INTERVJU Ema Glavina, Telegram

S1 intervju 

Vedran Bratušek: Pričali smo s urednikom koji je, uz puno truda, Harryja Pottera vratio u Hrvatsku

Vedran Bratušek radi kao urednik i voditelj programa beletristike u Mozaiku knjiga. Završio je engleski jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon fakulteta okušao se u svijetu umjetnosti i radio kao vodič u Muzeju suvremene umjetnosti i u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Na samom početku razgovora, prisjetio se svojih profesionalnih početaka i vremena kad je mislio da mu je pala sjekira u med jer je dobio priliku za radom na privatnoj zbirci umjetnina s više od 100.000 umjetničkih i arhivskih predmeta. No, nakon nekoliko godina shvatio je da je taj med rezerviran za tuđe sjekire, pa se uhvatio ukoštac s nekim novim prilikama i, metodom pokušaja i pogrešaka, naišao na urednički posao u Mozaiku.

Ondje mu je, po vlastitom priznanju zaista pala sjekira u med. S Vedranom sam razgovarala o svemu pomalo; kao punokrvnog bookworma zanimalo me čuti je li posao urednika zbilja onako romantičan kako ga ja zamišljam (spoiler: izgleda da je), o tome što i koliko čitaju Hrvati, a što on osobno, a ekskluzivno mi je otkrio i kad možemo očekivati hrvatski prijevod knjige Harry Potter i ukleto dijete. Cijeli intervju možete pročitati u nastavku.

S1: Za početak, jako me zanima kako se uopće postaje urednikom, možeš li mi opisati kako taj proces izgleda? Čini mi se da putanja, za razliku od mnogih drugih poslova, nije toliko jasno definirana.

Nakon što sam prestao raditi na umjetninama, tražio sam bilo kakav posao. Stanarinu je i dalje trebalo plaćati, pa su se moji kriteriji vrlo brzo suzili. Nije mi palo na pamet ustrajati na traženju posla koji baš želim raditi. Međutim, u zadnji je čas moja prijateljica, sada kolegica urednica, spomenula da se u Mozaiku otvorilo uredničko mjesto i predložila da se prijavim. Ako se već mogu prijavljivati u poliklinike i kafiće, zašto se ne bih prijavio i negdje gdje bih volio raditi? Prošli smo nekoliko krugova razgovora i testiranja i drago mi je reći da su se Mozaikovci odlučili za mene. Iz moje perspektive, povukli su neobičan potez i riskirali zaposlivši nekoga tko je tek nekoliko godina proveo u svijetu kulture (i to u području vizualnih umjetnosti), ali drago mi je da jesu, jer mislim da zajedno radimo sjajne stvari.

S1: Jesi li takvo što oduvijek htio raditi ili se ljubav prema izdavaštvu rodila putem?

Iskreno, oduvijek sam imao dvije velike ljubavi – književnost i glazbu. Iako sam se bavio objema, živjeti od njih činilo se nemogućim. Dodajmo tome činjenicu da sam odrastao okružen ljudima koji nisu imali luksuz ganjanja vlastitih interesa i bit će vam jasno da mi nije padalo na pamet očekivati da će me u životu sreća toliko pomaziti da radim što želim. Zato se volim svako toliko osvrnuti i reći si: “Čovječe, pa ti radiš s knjigama. Dođeš na posao, čitaš, i onda te još netko za to plati!” Naravno, urednički posao je nešto složeniji, ali ništa manje zanimljiv.

S1: Možeš li nas provesti nas kroz svoj prosječni radni dan? Što radiš kao urednik, a što kao voditelj beletristike?

Urednik je nešto poput producenta u svijetu glazbe ili redatelja u svijetu filma. Moj je zadatak uzeti tekst, sakupiti ekipu i, oslanjajući se na snage suradnika, pobrinuti se da knjiga završi u rukama svakoga kome je potrebna. Ako se radi o domaćim tekstovima, posao je zahtjevniji, ali i uzbudljiviji. Na vama je da istovremeno budete najveći navijač, motivator, ali i kritičar. U umovima naših autora skrivaju se cijeli svemiri sjajnih ideja, a moj je posao izmamiti ih iz njihovih skrovišta i pobrinuti se da zasjaje. Ako se, pak, radi o stranim naslovima, njihove su ideje već oblikovane i hodaju svijetom. Na meni je prepoznati koja ima potencijala i pobrinuti se da se hrvatskoj publici predstavi što kvalitetnije.

