INTERVJU Katherine Center

„Što spašavamo iz požara“ autorice Katherine Center sjajan je roman o emotivnom iscjeljenju postignutom prihvaćanjem vlastite ranjivosti i čarolije istinskoga oprosta. Jednom kad shvatimo tu snagu, zauvijek se mijenjamo i konačno možemo definirati što za nas znači hrabrost. Katherine Center autorica je četiriju bestselera s New York Timesove liste. Njezin četvrti roman „The Lost Husband“ nedavno je postao i film u čijim su se glavnim ulogama našli Josh Duhamel, Leslie Bibb, and Nora Dunn. Katherine Center su uspoređivali s majstoricama ženske književnosti Jane Austen i Norom Ephron, jer su „njezine priče istinska hrana za dušu“. „Što spašavamo iz požara“ prvi je njezin roman objavljen na hrvatskom jeziku, a prevela ga je Nada Mirković.

U nastavku pročitajte intervju s autoricom koji je dala ekskluzivno za Hrvatsku.

1. Prije svega želim vam čestitati na prvoj knjizi objavljenoj u Hrvatskoj. Reakcije čitatelja su odlične! Mnogi su se složili da im je to jedan od boljih naslova koji su pročitali u 2020. godini. Recite nam kako vi gledate na uspjeh koji je postigao ovaj roman?

Sretna sam što je upravo knjiga „Što spašavamo iz požara“ prvi roman objavljen u Hrvatskoj, a još me više raduje vijest da su čitatelji oduševljeni ovom pričom. Za mene je to osobni roman jer je moj suprug vatrogasac u Texasu. Bio je veliki užitak razgovarati s njim o vatrogastvu i pokušati razumjeti njegovu psihologiju. Također sam dobila priliku otkriti njegove vatrogasne pustolovine – od kojih sam mnoge već čula, ali na neke nisam obraćala pažnju. Sada sam ih upijala te sam imala osjećaj kao da sam ih i sama proživjela. Bio je to uistinu zabavan proces pisanja i osjećala sam se kao da sam dobila potpuno novu zahvalnost za taj dio života moga supruga.

 

2. Brojne nagrade i priznanja obilježile su vašu knjigu. Mnogi se slažu da se ovaj roman razlikuje od drugih u svojoj kategoriji. Također, čitatelji se često prepoznaju u liku Cassie koja je snažan ženski lik koji izaziva burne emocije zbog svojih uspona i padova, otpora, nade, oprosta i prije svega položaja žene u društvu.

Volim Cassie jer je iznimno snažan ženski lik. Njezina snaga vidljiva je odmah na samom početku romana gdje pokazuje svoju psihičku snagu i hrabrost. Članica je vatrogasne postrojbe u kojoj žene nisu poželjne zbog čega mora ulagati dodatne napore kako bi se dokazala i izborila za svoj položaj. Pravo je zadovoljstvo pratiti njezin uspon i kroz što je sve morala prolaziti kako bi osigurala svoje mjesto u postrojbi. Cassie ne bi uspjela da nije bila hrabra, a tu hrabrost morala je kasnije iskoristiti i na emocionalnom planu. Kako se približiti ljudima iako si uplašen i ranjen. Taj izazov bio je mnogo veći i strašniji od požara s kojima se susretala.

 

3. Zašto ste odlučili da Cassie bude vatrogaskinja? Mogli ste izabrati bilo koje drugo zanimanje…

Cassie zapravo ima značajnu ulogu u mojem drugom romanu „How to Walk Away“. Tamo spašava glavnog lika iz olupine nakon avionske nesreće. Kada sam napisala tu priču, nisam očekivala da ću opet pisati o njoj, ali urednik mi je predložio da napišem roman u kojem bi ona bila glavni lik, jer je on smatrao da bi mnogim čitateljima biti zanimljivo vidjeti svijet kroz oči vatrogaskinje. Zahvalna sam mu na tom prijedlogu, jer bez njega ne bi nikad nastao roman „Što spašavamo iz požara“.

 

4. Čini se da je novak bio jedan od rijetkih koji mogu nagovoriti Cassie da izađe iz svoje ljuske. Mislite li da bi svatko od nas u svom životu trebao imati barem jednu takvu osobu?

Slažem se. Novak je tako srdačan, drag, zgodan i dobar u kuhanju, a ona mu je teško odoljela. Možemo slobodno reći da se Cassie zaljubila na prvi pogled, ali da ih cijelo vrijeme životne situacije nisu spajale, ona sigurno ne bi ništa učinila s njim. Na kraju je njegova dobrota uklonila njezin obrambeni zid. On je ono što njoj treba. Voljela bih da svi imamo barem jednu osobu u životu koja nas vidi kakvi smo dosita, divi nam se i voli unatoč svim manama. Cassie je puno pretrpjela u životu i drago mi je što je pronašla nekoga tko joj može pomoći da ozdravi.

