INTERVJU Marko Hadjur, Story

‘Jezero od riječi’ novi je roman književnice Emily Henry koja samo za Story priznaje koliko su je povrijedili komentari kojima se obezvređuje žensko pismo. Uz to, otkriva kako je prestala biti nestrpljiva čitateljica.

January je autorica popularnih romana u kojima se svi zaljubljuju i žive sretno, a Gusove knjige u kojima su svi nesretni i umiru obožava kritika. Nemaju ništa zajedničko osim činjenice da su susjedi i da su ostali bez nadahnuća zbog čega sklapaju neobičan dogovor – ona će napisati ozbiljno remek-djelo, a on lepršavu ljubavnu priču. Uvod je to u novi roman ‘Jezero od riječi’ američke spisateljice Emily Henry. Roman koji ne silazi s međunarodnih ljestvica najprodavanijih izašao je i na hrvatskom u izdanju Mozaik knjige, a samo za Story autorica objašnjava zašto ljubavni romani imaju reputaciju guilty pleasurea te koliko joj je pisanje pomoglo u vlastitim ljubavnim odnosima.

Postoji li neki privatni događaj koji vas je potaknuo na pisanje romana?

Prije nego što sam se počela baviti ženskim pismom, objavljivala sam druge žanrove koji su dobili oznaku ljubavnih romana. To je jedan od dokaza da prema žanrovima postoji mnogo predrasuda, a i sama sam doživjela da drugi obezvređuju moj rad. Nakon što sam objavila svoju prvu knjigu za tinejdžere jedan mi je poznanik rekao: “Nije važno što pišeš, glavno da plaća račune.” U tom trenutku nisam znala što bih mu odgovorila. Bila sam šokirana i moja jedina reakcija bila je šutnja i kimanje glavom. Kasnije kada sam razmišljala o tome, pitala sam se misli li on da ja svoj posao ne volim ili je time pokušao poniziti mene i ono što radim. U ovom žanru dominiraju žene – urednice su većinom žene i žene su najveći kupci. Odnos društva prema spisateljicama i ženskom pismu kao žanru odražava kako se društvo odnosi prema ženama općenito. Podcjenjivački. Percepcija javnosti jest da su takva štiva laka, manje važna, komercijalna i bez imalo umjetničke i stilske vrijednosti. Da, možda su ti žanrovi najprodavaniji, ali to ne umanjuje njihovu literarnu vrijednost. Po kojim kriterijima možemo uopće osuditi takve romane i reći da nemaju nikakvu književnu težinu? Takvi naslovi tretiraju se kao guilty pleasure zbog čega bi se ljudi trebali sramiti. I sama sam si kao autorica, ali i čitateljica postavila pitanje trebam li se osjećati loše ako iskreno uživam u pisanju i čitanju takvih romana. Shvatila sam da se nitko od nas ne smije sramiti onoga što voli i što ga usrećuje. Upravo sve te dileme i predrasude pokušala sam objediniti u ‘Jezeru od riječi’. Pokušala sam čitateljima pružiti obje strane medalje – guilty pleasure i književnu vrijednost. To je bio pravi izazov. Mislim da sam sa sintagme ženskog pisma uspjela skinuti barem djelić stigme. ‘Jezero od riječi’ dokaz je da ovaj žanr krije mnogo dubina i odgovara na svakodnevna ljudska pitanja.

Omiljeno poglavlje u romanu je…

Uživala sam u opisivanju scene kada January prolije vino tijekom književnog kluba. Iako ga mnogi vole smjestiti u određene kalupe, roman ne treba čitati na brzinu. Treba zaviriti iza svake scene, svakog odnosa jer sve ima dodatni smisao. To je jedan od rijetkih zabavnih i humorističnih trenutaka. I sama sam kao čitateljica svjedočila scenama koje su mi djelovale umjetno i prisilno humoristične. Zaista se nadam da se opuštenost, humor i prirodnost vide u mojim ‘otkačenim’ scenama.

Kada biste nešto u svojim već objavljenim knjigama mogli promijeniti, što bi to bilo?

Nakon uređivanja ne čitam ispočetka jer nikada u potpunosti nisam zadovoljna. Mislim da uvijek može biti bolje opisano. Zato taj trenutak završavanja knjige najradije prepuštam urednicima. Slično je i s glumcima koji rijetko gledaju film nakon što ga snime. Svatko od nas s vremenom raste, mijenja raspoloženje ili razvije drukčiji pogled na neke stvari. Samim time i ono što stvorimo za nekoliko mjeseci više nije rezultat koji je proizašao iz najbolje naše verzije. Samokritičnost je iznimno važna za svačiji rast. Bez nje svi bismo bili prosječni, a moramo težiti boljem.

Što se krije iza sve veće popularnosti romana u kojima dominiraju snažni i jedinstveni likovi?

S godinama mi se mijenjao ukus prema knjigama. Prije sam više uživala u romanima s dinamičnom radnjom i sama radnja bila mi je važnija od likova i onoga što oni predstavljaju. S vremenom se to promijenilo i prestala sam biti nestrpljiva čitateljica te počela cijeniti likove koji su nosili radnju. Danas upravo zbog likova ne mogu ispustiti knjigu iz ruku. Sigurno znate onaj osjećaj kada čitate knjigu i pomislite: “Zar i oni to misle?” ili “Mislila sam da sam jedina!” Upravo to povezivanje s likovima jedno je od najboljih iskustava koje možete doživjeti kao čitatelj. Svi se dobro osjećamo kada shvatimo da nismo sami na svijetu i da se i drugi osjećaju kao i mi, makar oni bili samo likovi u knjizi. To je prava povezanost, osjećaj razumijevanja i empatije.

Obožavatelji ne skrivaju da su im vaše knjige pomogle u odnosima s drugima. Jesu li vama pomogle?

To je velika čast i takve me izjave uvijek iznova razvesele i motiviraju. Pisanje o odnosima u romanu pomoglo mi je i u stvarnom životu. Svaki pisac ima drukčiji pristup stvaranju romana i smatram da su srž svake knjige likovi i njihovi karakteri. Uvijek se trudim otkriti i analizirati što je definiralo moje likove i ako se nađu u problematičnoj situaciji kako da se iz nje izvuku. Ako moji likovi dublje istražuju i analiziraju sami sebe i ja kao autorica moram činiti isto kako bih čitateljima ponudila vjerodostojne likove. Zato svjesno i nesvjesno i sama moram pomicati svoje granice i suočavati se s vlastitim strahovima. Zato se u svakom liku nalazi djelić mene.

O kojoj je emociji najteže pisati?

Mislim da je o ljutnji ili bijesu najteže pisati i svjesna sam da dio publike to često ne smatra privlačnim. Unatoč tome, vodim se unutarnjim osjećajem da o takvim emocijama treba govoriti. Tuga i patnja emocije su o kojima ne mogu pisati jer ih ne mogu probuditi u sebi, a ne znam na papir pretočiti emocije koje ne proživljavam. Jednostavno ne znam glumiti osjećaje. Zato sam odlučila o takvim stanjima ne pisati jer bi to bilo jako površno.

 

Izvor: Story

Razgovarao: Marko Hadjur

Fotografije: Devin Glista St. Blanc Studios