INTERVJU Fiona Valpy
U bestseleru „Dar prošlosti“ autorica Fiona Valpy donosi uzbudljivu priču o trima mladim ženama suočenima s nemogućim odlukama. Kako će im povijest i njihove obitelji suditi? Roman je inspiriran stvarnim povijesnim događajima i životima trima šveljama tijekom Drugoga svjetskog rata u Parizu i unuci jedne od njih u potrazi za svojim korijenima
Fiona Valpy uspješna je britanska spisateljica koja je u svojoj karijeri napisala sedam romana, a najveći uspjeh postigla je romanom „Dar prošlosti“. Ovom dirljivom pričom oduševila se kritika, ali i publika, zahvaljujući kojoj se roman našao na listama najprodavanijih naslova Washington Posta, Wall Street Journala i Amazona. Djela su joj prevedena na više od dvadeset svjetskih jezika, a na hrvatski jezik roman „Dar prošlosti“ prevela je Vesna Valenčić.
Sedam je godina živjela u Francuskoj, kad se ondje 2007. godine preselila iz Ujedinjenog Kraljevstva. Ona i njezina obitelj obnovili su staru kuću u vinogradarskom kraju pokraj Bordeauxa. Sva su ta nadahnuća, zajedno s ljubavlju prema tom mjestu, ljudima i njihovoj povijesti, našla put u knjige što ih je napisala.
U nastavku pročitajte intervju s autoricom koji je dala ekskluzivno za Hrvatsku.
- Mnogo je romana napisanih u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali vaš se posebno ističe i pronašao je put do brojne publike. Što mislite da je razlog tome?
Mislim da su za to najviše zaslužni likovi. Njihove priče i borbenost pomogle su čitateljima da se povežu s njihovom prošlošću. U svojim knjigama volim isti događaj opisati kroz dvije priče, one iz prošlosti i one u sadašnjosti. Tako dobijemo različite emocije iz dva različita svijeta.
Čitatelji mi često pišu kako im moji opisi pomažu oživiti prošlost te da na taj način i sami imaju osjećaj kao da su dio cijele priče. Mislim da je veoma važno da čitatelji osjete radnju kroz oči svakog lika. Veseli me što su mnogi čitatelji za vrijeme pandemije „bježali“ u priče mojih romana.
- Veliki ste naglasak stavili na hrabrost, pogotovo žena. Koliko je ta odlika bila važna tada, ali i danas?
Jako je važna! Žene u prošlosti, pa čak i današnje vrijeme, imaju osjećaj podređenosti, bore se s manjkom moći, njihovi se glasovi guše, a sve to rezultira da ne mogu pronaći sebe i pokazati svijetu svoj pravi identitet. Iako je rat loš za čovječanstvo, ženama je to bila prilika da se oslobode društveno nametnutih ograničenja i pokažu u novom svjetlu. Žene su u ratovima iz pasivnih uloga preuzimale aktivne uloge na način da su i same pružale otpor represiji.
Ženske kvalitete od ključnog su značaja u današnjem svijetu, ne samo kada govorimo o snazi ili izdržljivosti, nego o dobroti i empatiji. Nadam se da će moji romani u ženama probuditi snagu i da će sebe vidjeti u pravom svjetlu, kakve one zaista jesu.
- Koliko je teško bilo stvoriti tri ženska lika koja su jednako važni. Međusobno su slične, ali opet potpuno drugačije?
Nisam to smatrala teškim zadatkom jer se svaki od tri lika isticao u mojoj glavi kao snažni individualac. Glavni cilj bio mi je prikazati kako se ljudi različito nose s ratom i njegovim posljedicama. Svaka od te tri junakinje ovog romana donosi vlastite odgovore na izazove koje donosi rat. Nitko od nas ne zna kako bi se postavio i reagirao u takvim situacijama, sve dok se ne suočimo s njima. U dijelu romana koji donosi vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, Harriet je nesigurna u sebe, ali ona uči iz priča i života triju žena. Sve što je naučila od njih uspjela je primijeniti u izazovima s kojima se i sama susrela. Njihova snaga probudila je u njoj hrabrost i želju za borbenosti.
- Iako ljubav nije u prvom planu, taj element ste lijepo utkali u priču. Možemo li reći da je ljubav bila kao neka vrsta poklona nakon što su preživjeli životne nedaće?
Apsolutno! Ljubav se krije iza svega i promatra nas cijelo vrijeme. Postoji nekoliko vrsta ljubavi. U romanu „Dar prošlosti“ najsnažnija je ljubav između tri žene, a upravo im je ona bila glavni razlog za borbu i preživljavanje. Ne treba zaboraviti na onu pravu, romantičnu ljubav kojoj svi težimo i želimo pronaći, a tu je i ljubav prema prijateljima, obitelji, djeci i unucima. Ljubav je najveći dar koji možemo dobiti i pokloniti.
- U ovo vrijeme mnogi smatraju da je život krhak i da ga prije nismo dovoljno cijenili, baš kao što govorite u knjizi. Kako možemo postati zahvalniji?
