INTERVJU Dinah Jefferies, Mozaik knjiga

„Prije kiše“ posljednji je hit i u nas sve omiljenije autorice Dinah Jefferies koja je brojne sljedbenike začarala svojim naslovima „Udovica trgovca draguljima“, „Supruga vlasnika plantaže čaja“ i „Kći trgovca svilom“. Romani Dinah Jeferies prevedeni su na više od 30 jezika, a ovaj kao i svi ostali njezini naslovi zauzeli su vrhove ljestvica najprodavanijih knjiga. Svojim svjetskim uspješnicama Jefferies je tjednima držala prvo mjesto najprodavanijih naslova prema odabiru uglednog Sunday Timesa, a renomirani britanski književni klub Richard and Judy svaki put se oduševi njezinim novim očaravajućim romanima i odmah po objavljivanju uvrste ih u svoj klub. U nastavku pročitajte intervju s autoricom koja pomiče granice svojim ljubavnim romanima.

Čitatelji su s velikim oduševljenjem prihvatili vašu četvrtu knjigu objavljenu u Hrvatskoj. Recenzije za roman „Prije kiše“ su odlične! Znamo da ste rođeni u Maleziji i da volite taj dio svijeta. Po čemu se ta mjesta razlikuju od ostalih?

Važno mi je da su mjesta u mojim romanima prikazana na način tako da svakom čitatelju pružaju mogućnost za maštanje. Istočnjačke regije imaju veliku ulogu u mom životu i zato ih želim realistično prikazati u svojim romanima, da doslovno možete osjetiti mirise, zvukove i zamisliti ljude na ulicama. Želim da čitatelji mogu čuti cvrčke, dodirnuti egzotično cvijeće i osjetiti njihovu toplinu. Istok je u mojoj krvi, a zato se nalazi u mojim knjigama.

Čitatelji uvijek ističu da u vašim knjigama dominiraju snažne emocije i predivni opisi. Koliko je teško prenijeti emocije na čitatelje?

Svoje opise temeljim na način da se fokusiram na osjetila – vid, zvuk, njuh i dodir. Atmosfera je po meni najvažnija i zato na nju stavljam veliki naglasak. Emocije su nešto što svi imamo i dijelimo međusobno, ali ukoliko pišete iz srca, uvijek možete očekivati da će čitatelji to i osjetiti, a kako mi se čini moje emocije dopiru do njih.

Što smatrate najlakšim, a što najtežim za vrijeme pisanja?

Najviše uživam u procesu istraživanja, razvijanja ideja i sastavljanja priče u cjelinu, kao i nadograđivati neke dijelove. Najteži dio pisanja je upravo pisanje knjige, pogotovo ako niste zadovoljni strukturom i formom. Tada se morate osvrnuti i dobro promotriti sve dijelove knjige. Pisanje je dokaz izdržljivosti za koje je potrebno mnogo vremena. Morate se maknuti s vlastitog puta i naučiti voziti teškim dijelovima i nadati se da će u konačnici sve biti u redu.

Sve vaše knjige donose snažne ženske likove. Koliko je vama bitno da u svojim romanima tim ženama date veliku moć i pravo glasa?

Ženska prava kroz povijest su često nestajala ili su se pokušavala ugušiti, zato je meni kao piscu važno tim ženama vratiti pravo glasa u svojim knjigama. Priče žena za vrijeme rata ili previranja često nam nedostaju, a ipak se često događa da vrijeme nakon rata više i snažnije utječe, pa čak i pogađa žene više nego muškarce.

Što vas inspirira? Odakle vam dolaze ideje za pisanje?

Moja glavna inspiracija je upravo sam taj čin pisanja. Iako je ponekad jako teško, kada završite s pisanjem romana s kojim ste zadovoljni osjećate veliku sreću i zadovoljstvo. Svijetlo na kraju tunela. Uvijek se trudim što detaljnije istraživati neki period naše prošlosti, kao i mjesta iz tog razdoblja. Dok otkrivam dijelove prošlosti, ideje se rađaju same od sebe. Ponekad likovi tek nakon određenog vremena pisanja dobiju svoje glavne karakteristike i odnose koji ih definiraju i mijenjaju. Intriga je nešto što mora biti utkano u svaku priču, iako kako se roman razvija, u glavi mi se budi sve više ishoda.

Imate li neki ritual koji uvijek ponavljate za vrijeme pisanja?

Tišina. Navučeni zastori. Maksimalna koncentracija. I čaj u mojoj omiljenoj šalici.

Svi vaši romani smješteni su u jugoistočnoj Aziji, ali vaša posljednja knjiga „The Tuscan Contessa“ se nalazi u Italiji? Zašto ste se odlučili za tu promjenu?

Jedan od razloga je da si uvijek sami moramo postavljati nove izazove. Smatram da promjena mjesta radnje daje novu svježinu mojem spisateljskom opusu. Drugi razlog je veoma jednostavan – obožavam Italiju i željela sam otkriti više što se tamo zbivalo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Četiri puta sam posjetila tu zemlju dok sam istraživala i tražila ideje. Fascinirala sam se. Moram priznati da volim i talijansku kuhinju. Također, ukoliko mi nestane inspiracije, mnogo je jednostavnije otputovati u Italiju i pronaći inspiraciju i odgovore nego otići u Aziju. Moje sljedeće knjige smještene su u Francuskoj, Engleskoj i na Malti.

Velika ste zaljubljenica u putovanja! Jeste li ikada posjetili Hrvatsku?

Moj suprug me dugo već nagovara da moram posjetiti Hrvatsku i to će se sigurno u jednom trenutku i dogoditi. Volim Grčku i to je zemlja kojoj se vraćamo zbog obiteljskih odmora. Toliko je mjesta koje želim posjetiti da je možda najbolje da ne krenem s nabrajanjem.

S obzirom na situaciju u cijelom svijetu kako vi provodite dane? Možete li se koncentrirati na pisanje?

Pisci mnogo vremena provode u izolaciji, tako da se za mene osobno nije mnogo toga promijenilo. Nisam bila u mogućnosti putovati i istraživati za svoje sljedeće romane što je za moje pisanje jako loše. Svoju obitelj viđam često jer živimo u istoj ulici, ali samo kroz prozor jer je situacija s virusom veoma opasna. S prijateljima sam u komunikaciji preko aplikacije Zoom. Jedva čekam da počnem opet putovati i stvarati nove priče u svojoj glavi, ali prije svega moramo se cijepiti protiv virusa.

 

Photo: Susie Mackie