INTERVJU Nikolina Kunić, Story
Za književnicu Sanju Pilić iskustvo potresa u Zagrebu 22. ožujka prošle godine bilo je posebno traumatično. Straha se još nije oslobodila, ljuta je što se dugo čeka obnova, a shvatila je, kaže, ono što je već znala – da smo krhki i prolazni
Nedjelja, 22. ožujka 2020., Zagrepčane je u 6.24 sata ujutro probudio snažan potres magnitude 5,5 po Richteru. Iako nije najjači zabilježen na ovim prostorima, bio je toliko jak da je, nažalost, prouzročio smrt djevojčice, veliku materijalnu štetu te odlazak brojnih građana iz centra grada. Centra čija obnova još nije počela, kao ni obnova kuća i zgrada u drugim dijelovima grada, osobito onim u blizini epicentra. Svoj je dom morala napustiti i 66-godišnja spisateljica Sanja Pilić, koja se s vremenom ipak vratila u stan u sklopu kuće u Hebrangovoj ulici koju su njezini preci kupili još 1870-ih. Godinu dana nakon potresa za Story se prisjetila kako je izgledalo to jutro prošle godine koje nas je doslovno i preneseno uzdrmalo i zauvijek nam izmijenilo percepciju o sigurnosti naših domova, ali i otkrila dokle je došla s obnovom svog stana.
– Bila sam budna dvije, tri minute prije potresa. Kad su stvari počele padati i digla se prašina u sobi, pomislila sam: “Zar i to?” Nekako sam izletjela van, uspjela pogledati što je sve srušeno i popadalo, ali na brzinu. Uzela sam putovnicu, novčanik s dokumentima i izletjela na stubište. Potrčala sam kćeri jer sam znala da njezin stan nije nastradao. Svi smo otišli u vrt. Moja kći Vladimira Spindler, tetka Tihana Škrinjarić, unuk Rene i unuka Maša. Bili smo u šoku, a bilo je i hladno. Nazivali smo prijatelje. Unuk Rene naložio je vatru. Izvukli smo deke iz stana i čekali novi mogući potres. Nazvala sam sina i snahu jer i oni s dvoje djece stanuju u starom dijelu grada. I oni su imali štetu, ali malu. Sjedili smo u vrtu i bojali se novog potresa – priča nam Sanja čiji je stan u tavanskom prostoru oštetio zabatni zid sa susjedne kuće koji je dijelom pao na njezino krovište i tavanski prozor.
– Cigle su se sručile na galeriju u stanu, prozora nije više bilo, krovište je stajalo otvoreno, bila sam nesretna jer sam se sjetila koliko smo novca, truda, vremena već prije potrošili kako bismo imali dom. Činilo mi se da sam u noćnoj mori. Bila sam i preplašena, pogotovo jer sam se bojala novih potresa. Uništeni su mi bili i neki važni predmeti koji su imali emocionalnu vrijednost. Na svu sreću, prilikom gradnje tavana napravili smo betonsku armiranu deku pa stanovi ispod gotovo i nisu nastradali. Zbog korone nekako sam osjećala da nepovoljni slijed događaja neće prestati, nisam bila optimistična, a nisam to previše ni sad. Osim svega, umorila sam se od životnih smicalica koje svako malo moramo rješavati. S druge strane, bila sam sretna jer smo svi živi i zdravi, iako i žalosna zbog djevojčice koja je nastradala – kaže.
Prvih mjesec dana nakon potresa stanovala je kod kćeri, poznate fotografkinje Vladimire Spindler te unuka Maše i Renea u prizemlju iste kuće, a zatim se vratila u svoj prostor koji je brzo bio saniran.
