INTERVJU Karmela Devčić, Globus

Elli Radinger trideset je godina provela proučavajući vukove. Nekadašnja odvjetnica u mladosti je studirala pravo vjerujući da će “pomagati pravdi da pobjedi”, no u tom svijetu dočekala ju je birokracija i frustracija, 1980-ih je ostavila već uspješnu,uhodanu advokaturu i odlučila u divljinama proučavati – vukove.

“Život je prekratak da bismo radili posao koji ne volimo. Ako čovjek može, treba tražiti neki izlaz. Prvo sam pogledala koliko imam ušteđevine, htjela sam raditi nešto vezano uz vukove, pa sam krenula volontirati u jednom rezervatu u Americi. Često me pitaju jesam li požalila. Nisam nikad”, govori u ekskluzivnom razgovoru za Globus. “Mislim da je to bila jako važna, možda i najbolja odluka u mom životu.”

Svih tih godina tri-četiri puta godišnje letjela bi iz Njemačke u Ameriku, vrijeme provodila u tamošnjim divljinama. Bilo je to doba kad se vučja populacija u Njemačkoj tek oporavljala, iznova počela rasti. Za to je vrijeme Radinger s druge strane Atlantika tjedne, pa i više mjeseci provodila u brvnari odsječenoj od civilizacije, usred vučjeg i medvjeđeg teritorija. Ujutro bi navukla dupli par čarapa, u rukavice stavila grijače, na noge pričvrstila krplje pa opremljena dalekozorom, na minus 30 ili 40 Celzijevih stupnjeva krenula na teren, tražiti vučje tragove. Od 1995., kad su prvi kanadski vukovi nastanjeni u Yellowstoneu, započelo je novo poglavlje u proučavanju vukova. Najviše je vremena provodila u dolini rijeke Lamar, na sjeveru nacionalnog parka, na visini od 2500 metara.

Makar su čimpanze na prvi pogled puno puno sličnije ljudima, nama su, tvrdi, suštinski bliži vukovi. “Mužjak čimpanze neće hraniti bebu niti će se brinuti za starije. Mužjak vuka sve to radi. Vukovi ponašanjem po mnogo čemu nalikuju ljudima. Brižni su prema članovima obitelji, autoritativni su, ali pravedne vođe, imaju razvijenu empatiju, međusobno si pomažu, mladunčad je zaigrana, tinejdžeri ponekad ‘polude’. Iznenadili biste se koliko je to umnogome slično ljudskom svijetu.”

Divlji su vukovi u filmovima, mitovima, pričama prikazani kao strašna bića, u realnosti, govori Radinger, većinom žive u međusobnom skladu, u često začuđujuće nježnom suživotu u čoporu. O mladuncima ne brinu samo roditelji, nego i starija braća i sestre, ali i proširena obitelj – tetke, ujaci, stričevi. Dok mladunčad još sisa, otac i starije potomstvo majci donose hranu. Čim mladunci malo stasaju, svaki član obitelji hrani ih hranom koju prvo za njih prožvače, često dapače i probavi, pa je povrati i tako “servira” nejakima. Vučji očevi su, gledala je Radinger, “ludi za svojom djecom”. Svaki potomak je bitan, ako ne preživi, nedostajat će iduće godine pri podizanju mladunaca sljedećeg naraštaja.

Vuk kad ostari može računati da će ga drugi vukovi iz njegova čopora paziti, osigurati mu hranu i zaštitu. Vukovi svoje stare ne šalju da umru sami i odvojeni. Moderna znanost čopor i vučju obitelj tretira kao sinonime. Čopor čine roditelji i njihovi potomci, ali često i tete, ujaci… Kad vukovi love, obično sudjeluje cijeli čopor, svaki vuk u tom lovu ima svoj ulogu – neki tjeraju životinju, drugi je prate, treći su zaduženi za napad. Radinger je odrasla s njemačkim ovčarom, Axelox, izgledom vrlo sličnom vuku. “On je u meni potaknuo želju za proučavanjem vukova. Bio je jako bitan u mojim formativnim godinama. Nakon njegova odlaska nisam mogla zamisliti život bez psa”, spominje pritom da je labradorica s kojom je proživjela mnoge godine uginula lani. Otada nema psa.

