INTERVJU Mia Buva, Večernji list

Poznata dizajnerica napravila zaokret u karijeri i predstavila novi projekt: ‘Ideja je neko vrijeme bila u ladici’

Dizajnerica Martina Čičko Karapetrić zajedno sa svojom majkom Helom osmislila je i realizirala edukativnu slikovnicu ‘Djevojčica i čarobna ploča’ koja najmlađima na vrlo zabavan način nastoji rastumačiti odnos između virtualnog svijeta i zbilje.

Dizajnerica Martina Čičko Karapetrić cijenjeno je ime na domaćoj modnoj sceni. Iako je mnogi znaju po zagrebačkom modnom atelieru Boudoir iza kojeg već dva desetljeća stoji sa sestrom blizankom Moranom Saračević, svoju kreativnost Martina je široj publici sada pokazala i u jednom novom izdanju. Zajedno sa svojom majkom Helom osmislila je i realizirala edukativnu slikovnicu ‘Djevojčica i čarobna ploča’ koja najmlađima na vrlo zabavan način nastoji rastumačiti odnos između virtualnog svijeta i zbilje. Za tekst je zaslužna Martinina majka Hela, inače profesorica komparativne književnosti i francuskog jezika, dok Martina stoji iza zanimljivih ilustracija koje će zasigurno privući brojne mališane, ali i njihove roditelje, braću, sestre, bake i djedove.

Već ste desetljećima poznato ime na domaćoj modnoj sceni, a ovih dana javnosti ste predstavili i novi autorski projekt. Riječ je o slikovnici ‘Djevojčica i čarobna ploča’ koja je nastala zajedno u suradnji s vašom majkom Helom. Kako ste došli na tu ideju? Zašto baš slikovnica?

Ideja cijelog projekta razvila se prije nekoliko godina dok sam uživala na godišnjem odmoru u svojoj kući u Mošćenicama. Kao što znate, kreativni um nikada ne spava te sam već tada krenula skicirati ilustracije i razvijati ideju o radnji slikovnice. Ideja je neko vrijeme ležala u ladici do 2020.godine. Glavnu realizaciju projekta pokrenuli smo u trenutku kada se moja majka sklonila od potresa kod mene, iz njezine nesigurne kuće, u doba karantene kada smo svi željeli iskoristiti vrijeme tako da napravimo nešto za što inače nemamo vremena. Ideja je konačno izašla iz ladice, pregledale smo skice i nakon pola sata ideja je bila ponovno aktivna i spremna za realizaciju. Po mojim skicama i ideji radnje, moja mama Hela Čičko, složila je perfektnu priču sa svim elementima bajke. Kao profesorica komparativne književnosti i francuskog jezika, cijeli je svoj radni vijek provela u Knjižnicama Grada Zagreba. Vodila je brojne projekte za poticanje čitanja kod djece i mladih i zapravo nitko to ne bi bolje napisao od nje.

Knjiga je edukativne prirode i govori zapravo o pošastima suvremenog doba i ovisnosti o virtualnom svijetu. Što vas je motiviralo da upravo tu temu obradite u slikovnici?

Ja sam mama troje već odrasle djece i zaista znam kako vrijeme provedeno na mobitelu, igricama i televiziji može utjecati na kvalitetu obiteljskog i društvenog života. U slikovnici, djevojčica nalazi prolaz u čarobni svijet, koji je zapravo alegorija našeg bijega na društvene mreže gdje se sve čini da je bolje, ljepše i ukusnije. Stvarni život nema filtere ali je daleko vredniji i uspomene su stvarne. Nitko pred kraj života ne bude pričao o tome koliko je lajkova dobio na nekoj objavi, već će se prisjećati uspomena. Ja sam dijete koje je odraslo bez mobitela, igre s mojom sestrom blizankom bile su super kreativne i zabavne. Bez mašte to bi bilo nemoguće.

Kako je bilo surađivati s majkom na ovom projektu? Jeste li lako našle zajednički jezik? Kako rješavate eventualne nesuglasice? Tko prvi popušta?

Mama i ja smo se vrlo lako oko svega dogovorile, ona je napravila svoj dio, ja svoj – jako se veselila svakoj ilustraciji koju sam joj u procesu slala, navijala je, bodrila me i komentirala. Upravo je moja mama sa svojim iskustvom bila ta koja mi je sugerirala što je dobro, a što nije, ipak je ona radila s dječjom knjigom cijeli svoj život. Slušale smo jedna drugu i uvažavale mišljenja i savjete, nije bilo previše problema. Ono što je na kraju bilo nama najsmješnije je to, da smo uz sav stres zbog rokova za tisak, cijeli projekt predale puno prije. Jednostavno kad je sve krenulo, slikovnica se sama od sebe počela dešavati i stranice su se brzo napunile prekrasnim ilustracijama.