– Srećom, odmah nakon potresa došli su majstori koji su se inače brinuli za moje krovište i stavili ter-papir da kiša ne pada u stan. Poslije su položili crijep, a prozor više nismo vratili na staro mjesto. Trebalo je popraviti i oluke koji su se odspojili zbog čega je kiša lijevala po fasadi. Nisam stan više posebno uređivala jer zabatni zid nije popravljen, što znači da će iznad mog krovišta opet biti radovi, bit će postavljene skele i priča nije dovršena. Osim toga, trebalo bi pogledati i dimnjake, neki su malo nastradali i trebalo bi ih sanirati – kaže nam Sanja.
Na pitanje jesu li i nedavni potresi na Banovini ostavili posljedice na stan odgovara:
– Potresi u Banovini napravili su uglavnom samo nered u stanu i možda dodatno narušili statiku dimnjaka. Naravno, popadala je žbuka sa stropa u stubištu, ali to je sitnica. Bilo mi je jako žao što su se dogodili ti potresi, pogotovo zato što sam vezana uz Petrinju i Sisak. Tada sam se ponovno preselila kod kćeri zbog straha od daljnjih potresa i ondje sam ostala opet gotovo mjesec dana. Danju bih odlazila u svoj stan, ali noću sam se bojala ostati ondje.
No ni ovaj put nije mogla dugo izbivati iz doma u kojem su nastale neke od najljepših priča, među ostalim i nova djela koja su upravo izišla, knjiga za djecu ‘Maša i zima’ te roman ‘Zbogom, romantiko!’.
– ‘Mašu i zimu’ napisala sam već dosta davno, a i ‘Zbogom, romantiko!’. Sve se malo oduljilo zbog korone i potresa. Nisam imala inspiraciju pa sam pisala samo kratke priče za djecu. . Najvažniji mi je mir. Biti bez stana ili ostati bez njega velika je nesreća – objašnjava nam nagrađivana 66-godišnjakinja, treća generacija poznatih književnica u svojoj obitelji, i otkriva kako će u budućnosti obnoviti samo ono što mora.
– Neću vratiti prozor, a možda više neću ni popravljati stubište da bi izgledalo uredno. Ne ulažu mi se novac u ono što je krhko samo po sebi. I bez potresa, održavanje tavana je stalni trošak. Ali iako tako govorim, volim ga. Volim svoj kutak, lijep mi je i drag, iako pun nedostataka. Djetinjasto uređen, miran, s pogledom na vrt i u centru grada. Ipak je kuću u kojoj stanujemo kupio moj šukundjed 1875. godine, a još je živa.
Tako i taj tavan za mene ima sentimentalnu vrijednost – otkriva nam Sanja koja je, iako vezana uz stan, nakon potresa upozoravala ljude da ne investiraju novac u tavanske prostore, pogotovo u centru grada.
– I bez potresa bih im to savjetovala. Tavan je tavan, crepove treba stalno obnavljati, oluke mijenjati, uvijek nešto procuri kad pada kiša, kad puše vjetar, bome ga osjetiš. Prevelike su to investicije za nešto što uvijek ostaje tavan. Bude u njemu pretoplo ili prehladno, troši se previše energije za rashlađivanje ili grijanje prostora. Taj je novac pametnije uložiti u adaptaciju starog stana ili kupnju novog – poručuje.
Željeli samo doznati što osjeća danas, godinu dana nakon potresa – jesu li to strah, nesigurnost, ljutnja na vlasti zbog otezanja s obnovom?
– Osjećam strah od novih potresa, ljutnju na gradsku vlast, naravno, ali ne želim se zagađivati negativnim mislima. Možda će novi izbori donijeti i neke nove načine upravljanja gradom i rješavanja tekućih problema. Nadam se. Iskreno, potres me nije naučio ničemu što nisam znala i prije, a to je da smo krhki i prolazni, da je svako zanimanje važno, da treba putovati što više i skupljati lijepa iskustva, da je divno imati obitelj i prijatelje, biti zdrav i imati krov nad glavom – priznaje.
Izvor: Story
Photo: Robert Gašpert