S bijelim štapom put planina: Kako slijepi planinar Željko Brdal ruši granice

Postoje putopisi i postoje ona djela koja su pravo nadahnuće jer su dokaz da čovjek, uistinu, može napraviti sve što poželi. Čak ili posebno kada se čini da je nešto nemoguće. Jedno takvo djelo je nova knjiga “S bijelim štapom put planina”, planinarski putopis koji je puno više od toga. Njen autor je učitelj i strastveni planinar Željko Brdal za kojeg nemoguće ne postoji. Doslovno. Naime, Željko je slijep, no to ga ne sprječava da u svojim gojzericama ostvaruje uspone na brojne vrhove i prolazi kilometre i kilometre planinarskih staza. Njegove avanture nisu zanimljive samo postojećim i budućim planinarima, one su pravo nadahnuće za svakoga komu treba motivacije za izazove koji su ispred njega.

Željko, po zanimanju profesor povijesti i geografije, sebe opisuje kao “animatora školskog šaha, inicijatora hodanja i koordinatora koračanja, organizatora izleta, popularizatora planinarenja, promotora OSI-a, a to sve s ciljem poboljšanja psihofizičkog stanja i smanjivanja stresa uz prevenciju bijesa!”.

Željko je i pisac koji redovito objavljuje priče u časopisima Hrvatski planinar i Riječ slijepih, a od nedavno je i autor knjige izdane od strane izdavačke kuće Mozaik knjiga “S bijelim štapom put planine” u kojoj je ujedinio svoje najatraktivnije planinarske avanture. A sve je, zapravo, počelo posve slučajno…

“Prst sudbine je odredio da se 2011. godine kći upiše u OŠ Zapruđe u kojoj djeluje planinarska grupa Gojzeki. I to baš u razred učiteljice Duške Marcić Svilar koja vodi tu grupu. Uz nju, glavni vodič Gojzeka je Alan Čaplar kojeg sam poznavao od ranije. Praksa Gojzeka je da uz djecu na izlete idu i roditelji. No kako da ja hodam po planini s obzirom na sljepoću? Naravno, da sam se dvoumio ‘bih, ne bih’, što kako , mogu li to ili ne mogu… Tražeći kako planinare slijepe osobe, nije mi pomogao Google.. No pomogao mi je svojim savjetima i smjernicama član PD Slijepih Prijatelji planina Slavko Kovač. Saznao sam za tehnike koje mi se nude i odlučio probati. Odvažio sam se, Duška i Alan su mi pružili priliku. Na mom prvom planinarskom izletu na Petrovu goru, pratnja mi je bila supruga Vlasta, izlet  je prošao bez ikakvih problema. I tako sam krenuo sa Gojzekima na izlete…”, prisjeća se Željko svojih prvih planinarskih koraka.

No, jedan planinarskih izlet je bio sudbonosan i probudio je onaj pravi zov planine. Bilo je to krajem listopada 2012. godine na koji se uputio s prijateljem Davorom “Burazom” Oršanićem. Vrijeme im nije nimalo išlo u prilog – kiša s jakim vjetrom. Naravno, nametnulo se pitanje samo po sebi: “Je li nam ovo treba?!”. I ono što je najvažnije – bio im je to prvi “negojzekovski” izlet.

“Prijavili smo se preko HPD Željezničar u sklopu kojeg su i Gojzeki. I došli praćeni kišom i vjetrom u Samobor. Krenuli s mnoštvom planinara… Kiša se pretvorila u snijeg, snježna idila u Samoborskom gorju. Do pl. doma Ivica Sudnik na Velikom dolu smo sjeli i pojeli.. I tu su nam došli Ivan Kobešćak i Mladen Stanković, vodiči iz Željezničara i pitali imamo li volje za još hodnje. Sjećam se da je Ivek rekao da je staza atraktivna. Ha ha, i bila je – strma, prekrivena snijegom ispod kojeg je bilo i leda, skliska, vjetrovita, zaista je bila atraktivna. Kada smo došli do pl. doma Željezničar, Mladen je rekao da, ako smo za, da odemo na vrh Oštrc. Nije tako atraktivna, ali je grandiozna staza. I to je bilo to. Mladen je postao Grandiozni, Ivan je postao Atraktivni, Davor je dobio nadimak Buraz. A ja? Ja sam postao i ostao Gojzek, slijepi profesor i strastveni planinar koji sada, kada gleda unatrag, može reći da je to bio taj izlet koji je pokrenuo lavinu. Ujedno je to bio i moj prvi vrh iz planinarskog dnevnika Hrvatske planinarske obilaznice”, objašnjava Željko.

Svaki planinar ima one uspone i izlete koji su mu se posebno urezali u sjećanje. Za Željka je to bio uspon na Dinaru koji se dogodio 2014. godine.