U životu je dosad više od 10.000 puta u divljini srela vukove. “Bili su to različiti susreti. Događalo se da smo bili i na dva-tri metra blizu, nekad pak na jako velikoj udaljenosti, no nikad se nisam osjećala ugroženo. Vukovi neće ništa ljudima. Oni se više boje ljudi nego što se ljudi boje vukova. Nemaju nikakvu intenciju napadati nas.”

Dugo pričam s Radinger koja u zadnje tri godine zbog ekoloških razloga, prevelikog ugljičnog otiska, ne želi letjeti avionom, odustala je od redovitih odlazaka u Ameriku i proučavanja vukova. Sad u divljini ima drugi fokus. Zanima je očuvanje ekološkog sustava. Spominjem joj hrvatski dio Dinarida, ovdašnju populaciju vukova, pokazujem fotografije snimljene od velebitske Visočice do dinarskog Troglava i južnije, do biokovskog Vošca. Često sam na brdima, hodam Velebitom, Gorskim kotarom, Dinarom… Što ako naletim na vuka, pitam.

“U zadnjih dvadeset godina nije se u Europi dogodilo da je vuk napao čovjeka. Makar je vukova i po Europi sad puno. I to nam valjda nešto govori. Ako sretnete vuka, možete biti ekstremno sretni, to je privilegija. Dogodi li vam se takav susret, stanite mirno. Vukovi koji se pokažu ljudima su najčešće mladi, takvi su znatiželjni, još ne znaju kako nas izbjegavati. Šanse da ih sretnete najveće su sad u proljeće, oko travnja, u doba kad istražuju izvan svojih čopora. Zaustavite se, pogledajte tog vuka, obratite mu se. Možete mu reći: ‘Nestani, odlazi…’, ali vuk će i ovako i onako otići. Nemojte trčati, bježati. I baš nikada ga nemojte pokušavati nahraniti.”

U posljednjih pedeset godina vukovi su u Europi, navodi u knjizi “Mudrost vukova” (Mozaik knjiga, prijevod Teodora Živković), skrivili smrt devetero ljudi, petero je stradalo od ugriza životinja koje su bile zaražene bjesnoćom, a u Španjolskoj su ubili četvoro djece koja su se igrala u blizini sela čiji su stanovnici hranili vukove.

Makar vukovi ljude ne jedu, a niti napadaju, strah od vuka duboko nam je ukopan u genima. Radinger citira evolucijskog psihologa Haralda A. Eulera, koji kaže da je taj strah u čovjeku biološki programiran, baš kao i strah od pauka i zmije.

Nema tome dugo da sam u selu pod Velebitom upoznala par koji na svojem imanju drži više križanaca vukova i pasa. Što misli o tom križanju, ima li smisla namjerno pariti ove životinje? “Apsolutno sam protiv toga. Pokušavam ljudima objasniti da je to ili-ili, ili hoćete vuka ili psa. Psi s nama žive više od 30.000 godina, zato je njima puno lakše biti uz čovjeka. Vukovi su vukovi, ako ih stavite da žive s ljudima, ako ih uzgajate, nedostajat će vam deseci tisuća godina njihove adaptacije na život s ljudima. Adaptacije koju su psi prošli. Ako imate kući mladunče vuka ili križanca psa i vuka, nikad ne možete biti sigurni da će oni biti mirni kao psi. Nitko ne bi odgajao mladunče tigra i očekivao da se ono, kad odraste, ponaša kao mačka. Zašto biste onda imali mladunče vuka? Ne razumijem zašto ljudi misle da je to moguće.

Konačno, to nije pošteno prema vukovima. Ostavimo vukove u divljini, jer oni divljini i pripadaju. Vukovima nije mjesto među ljudima, žele biti u divljini i imaju pravo na nju. Što bismo unosili divlje životinje u naše kuće? Zašto bismo se poigravali s prirodom samo iz vlastite zabave?”

