Tradicionalne rodne uloge utječu i na naše promišljanje robota

Američka spisateljica Sierra Greer propituje granice tehnologije, umjetne inteligencije i modernih dilema, a njezin novi roman “Annie Bot” priča je o vrlo naprednom ženskom robotu izrađenom po narudžbi kako bi bio savršena djevojka svom ljudskom dečku Dougu

Ne prođe dan a da ne polemiziramo o dobrim i lošim stranama umjetne inteligencije stoga ne čudi da je roman “Annie Bot” američke spisateljice Sierre Greer, na hrvatski preveden u izdanju Mozaika knjiga, oduševio i ljubitelje znanstvene fantastike, ali i širu publiku koja voli univerzalne teme. Preveden je već na 12 jezika, a autorica u njemu propituje granice tehnologije i moralnih dilema. Naime, “Annie Bot” priča je o vrlo naprednom ženskom robotu izrađenom po narudžbi kako bi bio savršena djevojka svom ljudskom dečku Dougu. Ona radi sve što on želi – nosi odjeću koju on izabere, kuha mu, čak i prilagođava svoj libido kako bi odgovarao njegovu raspoloženju. Stvari idu glatko dok je Doug ne prebaci u autodidaktički način rada. Od tog trenutka Annie počinje vrlo brzo učiti. Dougu se sviđa što Annie postaje “ljudskija”, ali to ujedno znači i da je sada puno složenija i između njih počinju sukobi, što je zapravo i tema ove knjige.

Pa, evo u čemu je dilema, kaže nam autorica Sierra Greer, “njezino programiranje nalaže da mora ugoditi Dougu, i to je njezin glavni cilj. Ali ako si prava osoba, kako možeš uvijek ugađati nekomu drugom? Upravo to izaziva njezin unutarnji sukob. Kako može nastaviti ugađati drugoj osobi kad ima i vlastite interese, a možda i vlastite želje? Možda čak želi razmišljati o sebi kao o središtu svega. To je za nju totalno zbunjujuće.”

Kako ste došli na ovu ideju?

Često se igram idejama i zapravo sam pisala kratku priču o znatno drugačijem robotu sluškinji koji je bio tradicionalan, onakav kakav bismo očekivali, odnosno brinuo bi se o kućanskim poslovima. Na kraju te kratke priče, robot sluškinja otiđe na servis, a tamo se pojavi Annie. Annie je imala moralnu svijest koja je bila ključna za razumijevanje te kratke priče i jednostavno me iznenadila ideja da bi mogao postojati robot koji je toliko napredan u moralnom smislu. Uglavnom, na kraju sam ostavila priču po strani na mjesec ili dva, a onda mi je prijatelj rekao da bih je trebala razraditi i pretvoriti u roman. Znala sam da je ja ne mogu dalje razraditi, ali shvatila sam da mogu pratiti Annie i vidjeti ima li ona roman u sebi. I tako sam “pošla za njom”, a ona je otišla kući Dougu. Kad je u prvom poglavlju izašla ispod tuša, bilo je nešto toliko dinamično u njoj da me u potpunosti zaintrigiralo. Pomislila sam da moram nastaviti pratiti njezin lik i vidjeti što će se dogoditi između Douga i nje. Ostatak romana organski je proizašao iz njihova odnosa. Dio po dio, otkrivala sam priču kroz likove. Nisam imala ni zaplet ni glavne crte romana unaprijed, samo sam slijedila likove. To je fantastičan način pisanja, naravno ako i kada uspije, i presretna sam što je ovaj put uspio. Tako sam više-manje došla na ideju za roman.

Kažete da Annie predstavlja modernu feministkinju. Kako zapravo definirate moderni feminizam?

Pa rekla bih da na nju gledam kao na humanističku feministkinju. Ona je osoba koja zaslužuje autonomiju, kontrolu nad vlastitim tijelom i poštovanje. Ne zaslužuje biti sporedna u odnosu na muškarce u svome životu. Zaslužuje politička prava. Mislim da je to smjer u kojem idem. Ima li vam to smisla?

Kako pišete, koliko sati dnevno, uz grickalice, glazbu?

O, da, moram biti okružena grickalicama! I čokoladom, i to u velikim količinama, i to svaki dan. To svakako pomaže. Uglavnom, pisanje je sada moj pravi posao. Nekad sam bila profesorica engleskog jezika u srednjoj školi, ali dala sam otkaz prije desetak godina kako bih se potpuno posvetila pisanju. Dakle, probudim se i doručkujem, pa sjednem i pišem. Obično mi je cilj napisati više od 1000 riječi dnevno. Bez obzira na to jesu li dobre ili loše, da imam nešto zapisano. Smatram da moram nastaviti pisati čak i kad ne radim na konkretnom projektu. Pisanje je slično sviranju klavira, ako redovito vježbate, vaši će prsti tipkati sami od sebe. Ponekad se osjećam kao daktilografkinja, ali nastavljam pisati. Ako revidiram knjigu uz bilješke urednika i rok, ustanem se i pišem, nekad cijeli dan do do 21 sat. Bez prestanka.

