INTERVJU Danijela-Ana Morić, tportal

Tess Gerritsen ostavila je neizbrisiv trag u svijetu napetih, uzbudljivih i obožavanih kriminalističkih trilera. Autorica u najnovijem romanu ‘Znam tajnu’ donosi nevjerojatno uzbudljivu i originalnu priču kojom se nastavljaju opasne avanture njezinog istražiteljskog para kojeg čine detektivka Jane Rizzoli i forenzička patologinja Maura Isles

Prema romanima Tess Gerritsen snimljena je i uspješna televizijska serija “Cure na zadatku”. Nagrade i priznanja, kako publike tako i kritike, obilježili su spisateljsku karijeru ove neponovljive autorice. Gerritsen se nebrojeno mnogo puta udobno smjestila na vrhove ljestvica čitanosti časopisa Sunday Times, New York Times i USA Today. Na njezinim policama nalaze se nagrade za najbolja dostignuća u svijetu napetih kriminalističkih priča kao što su Rita ili Nero. U karijeri koja traje tri desetljeća, Gerritsen je prodala preko 40 milijuna primjeraka knjiga, a njezini su romani prevedeni na 40 svjetskih jezika. Tess Gerritsen jedna je od najčitanijih suvremenih autorica forenzičarskih trilera. Hrvatski čitatelji upoznali su je čitajući romane: “Umri dvaput”, “Posljednji preživjeli”, “Nijema djevojka“, “Harem mrtvih duša”, “Vrt kostiju”, “Klub Mefisto”, “Samo prividna smrt”, “Dvojnica”, “Grijesi”, “Šegrt”, “Kirurg” i “Mjesto za ubijanje”.

 

Možete li nam za početak otkriti nešto više o trinaestom romanu o detektivki Jane Rizzoli i forenzički patologinja Maura Isles?

S ovakvim se mjestom zločina detektivka Jane Rizzoli i forenzička patologinja Maura Isles još nisu susrele. Producentica nezavisnih filmova strave pronađena je na krevetu u gotovo spokojnu položaju. Čovjek bi pomislio da je tek usnula da nije očnih jabučica u njezinoj šaci. Novo je ubojstvo počinjeno na jednako groteskan način. Mlad muškarac pronađen je s trima strijelama precizno zabodenim u srce. Poveznice između slučajeva upućuju Jane i Mauru na serijskog ubojicu čija su fiksacija brutalno ubijeni sveci. Njegova sljedeća i posljednja žrtva mlada je žena koja zna što joj se sprema. Ona je jedina koja može pomoći Jane i Mauri uhvatiti zločinca. Ako ikad odluči otkriti tajnu koju jedino ona i ubojica znaju…

 

Nakon toliko objavljenih nastavaka možemo reći da ste Jane, Maura i vi jako dobre prijateljice koje se poznaju godinama. Odakle i dalje crpite inspiraciju?

Svaki roman ima svoju pozadinsku priču o tome kako je nastao. Ideja za roman “Znam tajnu” javila mi se za vrijeme boravka u Italiji. Tada sam obilazila brojne muzeje i gledala u razne sakralne umjetničke slike koje su najčešće prikazivale Bogorodicu s djetetom ili svetce. Sve su mi izgledale slično i nikako nisam mogla shvatiti pozadinu svake slike i koja je njezina priča, njezina poruka. Onda sam kupila knjigu “How to Read a Painting” kako bi shvatila što se skriva iza tih motiva i shvatila da bi to mogla iskoristiti u svojoj sljedećoj knjizi. Šokirala me spoznaja da svaka slika skriva toliko odgovora, a na nama je da prepoznamo koja su pitanja. Upravo se tom tehnikom koristio i ubojica u ovoj knjizi, samo što je za njega slikarsko platno bilo mjesto zločina.

 

Iako pišete hladnokrvne i napete kriminalističke romane, čitatelji vole vaše romane i lako se povežu s vašim junakinjama. Iako nas većina živi suprotnim načinom života od njih, što je to tako neodoljivo da su se uvukle milijunima čitatelja pod kožu?