Makar je vukova danas u Njemačkoj puno, Radinger cijelog života u divljini nije vidjela niti jednog. “Imamo 12.000 vukova u ovoj maloj zemlji, 12.000 divljih vukova koje gotovo nitko ne vidi. Osamdeset posto naših vukova živi u područjima koja su namijenjena za vojne obuke, gdje civili ne zalaze. Zadržavaju se na tim područjima jer se upravo tamo osjećaju najsigurnije. Ondje pronalaze dovoljno hrane, imaju mir. Naravno da dio njemačkih stočara ima s vukovima probleme. Jer, vukovi su naučili da su ovce i druga stoka koja je na ispaši bez zaštite laka hrana. Zato stočari trebaju imati električne ograde, pse čuvare…”

Protiv vukova se ratovalo oduvijek, čovjek ih je istrebljivao. Danas se pak rat vodi zbog vukova. S jedne strane su stočari i lovci, s druge različite ekološke i organizacije za zaštitu životinja. Jedno je pomalo romantizirani povratak prirodi ili maštanje o tome dok knjigu “Mudrost vukova” čitate u tramvaju, na asfaltu, a drugo kad vukovi šeću po susjedstvu, kad treba naći modus vivendi s njima. Nema tome dugo da sam po Velebitu gledala stočare, očajne, ljude jednako tužne i ljutite zbog gubitka desetaka grla stoke, uglavnom konja, koje su im pobili vukovi. Ti ljudi imaju svoju interpretaciju zašto je vukova i po našim planinama puno više. Često i nerealnu.

U razgovoru s Radinger shvaćam da skoro navlas iste teorije urote i planinske legende žive među stočarima u Hrvatskoj, kao i među njemačkim stočarima. Posljednjih desetljeća broj vukova u Europi jest bitno porastao. Na Velebitu će vam reći da su tome, među ostalim, krivi zapadnjaci, da su vukove smišljeno naseljavali, donosili na Velebit.

U Njemačkoj se pak, govori Radinger, dugo pričalo da vukove u njemačke šume dovoze kamionima iz istočne Europe! Govorilo se da na Istoku uzgajaju mješance vukova koje ilegalno uvoze u Njemačku, da to nisu pravi vukovi, pa ih tom logikom ne treba ni štititi pred lovcima. “Sve su to puste priče, planinske legende. Vukovi su se u Njemačku vratili prirodnim putem. Nije to slučaj kao u Yellowstoneu gdje su 1995. i 1996. doveli trideset i jednog sivog vuka iz Kanade, ponovo ih tamo naselili”, rezolutna je Radinger. Vukovi su nestali iz Njemačke sredinom 19. stoljeća, bilo ih je koji bi došli s istoka, prirodno dolutali, ali to su iznimke. DDR je dopuštao lov na vukove. Nakon ujedinjenja zemlje 1990-ih vuk je na cijelom području Njemačke postao zaštićena vrsta.

Među vukovima nije uvijek slučaj da onaj najjači, najhrabriji ili najveći postane vođa čopora. Vodstvo po načelu alfa vuka, o kojem je tako puno napisano, zapravo je smiješno, to je naivna, ljudska izmišljotina, upozorava Radinger. “Vuk vođa mora imati mentalnu snagu, vodeća pozicija nije povezana s agresivnošću i silom. Treba znati i da je vodstvo među vukovima u rukama ženki. U slučaju nesigurnosti, čitava obitelj, pa i vodeći mužjak, tražit će pomoć od – vodeće ženke.”

Svijet vukova, kaže Radinger, pripada ženama. One su i najveći zagovornici velikih kandida. Brojne je ljude vodila gledati vukove, pripovijeda da je većina žena neustrašiva već pri tim prvim susretima. “To je stoga što žene drugačije doživljavaju prirodu. One nemaju problem s vlastitom ranjivošću, prihvaćaju tu ranjivost i nemaju potrebu dominirati, osvajati. Većina žena u ophođenju sa životinjama ima sposobnost povući se, čekati, promatrati, duže i strpljivije negoli muškarci, koji uglavnom stvari ubrzaju, žele neku vrstu kontrole, a i dominacije. Rekla bih da je među muškarcima više zaljubljenika u medvjede nego u vukove.”

