INTERVJU Maja Šitum, Story

Ekskluzivno za Story britanska književnica Paula Hawkins otkriva kako je tijekom pandemije stvarala likove i svoj novi hit roman „Tiha vatra“ u čijem je središtu ubojstvo mladića.

‘Djevojkom u vlaku’ britanska književnica Paula Hawkins osvojila je svijet, a 15. srpnja u izdanju Mozaik knjige na hrvatskom će biti objavljen njezin novi hit roman ‘Tiha vatra’. Ovaj put u središtu napete radnje su tri žene – Carla Myerson, Laura Kilbride i Miriam Lewis – koje se nikada nisu oporavile od tragedija koje su ih zadesile. Ali onda se dogodi nova pred njihovim domovima – na svome brodu brutalno je ubijen mladić kojeg su sve tri poznavale. Štoviše, one su ga posljednje vidjele živog… Samo za Story autorica u svojem prvom intervjuu za hrvatske medije otkriva kako su nastajali likovi tih žena i koliko se ona ogleda u njima. Otkrila je i zašto se ženska ljutnja odbacuje kao nešto nevažno, ali i hoće li i ‘Tiha vatra’ dobiti filmsku verziju…

Postoji li neki privatni događaj koji vas je potaknuo na pisanje romana?

Prije nego što sam se počela baviti ženskim pismom, objavljivala sam druge žanrove koji su dobili oznaku ljubavnih romana. To je jedan od dokaza da prema žanrovima postoji mnogo predrasuda, a i sama sam doživjela da ih drugi obezvređuju.

Kakav je bio proces pisanja ove knjige? Je li na neki način bilo lakše jer je vladala pandemija pa nije bilo drugog izbora nego biti kod kuće?

Da, pandemija mi je bila od pomoći u procesu pisanja. Nikada ne bih htjela da se ta situacija ponovi, ali prisilna izolacija i činjenica da se nisam imala na ništa drugo fokusirati bile su idealne da završim roman. Naglašavam završim jer sam ga već neko vrijeme pisala kada je počela pandemija, imala sam likove, mjesta i odlučila sam kakva će biti priča. To je bilo jako važno jer mislim da bi mi bilo teško pronaći inspiraciju za novi roman dok smo svi bili zatočeni.

Kako ste u radnju odlučili uvrstiti brod za stanovanje. Jeste li ikada živjeli na njemu?

Nisam, ali uvijek me zanimalo kako bi bilo stanovati na jednom. Ima ih mnogo na Regent kanalu koji se nalazi u blizini moga stana u Londonu. Volim ondje šetati i uvijek sam se pitala kakav je osjećaj živjeti u srcu grada, ali opet u potpunosti odvojen od njega. Takve su mi zajednice zanimljive.

U jednom ste intervjuu rekli da vaši romani počinju s likovima. Kako je Laura nastala, jeste li je bazirali na kome?

O Lauri dugo razmišljam. Prijateljica mi je pričala o osobi koju je poznavala, a koja je doživjela prometnu nesreću i nakon toga patila od nedostatka inhibicija. Razmišljala sam kako je teško biti mlad i stalno neshvaćen, doživljavati situacije u kojima ljudi procjenjuju vaše ponašanje a da ne razumiju kontekst. Privlače me likovi poput Laure, ljudi koji osjećaju da se baš ne uklapaju, koji ne ispunjavaju društvena očekivanja. Zanima ne kako je navigirati svijetom kada se osjećate kao autsajder.

U središtu knjige su tri žene, ima li imalo vas u nekoj od njih?

Mislim da uvijek ima nešto mene u likovima o kojima pišem, čak i onim groznima. Sretna sam što nisam proživjela nikakve traume kao likovi u ‘Tihoj vatri’, ali dijelovi karaktera likova – bilo da se radi o njihovoj nagloj naravi, ljubavi prema određenom tipu knjige ili osjećajima usamljenosti – uvijek dolaze negdje iz moje unutrašnjosti.

Osmislite li prvo likove pa ih tek onda stavljate u neobične situacije ili odmah razmišljate o ubojstvima?

Inače jako dobro znam glavne likove prije nego što o njima počnem pisati i najčešće o njima dugo razmišljam. Treba mi dulje da dokučim kako pisati o nekome i to su likovi koji traže priču pa je trik u tome da se pronađe pravi narativ za njih.

Jeste li odmah na početku znali tko je ubojica ili se to mijenja tijekom pisanja?

Da, morate znati tko je počinitelj. Ne sjećam se da sam ikada promijenila identitet ubojice u bilo kojoj mojoj knjizi, ali kada konstruirate triler, morate si za to ostaviti mogućnost jer morate moći uvjeriti čitatelja da postoje opcije, da bi bilo koji od likova mogao biti ubojica.

U opisu knjige stoji: “Kada je osveta u pitanju, i dobri ljudi mogu biti sposobni za grozna djela”. Što bi vas moglo gurnuti preko granice?

Ne razmišljam o tome! Mislim da bi je svi mogli prijeći, uz pravu kombinaciju okolnosti svi bi mogli doći do našeg ekstrema bez obzira na to je li riječ o velikoj žrtvi, hrabrosti ili ekstremnom nasilju. Nadam se da većina nas neće nikada doznati što nas može gurnuti preko te granice. Zastrašujuće je o tome razmišljati.

U jednom intervjuu ste rekli: “Ženska ljutnja se često odbacuje ili joj se smije.” Zašto je to u 21. stoljeću i dalje tako?

To je pitanje! Napredak u ženskim pravima nikada nije bio linearan pa se istodobno naprave koraci naprijed, ali i unatrag – što vidimo po svemu što se trenutačno događa u Sjedinjenim Američkim Državama. Za mene tu nema pitanja, ali ženske emocije i ono što se tiče žena i dalje se doživljava kao nešto sekundarno, manje važno, manje esencijalno od onoga što se tiče muškaraca. No tu je možda i istina da je ženska ljutnja manje opasna jer su žene manje opasne. Manje smo, sporije, slabije i manje nasilne.

‘Djevojka u vlaku’ bila je veliki književni i kino hit. Hoće li i ova knjiga dobiti filmsku adaptaciju?

Nadam se! Ali zasad vam nemam još ništa prijaviti.

Imate li glumce koje biste voljeli vidjeti u ulogama?

Ah, nikada ne maštam o izboru glumaca. To ostavljam čitateljima… Nešto je u filmu drukčije u odnosu na knjigu.

Smetaju li vam te promjene?

Kada prodate prava na filmsku adaptaciju, morate prihvatiti da je ono što vidite na ekranu nečija interpretacija vašeg djela. Ako to ne možete prihvatiti, preostaje vam jedino da sami napišete i režirate film.

 

Izvor: Story

Razgovarala: Maja Šitum

Fotografije: Phoebe Grigor