INTERVJU Ivana Vašarević, Jutarnji list
Nakon uspješnih romana “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”, Sven Popović (34), pisac čije su priče uvrštene u antologiju “Best European Fiction 2017” te prevedene na engleski, njemački, poljski i rumunjski jezik, za Biblioteku Bura/Mozaik knjigu objavio je i treći – punokrvni fantasy pod naslovom “Mali i Levijatan”. Glavnom junaku, Malom, silno se žuri odrasti, a kad ga jedan nepromišljen korak odvede ravno do Strijele i Igle, pustolova čije su dogodovštine opasne, ali i ludo uzbudljive, vesele te razuzdane, otisnut će se u avanturu života, tijekom koje će odvažno ploviti morima i prkositi svemu što mu ograničava slobodu.
“Mali i Levijatan” čitateljima vas predstavlja u novom svjetlu – u prve dvije knjige fokus je bio na urbanoj mladeži, a sad donosite svojevrstan fantasy s bajkovitim elementima, štivo koje će se svidjeti mlađoj, ali i starijoj publici. Kako je nastala ideja o Malom, što vam je bila inspiracija za stvaranje romana?
– Inspiracija je bila to što sam, nakon dvije godine, odustao od jednog krimića i pitao se što ovo meni u životu treba i želim li uopće više pisati. Nedugo nakon gubitka ontološkog oslonca, u glavi mi se javio ritam, a s ritmom je došla slika otočića, bijelih stijena i sivog mjestašca. U tom mjestašcu nalazio se dječak koji se igrao s drugom djecom. Krenuo sam pisati i nisam znao gdje će me to odvesti. Iskreno, nisam mislio da će toliko ući u fantastiku niti da će obujam romana biti toliki. Htio sam, kao Damir Karakaš, napisati nešto kratko. Nije mi uspjelo. Elem, pratio sam priču i puštao likove da me vode. Na kraju je ispalo ovo što je ispalo. Semezdin Mehmedinović ubacio mi je bubu u uho što se ilustracije tiče. Pitao sam nevjerojatnu Klasju Habjan da surađujemo, ona je pristala i eto, rezultat je pred nama.
Paleta likova u knjizi zbilja je šarolika – koji je najbliži vama, Svenu u stvarnom životu, tj. s kime biste se mogli najviše poistovjetiti?
– Volio bih da sam kao Strijela, ali nikad nisam imao toliko petlje u životu. Njoj je nalik moja djevojka Nikolina. I najbolja prijateljica Irina. I moja prijateljica Sara. Žestoke, britke, inteligentne i upravo zbog toga opasne za status quo. Ja sam kao Mali i kao Igla. Krele. Nezreo, pun sebe, ali željan učenja i rasta. I bezobrazan. Beskrajno bezobrazan.
Kakvi ste bili kao dijete, povučeni ili avanturistični, kakve knjige ste čitali? A lektira, sviđaju li vam se naslovi koje školarci moraju čitati i biste li, kad biste mogli, nešto mijenjali na tom popisu?
– Roditelji bi, kad bi bilo vrijeme da dijete dođe doma, otišli u park i dozvali svoju kćer ili sina. Moji bi me dozivali i gledali prema gore, jer su znali da ću visjeti s neke grane. Tamo bih najčešće bio sa svojim prijateljem Brunom. Ili Matejem ili Tihomirom. Bio sam glasan, znatiželjan, valjda avanturističan. Smišljali smo svoje igre i maštali smo, neprestano smo maštali. A čitao sam ‘Otok s blagom‘, ‘Beskrajnu priču‘, ‘Hobbita‘, ‘Tajni dnevnik Adriana Molea‘, ‘Knjigu o džungli‘, ‘Put oko svijeta u 80 dana‘ i ‘Bijelog klauna‘. Te naslove i dalje mogu čitati. Naročito ‘Otok s blagom‘, jedan od najboljih pustolovnih romana svih vremena. S lektirom sam više ili manje bio sasvim okej. I naslovi su mi okej, samo što bih obrnuo redoslijed čitanja. Prvo moderno, a tek onda klasično. I bez Augusta Šenoe. Taj fakat smara.