Za koga pišete? Tko su vaši čitatelji?

Obožavam ovo pitanje. Naime, kada sam pisala ovu priču, nisam nikomu rekla da je pišem. Samo sam sjedila na kauču. Nisam rekla ni obitelji jer, iskreno, pretpostavljala sam da ovu priču nitko osim mene nikada ni neće pročitati. Pisala sam je za sebe. Bila je potpuno izvan moje zone komfora, istraživala sam nešto nepoznato i mislila sam da je prečudno i da to nitko neće htjeti čitati. Dakle, dok sam pisala, imala sam samo jednog čitatelja na umu – sebe. To je bilo to. Pisala sam za samu sebe. Na kraju se priča svidjela mom agentu, uspjela sam je prodati i sve je ispalo dobro.

Ako ste upoznati sa “Stepfordskim suprugama” iz 1970ih, možete li ih usporediti s “Annie Bot”?

Poznata mi je radnja “Stepfordskih supruga”, ali ne znam je dovoljno dobro za detaljnu usporedbu. Ali ako se osvrnete na današnji pokret “tradicionalnih žena” (engl. tradwife), možemo vidjeti kako neki ljudi prihvaćaju stil života koji idealizira ženu s uskim spektrom tradicionalnih vještina poput čišćenja, kuhanja i odgoja djece. U ovim nesigurnim vremenima, želja za sigurnošću i predvidljivošću je stvarna, a Doug svakako želi da ga se njeguje na klasičan, predvidljiv način. On posjeduje Annie upravo zato što je programirana da mu udovolji. Problemi nastaju kada se stvarni ljudi osjećaju prisiljeni preuzeti uloge koje im ne odgovaraju samo kako bi udovoljili drugima. Mi želimo produbljivati svoju ljudskost, a ne ograničiti je.

Koji su bili neki od važnijih elemenata stvaranja svijeta i tehničkih aspekata za ovakvu vrstu priče?

Sve to se također postupno razvijalo. Bilo je dijelova knjige, primjerice Annien bijeg, kada sam morala dobro razmisliti što će učiniti i kako će se priča razvijati. Tada sam morala uzeti u obzir status takvih bića u Sjedinjenim Državama. Možda imaju drugačiji status u Las Vegasu, gdje mogu biti prostitutke, ili na Floridi, gdje mogu raditi na poljima. Možda su u Kanadi bolje prihvaćeni. To me natjeralo da razmislim o širini tog problema i osmislim svaki komadić slagalice kako bi priča mogla napredovati. Proces osmišljavanja svijeta bio je jednako složen i detaljan kao njezin lik te se na jednak način razvijao. Tehnički pak aspekti, poput mehanike robota, bili su mi jako zabavni. Morala sam odlučiti ima li Annie kosu koja raste, ima li otiske prstiju, DNK i druga biološka obilježja. Također sam stvorila različite modele robota poput Abigail, Maze i Dadilje. Mislim da je stvarno zanimljivo kako su ženske uloge ograničene na te tri stvari, koje su sve bile vezane za domaćinstvo i privatnu sferu, bez poslova izvan doma; one nisu ni znanstvenice ni recimo vođe. Tada sam shvatila da će mi trebati i muškarci, pa sam razvila i verzije muških robota. Svaki put kad bih smislila neki novi aspekt robotskog svijeta, smijuljila sam se u sebi i pomislila bih: “Ovo na neki način odražava ono što se događa u stvarnom svijetu s pravim ljudima.”

Lik Douga je muškarac koji bi radije imao robotsku seksualnu robinju nego stvarnu ljudsku partnericu, što je, blago rečeno, zastrašujuće. Zašto ste ga tako osmislili i što on predstavlja za vas?

Ovo je složena tema. Mislim da je važno pokušati razumjeti što u našem društvu potiče muškarca da osjeća kako bi trebao imati kontrolu, čak i kada je nema. Nitko ne voli osjećati se bespomoćno, ali muškarci se znaju osjećati proturječno kada su omalovažavani jer ih je društvo naučilo da zaslužuju poštovanje. Odjednom moraju preispitati cijeli sustav. Kada se susretnemo s likom poput Douga, koji je usamljen i želi imati kontrolu, čak razumijemo zašto čezne za povezivanjem.

Ne iznenađuje nas što se muškarci okreću internetu radi pornografije, a Annie je samo korak dalje od toga. No, ono što mi je važno jest da Doug uči iz svoje situacije. Proživljava duboki osjećaj srama, izolaciju i bijes, ali je spreman promisliti i o tome kako postati bolji muškarac i bolji čovjek. Gotovo usprkos samome sebi, prihvaća i poduzima rizike koji ga vode tamo gdje treba biti.

 

 

Izvor: Večernji list

Foto: Dittmeier