Usto, imam na umu i za koga radimo knjige. Pokušavam se što više približiti publici i ponuditi im nešto što će ih zaintrigirati, dotaknuti, zabaviti. A upravo je to najzahtjevnije, jer ukusi se razlikuju. Jako sam ponosan kada neki autor kojeg sam otkrio postane omiljeni među našim čitateljima. To valjda znači da sam ušao u um naših čitatelja, zar ne? Kao voditelj beletristike brinem se za to da svojim izdanjima pričamo priču koju kao nakladnik želimo pričati. U ovom sam smislu nešto poput navigatora na brodu.

Moj je zadatak odrediti smjer, pa se s kolegama urednicima prihvatiti veslanja i odvesti nas tamo. No, ono što čovjeka zaista ispunjava je sudjelovanje na sajmovima, predstavljanjima, druženjima s našom dječjom i odraslom publikom, suradnja s drugim nakladnicima, knjižarima, knjižničarima… Poseban je osjećaj vidjeti da vaši postupci ostavljaju trag na svijetu koji vas okružuje. Dakle, posao je zaista raznovrstan i teško ga je definirati. Svaki je dan priča za sebe, i hvala Bogu na tome.

S1: Usuđujem li se uopće pitati koliko knjiga godišnje pročitaš?

Teško mi je reći. Otprilike knjigu tjedno? Mogu samo reći da čitam uvijek i stalno. Bilo za posao, bilo za gušt (na svu sreću, u većini slučajeva jedno povlači drugo). Počeo sam učiti i dodatne strane jezike kako bih si proširio obzore. Osobno, čitanje mi je primarno gušt, a sekundarno posao. Ovaj natjecateljski aspekt nekako me zaobišao. Ali mislim da je Seneka rekao: “Nije važno koliko knjiga imaš, nego koliko dobrih.” Rekao bih da je ista stvar i s čitanjem.

S1: Koji su neki aktualni projekti ili naslovi na kojima radiš? Možeš li nam najaviti nešto čemu se, možda, posebno veseliš?

2024. je počela udarno. Trenutno radimo na prijevodima fenomenalnih krimića i eksperimentiramo sa sjajnim komičnim i SF naslovima. Ozbiljnije smo zakoračili i u vode fantasyja, a u središtu cijele priče nalazi se Harry Potter. Ponovno objavljivanje sedam nastavaka serijala bilo je tek početak povratka Harryja Pottera. Za ovu godinu pripremamo konačno izdanje Harryja Pottera i ukletog djeteta, a pretprodaja kreće danas. Inače, riječ je o izvedbenom tekstu za produkciju predstave u londonskom West Endu, koji su prema predlošku J. K. Rowling napisali Jack Thorne i John Tiffany. Nekima će tekst biti i poznat, jer je prva verzija izdana 2016. godine, ali tijekom osamnaest godina, koliko se već izvodi ova drama, štošta se promijenilo na temelju reakcija publike i gotovo svakodnevnih nastupa.

Priča se izravno nastavlja na završetak Harryja Pottera i darova Smrti – Voldemort se (možda) vratio, čarobnjački svijet je u opasnosti, a Harryjev sin naizgled nije ni sličan vlastitom ocu. Sigurni smo da će obožavatelji biti zadovoljni jer i ovaj prijevod potpisuje genijalna Dubravka Petrović, koja je dio svijeta Harryja Pottera još od prvih Algoritmovih izdanja. Dakle, ekipa koju smo okupili prije sad već godinu i pol još uvijek radi punom parom. A nakon osam objavljenih Pottera, ne nazire nam se kraj. Jedva čekam da čitatelji vide što smo sve pripremili. Dok god ćemo imati njihovu podršku i interes, brinut ćemo se za to da Potter ostane živ i zdrav u Hrvatskoj.

Ne lažem kad vam kažem da je bilo trenutaka kada se cijeli taj naš projekt činio ogromnim zalogajem, ali nekako su nas u pravom trenutku pronašli hrvatski Potterovci i javili nam se s pohvalama, pitanjima, a neki su čak i slali fotke svojih najmlađih kako su već u potpunosti uronili u čarobnjački svijet. Mislim, pa jedna je čitateljica sina nazvala Sirius! Kad to saznate, spremni ste napraviti i šesnaest knjiga u godinu i pol, ako treba. Ima u tom Harryju Potteru nešto posebno, zar ne?

Evo, dok čitatelji čitaju naš intervju, u tijeku je pretprodaja Harryja Pottera i ukletog djeteta. Moje mi treće oko govori da obaramo sve rekorde! Također, ove ćemo godine sudjelovati u svjetskom projektu Starting Harry Potter, kojim ćemo širom otvoriti vrata i nekim novim čitateljima koji se dosad nisu odvažili istinski zakoračiti u čarobnjački svijet.

