, ono postaje dopuštenje da sami sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zapostavljamo druge ili zanemarujemo svoj posao, nego da ih obavljamo u normalnom opsegu jer smo konačno svjesni da se ne trebamo neprestano dokazivati. Tek kad se budemo jasno i glasno izražavali, moći će nas netko u odnosu uopće čuti, tek kad budemo poštujući sebe postavljali granice, počet će nas poštovati. Ako to ne učinimo, negativizam će biti naša kronična “bolest”. Često ljudi ne prepoznaju da su zapravo rado u ulozi žrtve. Vole poznatu bol i neprestano joj se vraćaju. Hrane se gunđanjem, otrovnom ljutnjom i pasivno su agresivni. Kad unutarnjom inventurom i iskrenošću prema sebi utvrdimo da smo vječna žrtva, možemo vježbom i ustrajnošću to učinkovito promijeniti.

Opet, kažete i kako u životu ne ovisi sve o nama. Koliko je teško pomoriti se s tom činjenicom? Unatoč nespremnosti da preuzmemo kontrolu, volimo vjerovati da sve konce držimo u svojim rukama.

– Tjera nas fantazija o sigurnosti u životu. To nam je jedna od najcjenjenih valuta. A jedina sigurnost je da dok ne počnemo raditi ono za što smo rođeni, ne možemo biti potpuno sretni. Aristotel je rekao da je naš poziv tamo gdje se naši talenti susreću s potrebama svijeta. Ako smo iskreni prema sebi, realizirat ćemo svoj talent, ne brinući što drugi misle o tome. Na žalost, većina bira zanimanja koja su im odabrali roditelji ili koja su na društvenoj ljestvici vrjednija ili bolje plaćena, a pri tome ih uopće ne vesele.

Nekoliko puta priznajete da ste se našli u poziciji radoholičara pristupajući tome kao negativnoj osobini ili usvojenoj štetnoj navici. S druge strane, društvo cijeni “marljive, vrijedne, uporne, uspješne i prezaposlene ljude”. Zašto je tome tako? Razlikuje li se ovisnost o poslu od ovisnosti o, primjerice, alkoholu ili drogama?

– Ljudi su načinjeni tako da im treba stalna validacija – priznanje i potvrda drugih. Samo tako se osjećamo sigurno. Kad mislimo da nismo dovoljno dobri, kad mislimo da će nas ljudi odbaciti zbog jedne greške, onda za potvrdu napravimo sve – postajemo perfekcionisti i radoholičari. Tako su to samo načini umjetnog podizanja naše vrijednosti. Naravno i to kako smo odgojeni ne pomaže – kao marljivi i poslušni šljakeri, svi smo laka meta za burnout. Uza sve to, kod nas je još puno povijesno nagomilane ljutnje. Zato ne govorimo o problemima, što nas polako, ali sigurno proždire i ubija. Alkoholizam, radoholičarstvo, droge, digitalne ovisnosti, ovisnost o kocki, seksu, kompenzacije hranom…, često su neposredne posljedice toga što si ne dopuštamo progovoriti o emocijama i promijeniti ih nabolje.

Kako će trenutna pandemijska situacija utjecati na pandemiju pregorijevanja? U knjizi zagovarate česta i stvarna, a ne virtualna druženja. Hoće li njihov izostanak ili barem smanjeni opseg pridonijeti pojačavanju s pregorjelošću povezanih osjećaja?

– Da, ali ova situacija daje i dragocjen dar da napravimo inventuru onoga što je u životu zaista važno i potrebno. Što više radimo inventuru, više opažamo dimenzije crne rupe instante sreće, stalne dostupnosti i imitiranje uspjeha drugih kojoj dopuštamo da nas usisa u sebe. Prije je uopće nismo primijetili! Zato sada možemo početi djelovati u pravom smjeru i uskoro ćemo utvrditi da magnetizam te rupe jačaju naša nezdrava očekivanja, ideja da smo poslovno stalno na raspolaganju, ideja da smo neprestano sretni jer samo tako dobivamo više lajkova.

Naposljetku, kažete da je cilj “biti dobro”. Zvuči jednostavno, no kako ga ostvariti?

– Biti dobro znači razumjeti dinamiku svoje psihe. Kao što tijelo neprestano uravnotežuje svoju temperaturu, kiselost i prelaženje među stanicama, tako to najrazličitijim raspoloženjima čini naša psiha. “Biti dobro” zato znači znati prihvatiti i loše. Problem je u tome što si ne priznajemo da puno lošega izvire iz nas samih i da nas nitko ne nauči da s time nije ništa pogrešno. Zato živimo u stidu od svoje tamne strane koju svi imamo i zato puno životne energije trošimo na to da se bavimo krivnjom, bojaznima što će drugi misliti i prije svega projekcijama svoje tamne strane na druge ljude. Po Jungu to znači da svoje loše vidimo samo u drugima. “Biti dobro” dakle jednostavno znači očuvati dovoljno životne, mentalne i tjelesne energije. Ako je neprestano trošimo za uzbudljivu borbu s drugima i borbu sa svijetom, onda ne očekujmo da ćemo biti previše dobro.

Odgovore Aljoše Bagole sa slovenskog prevela: Jagna Pogačnik