INTERVJU Gabrijela Krešić, Večernji list

Publikacijom želim ohrabriti osobe s invaliditetom da ne dopuste da ih sprečava u aktivnostima, poručuje

Do cilja još osam punktova

Već s četiri godine dijagnosticirana mu je retinalna pigmentoza, nasljedna bolest koja uzrokuje odumiranje funkcije mrežnice i dovodi do gubitka vida, što se i dogodilo. No, sljepoća ga nije obeshrabrila pa je nastavio s profesorskom karijerom, bio mentor i savjetnik te razvio mnoge praktične metode rada u nastavi “na slijepo”, a ostvario se i kao autor udžbenika. – Tijekom studija povremeno sam planinario, a kada sam oslijepio, zaljubio sam se u tu aktivnost. Nisam ni slutio da u meni čuči strastveni planinar – objašnjava.

Aktivnosti koja korespondira i s njegovim prezimenom u potpunosti se pak posvetio zahvaljujući upisu kćeri u planinarsku grupu Gojzeki u OŠ Zapruđe. U njoj zajedno planinare djeca i roditelji pa su se uz kćer učlanili i njezini mama i tata. Tako se vratio u planine pa je postupno od čovjeka koji se kreće isključivo poznatim trasama postao pravi pustolov. Popeo se, među ostalim, na vrh Dinare, na 1831 metar nadmorske visine, a na izletima prošao cijelu zemlju. Cilj mu je, ističe, obići sve vrhove Hrvatske planinarske obilaznice, a do ispunjenja ga dijeli još svega njih osam. Osvojio je i Säuleck, austrijski vrh visok čak 3086 metara, što mu je, kaže, bio najdugotrajniji i kondicijski izuzetno zahtjevan uspon, a ondje je proslavio i 50. rođendan.

Na avanturama je stekao i brojne prijatelje, koji su dobivali nadimke poput Grandiozni, Atraktivni, Sitan Vez i Željan Pažnje. Obišao je, ističe, mjesta za koja nije ni slutio da će na njih kročiti te upoznao predivne krajolike i sjajne ljude, a sva ta iskustva zabilježio je na oko 300 stranica knjige. Osim putopisa, na njima uz pregršt humora donosi i brojne geografske i povijesne zanimljivosti, primjerice o lastovskim fumarima, planinarskoj zbirci u ogulinskom muzeju ili slavonskom hajduku Maksimu Bojaniću. – Ipak sam diplomirao geografiju i povijest pa se sve to nekako ispreplelo – objašnjava.

U djelu je opisao samo dio izleta, njih 30-ak, a ideja o planinarskoj knjizi, napominje, tinjala je ispod rada na udžbeniku povijesti za šesti razred pa se prije otprilike godinu i pol počela realizirati. Proces je olakšalo to što je svoje pustolovine već zapisivao i objavljivao u tiskovinama poput Hrvatskog planinara i Riječi slijepih, no nailazio je na razne poteškoće koje je, kaže, uz asistenticu i urednike uspješno i rješavao. – Ima na desetke sitnica o kojima i ne razmišljate, na kraju se ispostavilo da je uobličiti sadržaj najmanji problem. I bio sam spreman ići sam u ovaj pothvat, no srećom je kao izdavač uskočila Mozaik knjiga – ističe.

Publikacijom, domeće, želi ohrabriti osobe s invaliditetom da ne dopuste da ih sprečava u aktivnostima. – Kao slijepoj osobi popeti se na planinu zvuči zastrašujuće, no ja sam, primjerice, jedinu ozbiljnu ozljedu zavrijedio igrajući šah, a ne planinarenjem – napominje.

Triput tjedno 202 stube

Invaliditet ga, dodaje, čini sporijim pa kondicija uvijek mora biti na visokoj razini. Zbog toga se triput tjedno penje od podruma do desetog kata, 202 stube, a srijedom s ekipom odlazi na Medvednicu. Aktivan je u projektu “Pruži mi ruku!” kojemu je cilj popularizacija planinarenja među osobama s invaliditetom.

– Kada je osoba s invaliditetom u planini i slijedi velika strmina, obavezno je čvrsto držanje za ruku. To mi je bila inspiracija za naziv, želio bih drugima biti taj stisak – zaključuje Željko Brdal, čija su postignuća prepoznali i nacionalni i zagrebački planinarski savezi, kao i društvo Željezničar, te su mu dodijelili brojna priznanja.

 

Izvor: Večernji list

Prijavite se na newsletter i ostvarite 10% popusta na prvu kupnju!

Prvi saznajte vijesti o najnovijim knjigama, posebnim ponudama i ekskluzivnim popustima na omiljene naslove. Prijavom ostvarujete 10% popusta na prvu kupnju!