INTERVJU Ivana Vranješ, inPortal

Mnogi su poželjeli osvojiti neki od planinarskih vrhova, ali to je ostao samo san. Profesor povijesti u I. osnovnoj školi Dugave, Željko Brdal (56), taj je san ostvario

Iako je prije 18 godina izgubio vid zbog retinitis pigmentose, sljepoća ga nije spriječila da se strastveno bavi planinarenjem uz pratnju videće osobe, pokazujući tako da ništa nije nemoguće.

Posljednjih deset godina Željko je pisao planinarske putopise, a njih tridesetak objavljeno je u knjizi ‘S bijelim štapom put planina’.

Od kada se bavite planinarenjem?

– Počeo sam planinariti 2011. godine. Moja kći Nika učlanila se u planinarsku grupu ‘Gojzeki’ Hrvatskog planinarskog društva ‘Željezničar’ i Osnovne škole ‘Zapruđe’, a u toj grupi zajedno planinare roditelji i djeca. Supruga i ja pridružili smo se grupi. Svaki novi planinarski izlet bio mi je sve ljepši.

Koliko vam je planinarenje promijenilo život?

– Planinarenje je moja ljubav, postao sam ovisan o planinama. Upoznao sam krajeve koje sigurno ne bih da nisam planinario, a stekao sam i mnoge prijatelje. Zahvaljujući planinarenju imam neke nove ciljeve i izazove u životu. Planinarenje mi se uvuklo pod kožu i moje je zadovoljstvo. Smatram da svaka osoba s invaliditetom može pronaći aktivnost koja odgovara njezinim fizičkim sposobnostima. Volio bih da sve osobe s invaliditetom više gledaju na ono što mogu, a ne na ono što ne mogu. Treba biti svjestan ograničenja, ali i iskoristiti preostale potencijale.

Kako je planinariti ne oslanjajući se na vlastiti vid, samo uz pomoć videće osobe?

– Na neke se vrhove nije teško popeti, pogodni su za rekreativce, ali neki su i zahtjevniji. Uspon zahtijeva određeni napor i vrijeme. Kad dođem na vrh, osjećaj je divan. Osjećam zadovoljstvo što sam ostvario neki cilj.

Osvojili ste 142 planinarska vrha u Hrvatskoj. Koji je uspon bio najteži?

– Vrlo zahtjevan bio je uspon na Anić kuk na Velebitu. Morao sam biti dobro osiguran opremom. Penjanje i silaženje trajali su deset sati. Izdvojio bih i uspon na vrh Sauleck u Austriji – i on je bio dugotrajan.

Jeste li se našli u opasnoj situaciji tijekom planinarenja?

– Sigurno sam bio blizu neke provalije. Također sam pao i udario se, ali život mi nije bio ugrožen jer sam imao dobru videću pratnju koja mi je jamčila sigurnost.

Što vas je potaknulo na pisanje planinarskih putopisa?

– Sve što se ne zapiše – zaboravi se. Meni je bilo zadovoljstvo prenijeti svoje dojmove i pokazati ljudima koliko je planinarenje dobra aktivnost. Na pisanje putopisa potaknula me i želja da ljudi vide koliko je Hrvatska prekrasna zemlja.

Imate li savjet za slijepe osobe koje se odluče na planinarenje?

– Za planinarenje treba imati želju i volju te dobru podršku. Planinarenje je komplicirano za svaku slijepu osobu, ali treba pronaći pratnju – osobu koja to doista želi i u koju se ima povjerenje. Slijepa osoba u početku treba odabrati planinu koja nije zahtjevna.

Kakvi su vaši daljnji planovi?

– Ostalo je još osam vrhova u Hrvatskoj koje želim osvojiti, a svi su na Mosoru i Biokovu. Volio bih da to bude u nekoj doglednoj budućnosti.

 

Izvor: inPortal