I za kraj godine pripremamo magični projekt u kojem će sudjelovati cijeli svijet. Radi se o Božiću u Hogwartsu, ilustriranoj knjizi od 48 prekrasnih stranica koja predstavlja najpoznatije božićno poglavlje cijelog serijala na potpuno nov način. Iako se radnja svakog Harryja Pottera odvija tijekom cijele godine, nekako se dogodilo da su zimski i božićni prizori, kako u knjigama, tako i u filmovima, ostali najupečatljiviji. Većina svijeta će objaviti ovaj naslov na isti dan, a tu ćemo u prvim redovima biti i mi.

S1: Kako objašnjavaš fenomen Harryja Potter koji je, mislim da to možemo sa sigurnošću reći, jednako popularan i danas, nekoliko desetljeća kasnije?

Kao što je slučaj kod većine društvenih i kulturnih fenomena, mislim da se isprva radilo o dobrom tajmingu. Međutim, dobro si istaknula da je fenomen jednako snažan i danas. Kontinuirana popularnost Harryja Pottera može biti samo odraz njegove kvalitete.

Ali, da se razumijemo, postoje i drugi kvalitetni fantasy serijali koji su imali solidan tajming, ali nisu se održali. Ono po čemu je Harryjev svijet poseban je njegova publika. Čitatelji (a i gledatelji, slušatelji, igrači…) ga drže na životu. Prije nego što smo uopće dobili prava mislio sam da znam koliko su fanovi opčinjeni Potterom, ali tek kad smo najavili da ga vraćamo, saznao sam koliko su vjerni. Istog smo trena dobili niz komentara potpore i ohrabrenja, ali i upozorenja. Zbog njih smo bili (i ostali) svjesni odgovornosti koju smo preuzeli.

S1: Koliko ste radili na ponovnom dovođenju serijala u Hrvatsku? Koje ste sve mjere trebali poduzeti kako biste ostvarili taj davno zacrtani cilj?

Situacija je bila zamršena dugo prije nego što sam se ja upleo u priču. S obzirom na zatvaranje Algoritma, zakompliciralo se stanje prava prijevoda i ona su, na neki način, ostala zaključana i nedostupna drugim izdavačima. Nakon skoro deset godina, Englezi su odlučili ponovo otvoriti pristup pravima. Mi smo sastavili opsežan dokument u kojem smo detaljno predstavili naše planove i pokazali predanost Harryju Potteru kao brendu. Osobno sam se i u Londonu našao s agentima (vjerujem, kao i drugi izdavači) i pokazao sav svoj entuzijazam i fanatizam za čarobnjački svijet.

Međutim, iako bih si volio prisvojiti sve zasluge i ostati zapamćen kao “čovjek koji je vratio Harryja Pottera u Hrvatsku”, istina je da su se i nama posložile kockice kao J. K. Rowling. Imali smo sjajan i predan tim, koji je danonoćno radio na tome. Imali smo beskrajne zalihe ljubavi prema svemu vezanom za Pottera. Imali smo sve što nam je trebalo, uključujući puno sreće. Međutim, kako je ono rekao Seneka? “Sreća se nalazi gdje se susretnu spremnost i prilika”.

S1: Zašto bi Harryja Pottera trebali, po tvom mišljenju, pročitati, oni koji to još uvijek nisu napravili?

Mislim da je Harry Potter s vremenom postao djelom opće kulture, slično kao i Gospodar prstenova. Štoviše, Harry Potter i kamen mudraca uvršten je i u popise lektira. Dakle, očito se nešto vrijedno skriva između njegovih korica. Ali osim kulturnog elementa, iskreno mislim da je čarobnjački svijet vrijedan i u jednom osobnijem, intimnijem smislu. Lako je Pottere otpisati kao samo još jedan fantasy oko kojeg se stvorila fama, ali Harryja Pottera pokreću besmrtne teme ljubavi, hrabrosti, prijateljstva. Magija je prisutna kao začin, kao zlatni prah koji oživljava ideje. U suštini, serijal knjiga o Harryju Potteru priča je o životu, u svim svojim lijepim i manje lijepim obličjima. On nas uči kako voljeti, kako patiti, kako prebroditi, kako odrasti i kako vječno ostati dijete.

Sugerirao bih svakome tko još nije neka pruži priliku prvih pedeset stranica Harryja Pottera i kamena mudraca. Do trenutka nakon što Harry bude svrstan u Gryffindore. Mislim da malotko može odoljeti Hogwartsu, njegovim duhovima, stubama koje nestaju, vlaku Hogwarts ekspresu… Prvih pedesetak stranica sadrži srž koja cijeli serijal čini spektakularnim.

