INTERVJU Lana Poljac, Špica/HRT
O prijevodima svojih knjiga na strane jezike, karijeri i čitateljima, razgovarali smo u emisiji Špica s poznatom hrvatskom književnicom Sanjom Pilić.
Pilić je otkrila da kao mala nije mogla ni sanjati da će jednoga dana postati književnica.
– Kao mala nisam ništa sanjala, ali sam htjela biti glumica, pjevačica. Bila sam stidljivo i zatvoreno dijete i introvertno. Završila sam školu za fotografiju, primijenjenu umjetnost pa sam se bavila crtanim filmom. To su bile profesije koje nisu zahtijevale da si komunikativan. Odjednom sam počela pisati jer je te fotografije ponestalo pa je došao rat i počela sam pisati za djecu pa za odrasle i slikovnice su nastale, rekla je književnica Sanja Pilić.
Iako je stidljiva, kada su joj djeca odrasla, kako kaže oslobodila se i više se družila sa svojim čitateljima.
– Počela sam ići po školama pa na susrete, djeca su mi rasla pa se i ti oslobodiš nekih uloga, na kraju sam postala književnica. Neki klinci koji su uz mene odrastali imaju 35, 40 godina. Puno mi se javlja mojih bivših i sadašnjih čitatelja i njihovih mama, to su lijepi nevini susreti, dodaje Pilić.
Stil pisanja joj je veseo, a to je jedan od razloga zašto ju mladi čitatelji obožavaju.
– Mnogi su mi rekli da sam im osvježila djetinjstvo jer ja pišem dosta veselo i oni koji ne vole čitati rado čitaju, objašnjava Pilić.
Bugari i Sanja Pilić
Manje je poznato da su neke njene knjige prevedene i na strane jezike. Jedan od njih je i bugarski.
– Neki pisci se trude oko nekih prijevoda, nekih veza, ali ovo je bilo slučajno, ljudi su me našli preko maila i preko Hrvatskih književnika i rekli da bi rado objavili knjigu. Moram priznati da se nažalost ne brinem puno oko toga, iako me veseli. Mogla sam možda imati i više prijevoda, ali je to skupo i teško i zahtjeva određeni angažman. Zapravo sam lijena po tom pitanju, kaže Pilić.
Ispričala je kako je suradnja s Autonomnom ženskom kućom Zagreb ostavila veliki trag na nju.
– Ta suradnja je nastala dok je trajao rat i onda su me cure pozvale da dođem tamo i zapravo radim s djecom od žena koje su pretrpjele nasilje od muževa. To je bilo sklonište u centru grada na tajnoj adresi, gdje sam se ja igrala i učila s klincima. U tim trenutcima su zaboravljali sve što im se događalo, ali mi je u jednom trenutku postalo previše depresivno, zaključuje Pilić.
Izvor: Špica/HRT