“Rano ustajanje, hodanje i podrška Marija i Josipa, videća pratnja tadašnja moja dva pripravnika Mario i Marin, laganini… I onda iznenada oluja i kiša, ‘Vjetar s Dinare’ uživo, sve jača. Blizu smo vrha. Nastaviti ili se vratiti.  Odluka- idemo gore, Marin iza, Mario naprijed, mislim da smo doslovce doletjeli na vrh, mokri do kože kao i ostatak ekipe. I Mario je postao Mario Sokol, a Marin je postao Marin Galeb.. Ponos i sreća, što reći nego da je ekipa to što je bilo presudno.”

Ne može, a da ne spomene i Saeuleck, vrh u Austriji na koji se popeo nakon, kako kaže, beskonačnog hodanja koje je trajalo od sedam ujutro do deset navečer, 2019. godine.

“Nikad kraja, stalno naprijed, samo gore i gore. Isključivo tehnikom ‘pruži mi ruku’. I onda napokon vrh, a na vrhu ekipa mi je za moj 50. rođendan donijela i šampanjac, tortu i svjećice… Sjećam se kao sada i sada mi idu suze od ponosa i sreće. Moć ekipe i zajedništva. Znam da smo Mladeni ja plakali od sreće i ponosa. Nezaboravno. Sada sam još ponosniji na sebe jer sam oba ova izleta uvrstio u svoju knjigu S bijelim štapom put planina!”

Kako je nastala knjiga “S bijelim štapom put planina”?

Otkako je počeo pisati članke za časopise Hrvatski planinar i Riječ slijepih, u njemu se kuha ideja o knjizi u kojoj bi ujedinio svoje planinarske pohode. Svako malo netko bi ga upitao zašto ne napiše knjigu. No, manjak vremena u kombinaciji s puno obveza čini svoje. Željko je u tom periodu četiri puta pisao udžbenik iz povijest.

“Tu su obaveze na poslu koje troše i mozak i vrijeme nemilice. No sada se nakupilo članaka, neke nisam ni uvrstio u knjigu jer ih nisam stigao, recimo to tako, prirediti, urediti, dopuniti  – ima tu more posla. Iskreno, prošle 2024. godine bio sam na putu da sam objavim knjigu, no srećom ukazao se Vid Jakša Opačić, urednik u Mozaik knjizi koji je u mojim materijalima prepoznao dodanu vrijednost. I s njim sam ostvario sjajnu suradnju. Kao podršku glede fotografija imao sam Alana Čaplara i taj je trio bio dobitna kombinacija. Ali ni to nije sve. Ogromna i neprocjenjiva pomoć oko svih mogućih poslova vezano za knjigu bila je i Marija Marijanović, asistentica kao savjetodavna i videća pomoć koja mi je bog sljepoće bila ključna osoba za odrađivanje svega što ne mogu vidjeti, a toga je bilo dosta.”

Knjiga objedinjuje 30-ak planinarskih putopisa koji prate Željka na njegovim planinarskih pothvatima od samih početaka, pa sve do danas. Sabrani su izleti, od primjerice Istre s Gojzekima, pa do zahtjevnijih tura na, primjerice, Omišku Dinaru ili Biokovo. Željko je išao idejom da u knjizi predstavi koji su “naj” – “najzahtjevniji, najsajla, najgastro, najmorskiji”. Također je obratio pozornost da izleti butu zanimljivi svima, i planinarima, ali i neplaninarima koji mogu poslužiti kao motivacija i dodatni poticaj.

Željko pisanju pristupa sustavno. Njegovi članci nastaju ili na sami dan ili par dana nakon izleta s pisanjem natuknica koji mu pomažu da se svega prisjeti. Na zahtjevnije izlete zna nositi i diktafon kako bi zabilježio detalje tijekom samog hodanja. Za finalnu verziju članka potrebno mu je tri do četiri tjedna i onda je par dana fokusiran samo na njega.

“Posao u školi je poput hobotnice, ali se može kad se hoće i kad se dobro izorganizira vrijeme”, skromno ističe Željko.

U nastavku Željko ističe da je njegova vodeća misija za izdavanje knjige bila da pokaže osobama s invaliditetom da je planinarenje prihvatljiva fizička i socijalna aktivnost, da se vidi da je sve moguće – samo treba biti uporan, što je ključ uspjeha.

“Nadam se da će ova knjiga doći do što više saveza, planinarskih društva i osoba s invaliditetom. Odgovorno tvrdim da je za planinarenje osoba s invaliditetom ključ podrška i zato se projekt planinarenja osoba s invaliditetom zove ‘Pruži mi ruku’”, ističe Željko.

“S bijelom štapom u planinu” je privukla pažnju javnosti, tako da je Željko gostova u brojnim emisijama te je dao razne intervjue. Ono što mu je posebno važno, knjiga je objavljena na Brailleevom pismu i u audio formatu u Hrvatskoj knjižici za slijepe. Ističe kako su reakcije sjajne te da ga to čini ponosnim.

Pratnja u planinama je ključ za planinare s invaliditetom

Tko god planinari i boravi u prirodi, zna koliko teren, staze i usponi znaju biti zahtjevni, pa čak i opasni. Isto tako zna koliko je pogled s vrha najbolja nagrada za svaki korak. Stoga se neminovno nameće pitanje, kako slijepa osoba poput Željka doživljava planine i koji su osjeti najizraženiji na planinarskim stazama.