 

5. Što vas je inspiriralo za pisanje ove knjige? Kako je išao proces istraživanja?

Istraživala sam zaista mnogo! Obišla sam mnoge vatrogasne domove, intervjuirala tamošnje vatrogasce i vodila bilješke u mnogim bilježnicama. Bili su divni, vrlo gostoljubivi i iskreni o životu u vatrogasnom domu. Mnogo su se šalili i bili vrlo smiješni. Voljela sam ih posjećivati, ali osjećala sam se i pomalo sramežljivo jer znam da je to poseban svijet u kojem mi zapravo nije mjesto. Bila sam zahvalna na svim njihovim smiješnim pričama i njihovoj otvorenosti. Razgovarala sam i s vatrogaskinjama o tome kako je to biti žena u poslu koji je uglavnom muški. Suprug me odveo u svoju postaju u obilazak vatrogasnog vozila. Također mi je dopustio da uzmem i isprobam alate i isprobam njegovu opremu za bunker da vidim koliko je težak.

 

6. S obzirom na to da je „The Lost Husband“ postigao sjajan uspjeh na Netflixu, mislite li da bi potencijalni film o romanu „Što spašavamo u požaru“ bio temelj za još jedan sjajan scenarij? Koga biste voljeli vidjeti u glavnim ulogama?

Da! Bilo je vrlo uzbudljivo gledati film snimljen prema mojem romanu koji se našao na broju 1 na Netflixu u SAD-u. Voljela bih vidjeti „Što spašavamo iz požara“ kao televizijsku inačicu! Neopisiv je osjećaj kada vidite da netko od krvi i mesa glumi vaše likove i udahne im život. Dobila sam priliku i prisustvovati na snimanju filma „The Lost Husband“ i tom prilikom upoznala sam glumca Josha Duhamela, koji je glumio jednog od glavnih likova. Nisam mogla vjerovati da svega 10 metara od mene stoji jedan od mojih likova iz knjige. Nadrealan osjećaj!

 

7. Budući da u romanu govorite o oprostu, hrabrosti i pronalasku samih sebe, kako te emocije primijeniti u našem životu s obzirom na to u trenutku u kojem živimo?

Ovo su neki od velikih i teških problema s kojima se borimo i mislim da je upravo to jedan od razloga zašto neprestano pišem o tim temama i osjećajima, zato što ih nije jednostavno primijeniti na vlastitim primjerima. Teško je oprostiti ljudima koji su vam nanijeli nepravdu! Teško je imati hrabrosti! Dakle, moramo se truditi i dalje vježbati na tome i polako postajati sve bolji i bolji. U svom vlastitom životu jednostavno uvijek pokušavam započeti sa zahvalnošću – uzimanjem vremena za uvažavanje mnogih blagoslova u svom životu. Toliko je lako usredotočiti se na sve probleme koje moramo riješiti da zaboravimo uživati ​​u dobrim stvarima. Mnogo truda ulažem u to da svakog dana budem zahvalna, a mislim da mi onda zahvalnost sve ostalo nekako olakšava.

 

8. S obzirom na pandemiju koja je zahvatila cijeli svijet, kako vi provodite svoje dane? Imate li unatoč svemu još uvijek inspiracije za pisanje?

Slažem se. Ovo je bila brutalna godina, posebno u SAD-u koja se s ovom situacijom nije nosila najbolje. Cijelo vrijeme sam pazila na održavanje socijalne distance kao i na nošenje maske. Zbog svega toga veći sam dio godine provela doma. Tužna sam jer volim putovanja, predstavljati svoje knjige i upoznati mnoge čitatelje, ali ovo vrijeme sam onda iskoristila za razmišljanje o novim pričama i događajima o kojima bi mogla pisati. Upravo sad radim na novoj knjizi i totalno sam oduševljena! Jedva čekam da je i vaši čitatelji pročitaju!

 

9. Što volite čitati u slobodno vrijeme? Možete li nam preporučiti neku knjigu?

Za vrijeme izolacije najviše sam čitala romane koji su puni nade i hrabrosti jer mi je toga najviše nedostajalo. Nisam trenutno u raspoloženju čitati priče koje su pune nasilja i kriminala. Prošle godine oduševila me knjiga „The Flatshare“ autorice Beth O’Leary. Najviše uživam u romanima JoJo Moyes, Liane Moriarty, Kristin Hannah i Jodi Picoult.

 

Razgovarao: Marko Hadjur (Mozaik knjiga)