INTERVJU Ines Stipetić, Gloria

– Možete li nam otkriti o čemu se radi u vašem romanu “Svjetla juga”?
Roman „Svjetla juga“ govori o snazi i moći knjiga koje mogu promijeniti čovjeka, cijelo društvo i jednu eru. Knjige nisu za kukavice! I ovaj put imamo vlasnika putujuće knjižare, zove se Francis Meurienne koji se nalazi u Nyonu. On se mora suočiti s početnim nepovjerenjem stanovnika Provanse prema književnosti, ali posebno prema njezinoj nepredvidljivosti. Francis Meurienne uvijek pored sebe ima neobičnu pomoćnicu Marie-Jeanne, dvadesetogodišnju djevojku koja ima jedinstven dar. Ona može vidjeti ljubav, i to doslovno, kao i sva ona srca koja su predodređena jedno za drugo. No što će ona učiniti s tom sposobnošću i kako joj pri tome može pomoći čarolija čitanja, otkrit ćete u romanu „Svjetla juga“, ali i kako su joj knjige pomogle da pronađe samu sebe. Ovo je knjiga utjehe, knjiga bajki, ljubavni roman, ljudski roman, poput šetnje na južnom svjetlu – i ispričana u vrlo posebnoj perspektivi: ljubav je sam pripovjedač.

 

– Jeste li za vrijeme pisanja romana „Male pariške knjižare“ imali ideju za ovaj naslov s obzirom da ste o „Svjetlima juga“ govorili u njemu?

Zapravo nisam, ali sam htjela jednoga dana napisati priču o čežnji i uvijek sam u mislima imala sljedeće rečenice:

Ovo ti pišem u noći kad zvijezde padaju s neba.

Ne znam tvoje lice.

Ne znam tvoje ime.

Neću ti otkriti ni svoje ime.

Jednog dana kada stanemo jedno pred drugo, kada se dodirnemo, znat ćemo da smo to mi.

Nikada nisam znala što te rečenice znače i što mi poručuju. Možda ni „Svjetla juga“ nisu ono što su mi te misli govorile, ali to je normalno kod svakog autora. Cijeli svoj život traže savršenu knjigu koju će napisati.

 

– Vjerujete li ako se prava knjiga pročita u pravo vrijeme, ona može izliječiti i najteže probleme i neće trebati ni lijek ni psihoterapija?

Ovdje ću citirati Jean Perdua iz romana „Mala pariška knjižara“ jer je to najbolji odgovor na ovo pitanje.
„Htio sam liječiti osjećaje koji nisu prepoznati

kao problemi i liječnici ih nikad ne dijagnosticiraju. Sve te male

emocije i osjećaji koje niti jednog terapeuta ne zanimaju, jer su

naoko premali i nematerijalni. Osjećaj koji te obuzme

kada se bliži kraj još jednog ljeta. Ili kad prepoznate da vam

nije ostao cijeli život da otkrijete gdje pripadate. Ili

lagani osjećaj tuge kad se prijateljstvo ne razvije onako kako ste mislili,

i morate nastaviti potragu za životnim suputnikom. Ili

onaj rođendanski jutarnji blues. Nostalgija za zrakom vašeg djetinjstva.

Takve stvari.“

Nikad ne podcjenjujte utjecaj prave knjige, ali jednako tako ne treba podcjenjivati medicinu i terapiju u drugim slučajevima.

 

– Koja je vaša takva knjiga?

Nekoliko! U svojoj knjižnici imam preko 5.000 naslova i one su moji lijekovi. Ovisi o tome što mi je potrebno. Želim li biti ohrabrena i potaknuta kako bi nastavila pisati posegnem za knjigama autora A.L. Kennedya ili Johna Irvinga. Ako se želim približiti kulturi i prijateljstvu onda uvijek odaberem romane Muriel Barbery ili Anne Gavalde.  Želim li pobjeći od stvarnosti tada čitam stare kuharice iz 19. stoljeća.

 

– Postoji je neka vrsta tereta ili opterećenja prilikom pisanja romana nakon što ste postigli tako veliki uspjeh s „Malom pariškom knjižarom“?

Da! Nikada ne znate što ste ispravno učinili upravo s tom knjigom! Mogu li to ponoviti? Ali što ako ne želim to ponoviti jer i dalje postoji toliko raznih priča koje žele biti ispričane?

Nakon romana „Mala pariška knjižara“ napisala sam “The Book of Dreams”, u potpunosti drugačiji roman, drugačiji stil pisanja i puno intenzivniju i napetiju priču od one Jeana Perdua. To je moj način da ne ponavljam ono što vam već napisala i poručila čitateljima. Previše sam znatiželjna u otkrivanju različitih načina življenja i voljenja tako da ću jednoga dana sigurno napisati i dječju knjigu. Sloboda započinje spremnošću da se snose posljedice – sve one. Čak i da više nemate klasični „uspjeh“.

 

– Pišete romane o ljubavi, erotske romane, trilere i detektivske priče. U kojem se žanru najbolje osjećate?

U pisanju o ljudima i kako oni postaju ono što jesu. Zaljubljena sam u ljudska bića.

 

– Koliko dana može proći da ne pišete?

Godine! Često sam previše zaokupljena svojim počasnim radovima kao predsjednica Europskog vijeća književnika i drugih sindikata i udruga, promičući i braneći vrijednosti knjige i književnosti, autorskih prava i slobode izražavanja. Kultura i književnost jedni su od mojih glavnih zadaća i ciljeva. To su stavovi i način života o kojem ovisi svako društvo i svaki pojedinac.

 

– Koja je knjiga na vas imala najveći utjecaj kao mladog pisca?

Svi romani Johna Irvinga, Stephena Kinga i Anais Nin!

 

– Mogu li se u vašim romanima pronaći osobe ili priče iz vašeg privatnog života?

Ništa i sve. Niti radnje, niti glavni likovi nisu slični meni ili nekome posebnom iz mojega života, ali cijela priča zasigurno se temelji na tome kako vidim svijet. Kako razmišljam o tuzi, o radosti, o želji. Svi moji principi i vrijednosti osnova su na kojoj se temelji svaki roman. Malo me sve to podsjeća na sliku: gledajući cijelu sliku ja sam uvijek u drugom planu, u pozadini te slike, ali se nikada ne vidim u detaljima cijele slike.

 

– Što vas je privuklo da se kao Njemica odselite u Francusku gdje i sada živite?

Moja baka je bila iz Alzasa / Elsassa. Dakle, dijelovi mojeg DNK ima korijene u Francuskoj i njezinom načinu života: voljenja i cijenjenja umjetnosti, kulture, hrane, vina i odnosa između obitelji i prijatelja. I obožavam krajolike: kraj svijeta, Finistère, je mjesto na kojem mogu pronaći svoj glas koji mi govori o čemu da sljedeće pišem. Čovjek mora biti vrlo, vrlo miran, da ga čuje. Pod starim nebom Trévignona, on mi počne šaptati: “Ispričaj priču o ženi koja sazna da je nevidljiva…”

 

Izvor: Gloria