Vrlo vješto isprepleli ste odrastanje, odnose s roditeljima, želju za slobodom (ali i moći), izdaju… Sve s čime se susreću djeca, mladi, ali i odrasli. Referirajući se na rečenicu iz knjige: “Dužnost roditelja je djetetu otvarati sva vrata, ali ne ga i gurati kroz njih, uvijek je dobrodošlo nazad” – biste li se složili s tim da roditelji ponekad sputavaju djecu (iz straha), a poslije, kao odrasli, to često radimo sami sebi? Imate li vi kočnice ili kočničare u životu i kako ih otpuštate?
– Hvala na komplimentu! Točno, roditelji, bilo iz straha, bilo iz vlastitih kompleksa, često sputavaju vlastitu djecu. Oni ne idu psihijatru pa na kraju mi moramo. A što se tiče kočnica, imam ih, ali slabe su, gotovo pa ne rade. Srećom, imam divnu partnericu i divne prijatelje koji su mi uvijek podrška i s kojima mogu o svemu razgovarati. Neki od njih čak mi i knjige čitaju. Ideš, Đurđa!
Isprva ste htjeli postati rock’n’roll zvijezda, imali ste i nekoliko bendova. Je li vam žao što niste nastavili “ganjati” taj san? Što je na kraju prevagnulo na stranu književnosti?
– Čuj, družim se sa Sarom Renar, Denisom Katanecom i još nekim muzičarima pa ću ti odmah reći – nema šanse! Nije mi žao. Non, je ne regrette rien. Još mi samo fali da se prepucavam s organizatorima oko opreme, honorara, klope, svega toga, ma daj! Doduše, kad vidiš reakciju publike, malo ti bude žao, ali samo malo.
Mašta i bajkovitost provlače se kroz vašu novu knjigu – zašto ih mnogi od nas gube u procesu odrastanja? Kakvi ste vi po tom pitanju?
– Uh, ja nisam odrastao! I dalje stalno smišljam neke gluposti i igram Dungeons & Dragons. Volim igru, a upravo je igra ključna u mom stvaralaštvu. Ozbiljnost je nemoć pred svijetom, rekao je Antun Šoljan. A ako smo nemoćni pred svijetom, onda postajemo cinični, a to mi ne igra. Radije bih bio blesav i zaigran, nego krut i ozbiljan. A što se tiče gubitka zaigranosti, eh, to bi zauzelo previše prostora, a i previše je faktora. Sustav je kriv. Ozbiljnost je kriva.
Boravili ste na Matulovom gruntu dok ste pisali ovu knjigu. Koliko vam je taj bijeg iz Zagreba pomogao u stvaralačkom procesu? Kakvi ste dok pišete, jeste li disciplinirani, pišete li svaki dan, trebaju li vam mir i tišina ili jednako dobro funkcionirate i u kaosu?
– Da skratimo priču – pisat ću gdje god hoću, kad god hoću i kad mi se da. To može biti u krasnom Međimurju ili mom Zagrebu. Ponavljam – pišem kad god ja to poželim. Nikakvi vanjski faktori tu ne igraju ulogu, a inspiracija je samo izlika za lijenčine.
Je li za pisanje dovoljan samo talent ili mislite da svaki autor, bez obzira na iskustvo i uspjeh, treba izazove, nove poticaje, nova učenja?
– Talent je jeftin, rekao je John Baldessari i bio je u pravu. Pisanje je konstantan razvoj, konstantno upijanje, konstantan rad. Koža vam mora biti porozna, a čitanje je 90 % stvari. Pisanje je dobar nemir i utrkivanje s vlastitom sjenom. Dobar pisac i dobar umjetnik rijetko kad stoji na mjestu, barem što se tiče stvaranja. Ne mislim da su svi umjetnici neurotici, daleko od toga, samo mislim da oni zaista dobri uvijek nekog vraga istražuju.
