INTERVJU Janet Skeslien Charles

Janet Skeslien Charles nagrađivana je autorica romana „Moonlight in Odessa“ i „Pariška knjižnica“. Njezine kratke priče objavljivane su u antologijama Montana Noir i A Million Acres. Charles je svoje istraživanje za roman „Pariška knjižnica“ započela radeći za voditeljica programa u Američkoj knjižnici u Parizu. Ovaj potresan povijesni roman nanovo nam otkriva ono čarobno u knjigama i slavi naše čitalačke navike. Roman „Pariška knjižnica“ inspiriran je istinitim događajima iz Drugog svjetskog rata i životima hrabrih knjižničara iz Američke knjižnice u Parizu.

Dvojni narativ Pariške knjižnice razotkriva kako međuljudski odnosi – oni obiteljski, prijateljski i ljubavni – oblikuju naš identitet te istražuje snažnu ulogu književnosti u formiranju našeg identiteta i pružanju utjehe čak i u najtežim životnim trenucima. Radnja donosi nezaboravnu priču o ljubavi, prijateljstvu i obitelji te snažnoj ulozi književnosti u najtežim životnim trenucima.

Prijevod na hrvatski potpisuje Svetlana Grubić Samaržija.

Recite nam što vas je inspiriralo za pisanje knjige „The Paris Library“?

Radila sam kao menadžerica u Američkoj knjižari u Parizu. Članove knjižare čine ljudi šezdeset različitih nacionalnosti, od kojih 25% su Francuzi. To je mjesto na kojem se spajaju putevi različitih osoba kao što su milijunaši, studenti, supružnici, novinari, pisci… Za vrijeme rada u knjižari, jedan kolega pričao mi je o gospođici Reeder, direktorici knjižare za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bila sam fascinirana njezinom pričom zato što je bila hrabra žena. Ostali radnici knjižare bili su muškarci i čim su došli nacisti, oni su pobjegli u Ameriku, dok su gospođica Reeder i grofica Clara Longworth de Chambrun ostale. Postoji tajni izvještaj, koji je sada dostupan na internetu, u kojem gospođica Reeder priča o tome kako je ostala u Parizu.

 

Kako ste uskladili pisanje knjige s poslom u knjižari?

Počela sam pisati tek kada sam prestala raditi u knjižari – bilo bi to previše posla! Ljudi koji rade u knjižari trude se da sve teče kako treba. Dva ili tri puta tjedno organiziraju razne događaje. Istraživala bi koje izdavačke kuće organiziraju gostovanja kojih američkih pisaca, pa sam i ih i sama molila da posjete knjižare na nekoliko sati.

Glavnu junakinju Odile bazirala sam na prodavačici knjiga iz Pariza koju sam jako voljela. Držala je trgovinu „Village Voice Bookshop“ u ulici Princesse. Postala je knjižar s četrdeset godina, a u mirovinu je otišla sa sedamdeset – sjajna jedna žena.

Odile jako voli Deweyevu decimalnu klasifikaciju, koju je zbog te ljubavi primijenila na svoj cijeli život. Mislim da ponekad može biti teško ako vaša obitelj ne zna ili ne može komunicirati s vama. Deweyeva decimalna klasifikacija postala je način opuštanja za Odile. Nije mogla komunicirati s roditeljima, pa se prepustila slaganju i kategorizaciji stvari.

 

U knjizi se pojavljuju razni likovi, uključujući i Margaret, strankinju koja postaje prijateljica s Odile.

Najviše mi se svidjelo pisati o Margaret. Voljela sam istraživati njezinu priču: osjećala se kao stranac u Parizu, nije znala gdje krenuti, nije razumjela jezik… U to vrijeme telefonski pozivi bili su jako skupi, a Margaret nije baš voljela pisati pisma. Bila je jako usamljena, ali kada je došla u knjižaru, osjećala se kao kod kuće. Knjižara tako utječe na ljude: pruža im utjehu i mjesto na kojem pronalaze ljude slične sebi. Nadam se da će ova knjiga potaknuti ljude da ponovo krenu u knjižare.

Drugi dio radnje se odvija u Montani osamdesetih godina, gdje se Odile povezuje s tinejdžericom Lily. Odile i Lily povjeravaju se jedna drugoj. Kada Odile ispriča priču o ljudima iz svoje prošlosti, ti ljudi postanu dio Lily. Na taj način oživljavamo prošlost – bliski ljudi pomažu nam biti ono što jesmo. Jako mi je bilo važno spojiti Odile i Lily jer one pomažu jedna drugoj. I jednoj i drugoj je teško. Lily ima sreću što je upoznala Odile, ali kako radnja knjige odmiče, vidimo da i Odile ima sreće što je upoznala Lily. Tinejdžeri nam ponekad mogu otvoriti oči. Mogu biti komplicirani, ali nekad stvari vide bolje nego odrasli. Na kraju otkrivamo da je Odile došla u Montanu jer se udala za američkog vojnika koji je služio u Francuskoj i doznajemo o njezinoj borbi za opstanak u malom mjestu.

Dosta sam istraživala o ženama koje su se udale za američke vojnike. Kada dođu u Sjedinjene Američke Države, stanovnici tih malih mjesta gledaju ih sa prijezirom, jer su „ukrale“ američkog, mladog vojnika. Svoje svekrve nisu smjele zvati imenom, već bi ih oslovljavale s „gospođo“. Čitala sam brojne transkripte intervjua sa ženama američkih vojnika iz različitih perioda: Drugi svjetski rat, Korejski rat… Žene koje su se preselile u veće gradove imale su priliku i zaposliti se, dok su one žene koje su živjele u malim mjestima, poput Odile, bile same.

 

Ljubomora je jedna od tema romana – i Lily i Odile se bore s tim. Zašto ste tu temu uključili u knjigu?

Mislim da postoji dosta ljubomore u društvu i to pogotovo u današnje vreme. Na društvenim mrežama ljudi objavljuju slike svojih savršenih života koje drugi svakodnevno gledaju. Teško nam je shvatiti da savršen život ne postoji. Ne vidimo što se zaista krije iza te slike. Ljubomora može negativno utjecati na ljude – na primjer, žalosno je što Odile nije cijenila svoje prijateljstvo s Margaret. Mislim da na kraju Odile shvati šta znači prijateljstvo.

 

Na koji još način ove dvije priče upotpunjuju jedna drugu?

Pokušala sam napraviti paralelu između Hladnog rata i Drugog svjetskog rata. U oba slučaja, ljudi su bili uplašeni i nisu znali šta će se dogoditi. Hladni rat povezujem sa situacijom koja se događa i danas: Ronald Reagan govori Mihailu Gorbačovu da „sruši zid“, a evo mi danas gradimo zidove.

 

Izvor: Publishers Weekly

Author Photo Credit: Richard Beban