S1: A zašto čitanje generalno smatraš važnim?

E sad, zašto je čitanje važno? Po mojem skromnom mišljenju, pisanoj je riječi svojstvena neposrednost i ona je čini nezamjenjivom. Rečenice ne znače ništa dok ne prodru u um. Tek ondje dobivaju obličje i ostavljaju trag. Bez čitatelja, priča nije potpuna, ne živi. Ne znam postoji li druga grana umjetnosti u kojoj je publika tako neophodna. Mislim da nam zato knjige ostavljaju tako duboke utiske, zato su sposobne pokrenuti revolucije (društvene i osobne), zato toliko pričamo o njima i zato nas boli pomisao da ljudi ne čitaju.

S1: Što, po nekom tvom dosadašnjem iskustvu, Hrvati najviše vole čitati? Čitaju li dovoljno?

Iako se možda tako isprva ne čini, izgleda da smo narod koji voli raditi na sebi, jer su nam priručnici neki od najprodavanijih naslova. Što se beletristike tiče, krimi i ljubavni žanrovi već su godinama najpopularniji, iako se polako, kroz stražnja vrata, šuljaju i nadnaravni trileri. Povijesni romani s natruhama fantastičnog također imaju svoju vjernu publiku, primjerice Milosti Kiran Millwood Hargrave ili Anatomija: Priča o ljubavi Dane Schwartz. Ma, zapravo, volimo dobre priče, priče koje ostavljaju utisak, s kojima možemo “razgovarati”, bile one krimići, ljubići, fantastika… Hrvati vole čitati.

E sad, čitaju li dovoljno… Mislim da je teško odrediti što je dovoljno u slučaju knjiga. Mogu samo reći da puno čitamo. Ako je suditi prema rezultatima festivala i sajmova poput Interlibera u Zagrebu, sajma Sa(n)jam knjige u Puli ili Mediteranskog festivala knjige u Splitu, nikad nismo više čitali. Svakako, uvijek možemo čitati i više, ali imamo zašto biti zadovoljni. A posebno je ugodno iznenađenje vidjeti da djeca, koje stalno okrivljavamo da žive u ekranima, čitaju više od odraslih. Naime, već godinama vrhove najprodavanijih izdanja zauzimaju dječji naslovi poput Čovpasa, Gregovog dnevnika i Harryja Pottera. Dakle, klinci nam svima dižu prosjek i to je vrlo ohrabrujući podatak.

S1: Za kraj, moram te pitati za neke preporuke iz prve ruke. Što si čitao u zadnje vrijeme da ti je baš bilo dobro? Osim, očito, Seneke (smijeh).

O ovome bih mogao pričati danonoćno. Potrudit ću se biti jezgrovit. Upravo sam završio s čitanjem sjajnog krimića All the Sinners Bleed kojeg je napisao Amerikanac S. A. Cosby. Autora mi je otkrio jedan od naših čitatelja preko Facebooka i oduševljen sam. Pratimo šerifa u malom okrugu usred Amerike u kojem svi sve znaju. Dogodi se pucnjava u školi i šerif se odjednom nađe u središtu opakog slučaja, a za vratom mu dišu mještani koji pak skrivaju svoje tajne. Dakle, radnja koju smo vidjeli već sto puta, ali je ispričana besprijekorno. Po mnogočemu podsjeća na prvu sezonu Pravog detektiva, što nikako ne može biti loše.

Oduševio me i Less, roman Andrewa Seana Greera, koji je nagrađen Pulitzerom. Pratimo osrednjeg pisca koji je na pragu pedesetog rođendana i pozvan je na svadbu koju želi izbjeći. Kako bi imao dobro opravdanje, prihvati svaki poziv na književna događanja koji mu se nudi. Putuje po svijetu i upada u nevolje u kojima je sam sebi najgori neprijatelj. Priča je humoristična, glavni lik je neka čudna mješavina genijalca i potpune budale, a u nekoliko sam navrata pustio i suzu, što mi se dosad nikad nije dogodilo.

Troje Valérie Perrin je očaravajuća, prijevod Psiha je također vrhunski, hororac o prijateljstvu boležljivog tinejdžera i vampirice The Pallbearer’s Club me raspametio, SF Djeca propasti Adriana Tchaikovskog je remek-djelo… Ma nema kraja dobrim knjigama. Nije loše biti urednik.

 

Izvor: Telegram