Vukove treba gledati hladne glave, objektivno, ne treba ih se bojati ali ih ne treba niti romantizirati. Govoreći o godinama provedenima u čekanju vukova, ističe: “Posao proučavanja vukova ne znači da čitav dan opušteno sjediš na travi, na suncu, s kamerom, stativom, bilježnicom, da se smješkaš gledajući kako se vučji mladunci igraju. Taj posao podrazumijeva da na minus 20 ili u još hladnijim uvjetima više sati promatraš kako vukovi spavaju, gledaš i najmanju reakciju, najsitniji pokret njihova tijela. To znači i da ih gledaš kako napadaju jelena, kako ga razdiru, lome. Gledaš i njihovu nježnu igru s mladunčadi i krvoločnu potragu za ručkom. Dođe ti da zatvoriš oči, da pobjegneš. Onaj tko vukove romantizira, tko želi gledati samo zaigranu mladunčad ili kako se vukovi brinu za ostarjele članove čopora, nije za divljinu. Taj neka ostane pri posjetima ZOO-u ili neka sjedi kod kuće i gleda dokumentarce National Geographica, tamo uvijek izrežu brutalne scene, realni život.”

Radinger u knjizi spominje više slučajeva kad su vukovi pomogli ozbiljno narušenim ljudima povratiti psihički mir i stabilnost.

Govori o slučaju Roberta Stanleyja, nekadašnjeg narednika američke jedinice u Vijetnamu, koji se nakon godinu i pol dana Vijetnama kući vratio ranjen te potpuno psihički dotučen, uvjeren da je vidio pakao na Zemlji. Htio je što dalje od ljudi, u izolaciju, ponio je najnužnije i odletio u Fairbanks na Aljasci. Odvezao se potom daleko na istok od Fairbanksa, na usamljenu mjestu postavio šator. Prvih nekoliko tjedana slušao je vukove kako zavijaju, ali nije vidio niti jednog. Nije ga bilo strah, ionako je priželjkivao umrijeti.

“Nisam više mogao živjeti s tim hororom koji sam vidio i učinio. Jedne sam kristalno vedre noći gledao u nebo u očajničkoj potrazi za nekim višim bićem, bilo ono Bog, Alah, Rama, Buda ili tkogod već. Preklinjao sam odgovore na pitanja na koje nema odgovora. Tad sam začuo zov vuka.” Drugi dan je ugledao bijelog vuka koji ga je promatrao iz daljine. Nije se osjećao ugroženim. Sljedećih dana vuk je dolazio ponovno. S vremenom se približavao, vidio je da se radi o ženki, počeo joj je pričati. Jedne noći mu se približila, sjela na nekoliko metara udaljenosti. Koji dan kasnije stajala je pred njim podvijena repa, spuštene glave. Ispružio je dlan, dotaknuo je. Dolazila je redovito, Robert Stanley kaže da ga je ta arktička vučica spasila da ne poludi, dapače da ga je iscijelila.

I sama je, spominje, doživjela da joj je divljina pomogla iscijeliti teške emocije. “Kad god bi smrt ili tragedije zadesile moj život, utjehu sam pronalazila u divljini Yellowstonea. Na mjestu na kojem mogu dodirnuti 50 milijuna godina staro, okamenjeno drveće… na takvu se mjestu osjećam sićušnom. Ne osjećam se beznačajnom – upravo suprotno. Ovdje vidim da smo dio cjeline, to mi pruža unutarnji mir. Vani u prirodi nikad nisam sama i ne osjećam se usamljeno. Od prirode sam naučila razmišljati u drugačijim vremenskim okvirima. Što znače dvije ili tri godine našeg života naspram 30 grizlijevih ili naspram rijeci koja postoji tisuću godina? Strpljenje drveća me dirne svaki put kad pogledam neki stari hrast. Takvo drvo raste 300 godina, 300 godina živi i 300 godina umire. To je promijenilo moj način razmišljanja.”