Kad smo već kod mladih autora, jedan ste od osnivača “TKO ČITA?”, programa namijenjenog mladim autorima. Iz vaše perspektive, koliko je zapravo teško probiti se na književnu scenu? Tko vam se od mladih autora osobito sviđa, što trenutačno čitate?
– Meni je bilo lako. Ćaća mi je pisac pa smo to riješili na tradicionalan način, oliti sasvim komplotski. Čini mi se, zapravo, da se nikad nije bilo lakše probiti na neku scenu, makar alternativnu. Puno je portala, puno je natječaja i scena nikad nije bila šarenija, življa i zabavnija na području cijele Jugoslavije. Ne govorim samo o književnosti, nego i o glazbi. Čitam Alena Brleka, Darka Šeparovića, Filipa Grujića, Lanu Bastašić, Petra Andonovskog, Danila Lučića, Nikolu Nikolića, Dijanu Matković, Andriju Škaru, Petru Rosandić, Petra Matovića, Mariju Dejanović, Luciju Butković… Od još mlađih, dobri su mi Goran Glamuzina i Noa Fischer, koja je nedavno debitirala na portalu Kritična masa. Slušam IDEM, Kliniku Denisa Kataneca, Seine, Saru Renar, Vizelj, Ivana Grobenskog, Dunju Ercegović, Josipa Radića, Sleepyheadse, Nemeček…
Kako stvoriti naviku čitanja kod djece i mladih, zašto imamo toliku averziju prema knjizi? Lani je istraživanje o čitanosti i kupovini knjiga u Hrvatskoj pokazalo trend pada čitanosti, kako to promijeniti?
– Ne znam. Možda treba bolje pisati? Možda iz temelja promijeniti obrazovni sustav koji uporno stvara ljude koji ne samo da ne čitaju, nego i preziru književnost. Možda su za sve krivi onaj smarač Šenoa i onaj alfa-smarač Ivan Gundulić. Ne znam, stvarno ne znam. Prvo promijeniti lektiru, započeti s autorima koji će stvoriti naviku čitanja, a onda dodati klasike ne bismo li cijeloj priči dali epistemološki glanc. Velim ti, ne znam. Na meni je da pišem dokle god mi se piše.
Sama ideja Festivala tkanja u knjizi je odlična. Treba nam više toga i u stvarnom životu! Možete li malo detaljnije objasniti festival onima koji tek planiraju pročitati “Malog i Levijatana”?
– Festival tkanja postoji u stvarnom životu, radi se o Festivalu europske kratke priče, najluđem i najzaigranijem književnom festivalu pod kapom nebeskom. Možda na njemu nema gusara, ali isto tako nema ni izdaje (osim ako vam Senko Karuza slučajno ne popali i popije piće). FEKP je, uostalom, poslužio kao svojevrsni predložak za Festival tkanja. Što je, elem, taj festival? To je događaj na kojem sudjeluju moreplovci, gusari, avanturisti i svi koji misle da imaju nešto reći. Okupljaju se na otoku gdje se druže, piju, dijele iskustva i dakako – priče. Onaj ili ona čija priča pobijedi dobije tuđe brodove i tuđu posadu. Drugim riječima, dobije čitavu flotu. E, ali caka je u tome što s tom flotom ne može činiti što ga je volja, nego mora ostvariti ono što je spominjao u priči. Dakle, nije da se prvo nešto dogodi, a zatim nastane priča, nego suprotno. Samim time, pobjeđuju one priče čiji su krajevi svima u interesu, tj. priče koje nas sve povezuju. Uostalom, priče koje nas razdvajaju nisu zapravo priče, one su propaganda. A propaganda nije bogznakaj. Pogotovo stilski gledano.