Ako pogledamo živote onih koji više nisu s nama, u njima možemo pronaći toliko inspiracije. Naši roditelji, bake i djedovi izdržali su i trpjeli mnogo boli, nepravde i patnje kako bi mi danas živjeli u boljem svijetu. Da se razumijemo, on i dalje nije savršen, a u to smo se na žalost, često uvjerili posljednjih godinu dana. Vrijeme u kojem živimo pred nas stavlja izazove i pruža nam mogućnost stvoriti bolji svijet za nas, ali i za buduće generacije.
Mislim da je važno da se svaki pojedinac emotivno „puni“, hrani dušu stvarima i ljudima koje voli i pronalazi nešto lijepo u ovom nesavršenom svijetu oko nas. U suprotnom nada umire… Možda moji romani mogu pomoći čitateljima da svijet vide drugim očima i pronađu svakoga dana na čemu sve mogu biti zahvalni.
- Možemo li reći da živimo život ako ga ne živimo punim plućima?
Život je kratak. Svatko od nas u ovom trenutku i na ovom mjestu ima priliku živjeti najbolje što može. Sami sebi dugujemo živjeti punim plućima. To ne znači da ćemo samo uživati u vremenu koje imamo na raspolaganju, nego i da ćemo biti dobri uzori našoj djeci. Naša je zadaća inspirirati mlađe generacije, kao što su junaci našeg odrastanja to pružili nama. Postoji izreka u filmu The Shawshank Redemption koja najbolje opisuje ljudske opcije: „Mislim da se sve svodi na jednostavan izbor – okupirati se življenjem ili umiranjem.“ Na nama je odluka što ćemo odabrati.
- Smatrate li da je važno govoriti o prošlosti i ne zaboraviti ju, koliko god ona ponekad bila prepuna boli i tužnih uspomena?
Da, ali smatram da za buđenje bolene prošlosti treba pažljivo odabrati trenutak. Primjerice, nekim ljudima koji su u prošlosti doživjeli traumu, važno je pružiti vrijeme kako bi zaliječili svoje rane i nastavili sa svojim životom. U takvim okolnostima moramo imati strpljenja i biti uz one kojima je to potrebno, sve dok neće biti dovoljno snažni i suoče se s duhovima prošlosti. Ključ je postizanje ravnoteže. Potrebno je biti optimističan u životu, ali jednako tako moramo biti spremni suočiti se sa situacijama koje su tužne i bolne. Bez toga se stvari oko nas nikada neće razvijati na bolje. Iako su to neke osobne bitke koje moramo voditi, u svačijem životu važna je podrška prijatelja, obitelji, psihoterapeuta… Oni nas moraju čvrsto držati na zemlji i zbog njih se moramo osjećati voljenima.
Vjerujem da svatko od nas posjeduje moć oporavka i promjena, kako bi imali bolju budućnosti. Potrebno je samo ostati snažan i uporan u svojem cilju. Samo na taj način ćemo dopustiti svijetlim točkama prošlosti da otjeraju mrak iz često ružne prošlosti.
- Što ste htjeli poručiti uplitanjem terorističkih napada u roman koji su se dogodili 2017. godine u Parizu?
Takvi napadi dokaz su da, iako ne vladaju svjetski ratovi, opasnost i dalje postoji. Samo u drugom obliku. Teroristički napadi u Francuskoj dokaz su ljudske okrutnosti i brutalnosti. Jedan od mojih sinova bio je u Nici za vrijeme terorističkog napada, kada je čovjek kamionom ubio ljude. Na sreću prošao je bez ozljeda, ali unatoč dome tjednima nisam mogla oporaviti se od tog šoka. To je samo dokaz koliko je život krhak i da opasnosti kao što su ratovi, nasilje, terorizam i osobne tragedije nikada nisu daleko.
- Koliko je važno da svatko od nas zna svoje korijene i pretke? Ipak su oni na neki način definirali naš život.
Zanimljivo je da sebe gledamo na drugačiji način nakon što saznamo detalje svoje prošlosti. U svakome od nas postoji žeđ za otkrivanjem istine o našim precima, a bilo kakvo otkriće obogaćuje nas i naš život. Prošlost moramo otkriti, ali ona ne smije definirati našu budućnost! Svatko od nas ima moć donošenja odluka i upravljanja svojim životom. Istina o tome što je bilo prije nas mora nas osloboditi i pružiti nam priliku za napretkom.
- Što biste poručili onima koji se boje, baš kao i Harriete, zaljubiti se jer ne žele osjetiti patnju? To ste divno opisali u knjizi.
Ljudski instinkt da izbjegne bol veoma je moćan alat samozaštite, ali jednako tako guši i ograničava nas da živimo život. Moramo biti u mogućnosti biti voljeni, kao i pružiti drugima ljubav. Možemo biti odbačeni ili slomljenog srca, ali osjetiti ljubav i prihvatiti je u punom smislu te riječi mnogo je veći dar koji je vrijedan rizika. Znam da je klišej, ali je istinit. Da bi mogli voljeti druge, moramo voljeti sebe! Samo na taj način možemo se nositi sa svim usponima i padovima u životu.
Razgovarao: Marko Hadjur (Mozaik knjiga)