“Videća pratnja mi opisuje trasu, podlogu, prepreke i sve što je potrebno da se što sigurnije mogu kretati po planini. No osim toga mi opisuju i ostali sudionici izleta: poglede, prirodu, biljke, životinje. A ja upijam mirise cvijeća i biljaka, zvukove potoka i slapova, šum vjetra, brojim kapljice kiše, strujanje zraka, škripanje snijega pod nogama, osjećam toplinu sunca na licu… Slušam upute, odjekivanje gojzerica po podlozi. Uživam u svakom osjećaju tog boravka u prirodi”, objašnjava Željko.

“Pruži mi ruku” – filozofija koja mijenja planinarenje

U nastavku Željko ističe kako je za svakog planinara koji ima invaliditet, pa tako i za njega kao slijepog planinara, ključ pratnja bez koje nema planinarenja, koliko god kod nekoga postoje jaka želja i motivacija.

Ističe kako mu je na početku planinarenja obitelj bila pokretač svega.

“Danas bez planinarsko-prijateljske podrške svoje, ekipe, bande i HPD Željezničara, ja ne bih bio i ostao Gojzek, strastveni planinar. Svaki članak u knjizi ‘S bijelim štapom put planina’ pokazuje i dokazuje snagu tog zajedništva. I kada se u srijedu nađem s ekipom pa put Grafičara… I kada u petak napunim ruksak i pripremim sve što mi treba da sutra odem na neki izlet…Bez podrške ekipe ništa. Ponosan sam na sve moje prijatelje diljem Hrvatske koje sam stekao zahvaljujući upravo planinarenju”, naglašava Željko.

Za Željka je glavna i vodeća motivacija za unatoč svim preprekama krene na uspone, sreća koju mu donosi planinarenje, svi prijatelji koji su mu podrška, njegova želja da dođe na vrh i da ga “ubere”. “Putovanje, druženje, zafrkancija, opuštenost – i to je to”, jednostavno objašnjava.

Prije svakog izleta, ključne su i same pripreme. Željko se uvijek nastoji informirati o predstojećoj trasi, što putem interneta, što kroz Planinarski vodič Alana Čaplara.

“No najdraža mi je živa riječ planinara koji je bio na tom vrhu ili nekog lokalnog planinara. Kada god mogu, gdje god mogu, idem stepenicama, pa tako, primjerice i u svojoj zgradi koja ima deset katova. Ja živim na šestom katu, a kada idem van, prvo odem odem na deseti kat pa do podruma i tek onda van. Isto tako se i vraćam – prvo u podrum, onda na deseti kat i tek onda na svoj. Kondicija je bitna, hodam dosta i kada god mogu. Imam uz to i ekipu Korak po korak i tako nastojim da na planinarskom izletu mogu proći izlet bez problema.”

Željko savjetujemo svim osoba s invaliditetom koji premišljaju o planinarenju da za početak tri puta tjedno po 15 minuta hodanju po stepenicama, podižu na pola sata optimalno te 45 minuta maksimalno – što zbog sebe, što zbog kondicije.

“Nakon toga probati otići na jedan laganiji planinarski izlet Pruži mi ruku da vide paše li im to, odgovara li im planinarenje, osjećaju li se opušteno i sigurno, imaju li vremena i volje za planinarenjem. Naravno, ključ je podrška i pomoć nekoga u koga imaju povjerenja. To je što osoba s invaliditetom može i treba prije nego se upusti u planinarenje. Mora poraditi na sebi i na svojoj fizičkoj spremi. No iskreno, podrška obitelji i/ili prijatelja je važna, bez daljnjeg. No za odlazak u planinu potrebno je naći primjerenu stazu, koja je u skladu s psiho-fizičkim stanjem i mogućnostima osobe s invaliditetom. Ići u planinu s iskusnim planinarom ili u sklopu izleta nekog planinarskog društva je najbolja moguća opcija.”

U nastavku Željko ističe kako bi planinarska zajednica treba uložiti više truda i planinarenje učiniti pristupačnijim za osobe s invaliditetom. Nije potrebno puno, a može učiniti veliku razliku.

“Planinarsko društvo koje ima volje i želje, moglo bi u svoj godišnji plan uvrstiti po dva izleta za osobe s invaliditetom – jedan u prvoj polovici godine i jedan u drugoj – i to je to!”.

Možda ćeš sljedeći put, kada pomisliš da nešto ne možeš, sjetiti se Željka. Njegovih gojzerica, bijelog štapa, koraka po stazi kojom mnogi ne bi ni pokušali krenuti. Njegove vjere u ljude i u planinu, ali prije svega – u sebe. Jer, ako nas Željkova priča ičemu uči, onda je to da prepreke nisu ono što nas zaustavlja, nego ono što nas gradi. I da se vrhovi ne osvajaju očima, nego srcem.

Zato – pruži ruku, napravi prvi korak i kreni. Planina te čeka.

FOTO: PR i Privatna arhiva

 

Izvor: Under Dreamskies