Prisutni ste u domaćim umjetničkim krugovima, može vas se vidjeti na alternativnim mjestima u Zagrebu, koncertima, prosvjedima… Imate li vi osjećaj da našem društvu nedostaje aktivizma, nismo li se već umorili od svih tih silnih anonimnih “ratnika” s društvenih mreža? Je li nam društvo postalo apatično i letargično? Što najviše muči vašu generaciju, ljude koji su odrasli, a život je još itekako pred njima?
– Sviđa mi se ovo ‘prisutan u domaćim umjetničkim krugovima‘. Možeš mirne duše reći da kradem bogovima dane, ali hajde da ti odgovorim na ovaj rafal pitanja. Nema dovoljno pravog aktivizma. Društva su, čini mi se, oduvijek apatična i letargična. Moju generaciju trenutačno najviše muče leđa. Da ti opširnije odgovorim? Ne znam kaj da ti velim, iskreno. Alen Brlek, moj kolega i (ono što je bitnije) dobar prijatelj, govori o radikalnoj nježnosti pa mi se samim time nekako čini da je upravo to najradikalnija forma aktivizma. Biti nježan u svijetu koji to nije. Biti otvoren i topao. Dobar susjed, dobar prijatelj, dobar partner, kajgod. Što ne znači da ne ostaje mjesta za društveno djelovanje. Samo kažem da se više baš ne nadam kopernikanskom obratu svijesti kod ljudi.
Što za vas znači pisanje? Koliko je na vaše stvaralaštvo utjecala činjenica da vam je otac Edo veliko ime hrvatske književne scene, koliko je vaš odnos otac-sin drukčiji od odnosa u kojem ste obojica – pisci?
– Što za mene znači pisanje? Posao. Rad. Tlaka. Ja zapravo ne volim pisati. Barem mislim da ne volim. Volim započinjati priče. Volim ih i dovršavati. Ovo između mi je, doduše, pasija. Lana Bastašić me uporno podsjeća na to da ne upadnem u taj kapitalistički način razmišljanja, jer kao pisci ne ganjamo proizvod ili kako krotki, korporativni kastrati vole reći product, nego da uživamo u procesu. Ponekad mi to pođe za rukom. A što se tiče starog, čuj, on je moj urednik, moj kolega i moj kritičar samo kad je pisanje u pitanju. Ostatak vremena mi je otac. Ljudsko biće. S kojim sam u stanju voditi prekrasne razgovore, od kojeg sam ponekad u stanju neki klinac i naučiti. Ponekad se i gadno posvađati. Znaš, fascinantno mi je kako nitko ne spominje moju majku, Ljiljanu. Kao da sam nastao iz očeva genija i rebra. A moja majka je neobična i divna žena. Sluša fenomenalnu muziku i brije na čudnu spiku. Bilo je divno odrastati s takvim roditeljima i njihovim ludim prijateljima.
Razmišljate li već o sljedećoj knjizi?
– Nažalost, da. Mislim, ovako – pišem kratke priče već nekoliko godina. Šest. Možda sedam. Vjerojatno više, tko zna. Svakako se mislim njima vratiti prije nego što krenem na još jedan roman. A što se tiče romana, taman sam Andriji Škari poslao zadnji draft, zavalio se u stolac i pomislio kako je ta priča konačno gotova, kad mi je na pamet pala scena gdje Strindberg na Haronovoj splavi u vreći drži Danteovu grbu (s tim da ovaj nije bio grbavac). Nazvao sam profesora Tomislava Brleka da ga pitam otkud mi ta slika u glavi. Pitao me jesam li dobro. Nakon toga sam poruku napisao Carlosu Fonesci, mom hermanu i sjajnom piscu. Rekao mi je da mu to zvuči kao novi početak romana i da postoji razlog zašto je William Faulkner tjednima pio kad bi nešto završio. Da, dovraga, razmišljam o tom novom romanu!
Izvor: Jutarnji list