Kome ste prvom dali slikovnicu u ruke da ju vidi i prokomentira?

Postoji nekoliko ljudi koji su slikovnicu pratili od početka do kraja. Gospođa Ines Majetić, direktorica kreativne agencije Omega Komunikacije se oduševila prvim testnim ilustracijama i tekstom priče, te je dala sve od sebe da dermokozmetika broj jedan u Hrvatskoj, Eucerin bude sponzor i partner ovog lijepog projekta, moja mama i ja smo jako sretne da se slikovnica tako realizirala i ugledala svjetlo dana. Nakon njih tu je bila ekipa najveće izdavačke kuće u regiji, radi se o izdavačkoj kući koja izdaje najpoznatije i najjače dječje knjige, a to je upravo Mozaik Knjiga. Ispred Mozaika tu du bile glavna urednica Daria Borić koja je pratila čije proces i urednica zadužena za naše izdanje Marija Morić. Zamislite tu čast raditi s tako divnim ženama ispred Eucerina, Omege i Mozaika? Iako, treba istaknuti da je glavna veza i cijeli most između svih nas bio moj dragi prijatelj Nikola Grbin koji je u projekt vjerovao od prvoga dana najviše.

Javnosti je manje poznato da se paralelno s radom u modnoj industriji već jako puno godina uspješno bavite i grafičkim i 3D dizajnom te fotografijom. Imate li još neostvarenih profesionalnih ambicija na području koje nije vezano usko uz modu?

Volim kada je sve u mojim rukama. Neki bi to okarakterizirali kao da sam control freak, ali zar je to loše? Oduvijek sam se željela baviti grafičkim dizajnom, a odmalena me je jako privlačila i fotografija. Moje formalno obrazovanje, otišlo je u drugom smjeru, ali sam to dvoje usavršila svojim radom i cjeloživotnim obrazovanjem. Kad ste kreativna osoba, zaista se to može aplicirati na svako područje, ja sam zaista uživala raditi ilustracije i to je za mene bio jedan novi kreativni izazov jer sam to radila prvi put.

Majka ste troje djece. Jesu li vaši sinovi Borna i Ivor te kći Irma najveći kritičari? Čime se oni bave? Jesu li naslijedili ‘gen’ za modu i umjetnost?

Moja djeca su borci i veliki radnici, te sam neizmjerno ponosna na njih. Borna je poduzetnik, Ivor radi u veterinarskoj ambulanti, a Irma je krenula mojim stopama i studira na TTF-u zbog čega sam jako ponosna. S obzirom na to da znam da na fakultetu neće dobiti dovoljno praktičnog znanja, Irma redovito dolazi u moju proizvodnju gdje se uči krojiti i šivati, te ima mogućnost iz prve ruke vidjeti kako funkcionira izrada kolekcije.

Prošle godine proslavili ste 20. obljetnicu Boudoira, što se trenutno ‘kuha’ u vašoj modnoj kuhinji?

Trenutno završavamo kolekciju koju ćemo prikazati na “Atelier”-u, novoj modnoj platformi u Zagrebu, Revija će se održati 12.05. U Klovićevim dvorima i jako se veselimo! Naša Ready to wear kolekcija za proljeće je već dostupna mjesec dana, svakodnevno radimo nove modele koje redovito stavljamo na naše društvene mreže i web, tako da su naše klijentice super informirane o novitetima.

Jedan ste od prvih domaćih brendova koji su prigrlili nove tehnologije i implementirali ih u svoj brend. Među prvima ste pokrenuli online prodaju zahvaljujući kojoj ste pandemiju preživjeli bez značajnih gubitaka. Kako gledate na trend 3D printane odjeće koji donosi pravu revoluciju kada je riječ o modnom svijetu?

Apsolutno uvijek gledamo u budućnost. Da, prošle godine smo proslavile 20 godina Boudoira, ali to je prošlo, idemo dalje, next! Ideju za webshop imale smo puno prije nego je online kupovina bila raširena kao danas. Ideja je bila, jednog dana, svoju kolekciju, mi ćemo prodavati online i to se ostvarilo. Same ažuriramo web, fotografiramo proizvode i modele i radimo web marketing. 3D printana odjeća još uvijek nije komercijalna, ali trenutno veći trend u svijetu futurističke mode je contactless 3D odjeća. Radi se o trodimenzionalnim virtualnim odjevnim predmetima koji se pomoću photoshopa mogu aplicirati na fotografiju korisnika, ta se odjeća zapravo ne može nositi u stvarnom svijetu. Mi smo davne 2013. godine u galeriji ULUPUH-a (Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) napravile izložbu naših haljina koje smo kreirale u virtualnom svijetu, a identične haljine od pravih opipljivih materijala, mogle su se vidjeti i dotaknuti u galeriji ULUPUH, te smo tako prvi put oživjele virtualne 3D kreacije u Hrvatskoj.

 

Izvor: Večernji list