Mislim da su Jane i Maura mnogima omiljene junakinje jer ih upoznajemo ne samo kroz posao i ono što rade, nego dobijemo uvid u njihove privatne živote, njihove dobre i loše osobine s kojima se možemo povezati. To je ključno da bi se čitatelj povezao s nekim likom, moraju s njim dijeliti neke životne situacije, poglede na svijet, proživjeti neke događaje ili osjećati iste emocije. Osim toga, njihovo prijateljstvo i veza koju su stvorile u ovih trinaest nastavaka možda je i njihova najveća tajna uspjeha ne samo kod čitatelja, nego i gledatelja. Žensko zajedništvo, povjerenje i jedinstvo nešto je s čime se svatko može povezati jer svi imamo takve osobe u svojim životima.

 

Upravo je zanimljiva tema ženskog zajedništva. Malo je primjera gdje takav odnos pratimo od početka do kraja i koji samo raste. Često čitamo o ženama koje su na suprotnim stranama. Jeste li namjerno svoje junakinje smjestile u takav odnos?

Moram biti iskrena i priznati da o tome uopće nisam razmišljala na takav način. Nisam mislila da je njihovo prijateljstvo i poslovna suradnja nešto posebno. Sada kada razmišljam o njima mogu reći da je takvo prijateljstvo bilo i logično. Ipak su to dvije žene koje imaju jedan jasan cilj, a to je pronaći tko je počinio sve te grozne zločine.

 

Svatko tko je pročitao barem jednu vašu knjigu složio bi se s tvrdnjom da su vaša mjesta zločina, istrage i cijeli taj proces veoma detaljno opisani. Čitatelji doslovno imaju osjećaj da su u tom trenutku detektiv ili forenzičar. Ima li vaša medicinska struka veze s time?

Jednim dijelom da, ali mislim da je to zadaća svakog pisca. Bez obzira na to što smo radili prije nego smo postali pisci, svi mi imamo zadaću čitatelje uvući u novi svijet i probuditi u njemu emocije kao da je i on dio svake istrage. Čitatelj mora vidjeti, čuti, osjetiti miris i dodir preko svojih likova i tako postati jedno s njim, a u tom trenutku oni dijele taj isti svijet. Posao detektiva ili forenzičara nezamisliv je bez detalja i obraćanja pažnje na detalje, a to je jedan od razloga zašto sam toliko posvećena detaljima. Važno je zapamtiti da svaki osjećaj koji je važan liku važan je i čitatelju. To je neka premisa kojom se i sama vodim za vrijeme pisanja romana.

 

Scene autopsije ili mjesta zločina ne uljepšavate. One su realne i detaljne. Znamo da ste doktorica, ali koliko je možda teško takve osjetljive scene opisivati?

S obzirom na liječničku praksu nije mi teško. Ono što sam primijetila da su moji opisi dosta “klinički” tako da na neki način kada pišem te dijelove romana imam osjećaj kao da sam na poslu i predajem neko izvješće. To je takav posao. U jednom trenutku imate krvave ruke, u drugom ste u svojem domu pripremate večeru za svoju obitelj.

 

Jeste li od prvog romana mislili da će ovo postati jedan od najpopularnijih serijala na svijetu?

U početku je zamišljen samo samostalan roman. Svi koji su pročitali prvi roman znaju da je Jane bila sporedan lik koja je uspjela riješiti slučaj. U nekim verzijama rukopisa Jane je trebala smrtno stradati, ali uvijek kada sam došla do njezine scene smrti stala bih i ostala bez inspiracije. Shvatila sam da mi se lik Jane uvukao pod kožu i da bi bilo jako bezobrazno s moje strane kada bih je ubila. Tako je ona preživjela a ja sam nakon toga svaki put htjela otkriti sve više i više detalja iz njezina života i posla.

 

U svojem opusu nemate samo ovaj svjetski priznati serijal, autorica ste i brojnih drugih romana koji nisu isključivo istog žanra. Koja je razlika u pisanju?

Velika je razlika! Kada pišem roman iz serijala imam više slobode i prostora za neke kompleksnije događaje, odnose i stavove. Tako se u svakom od nastavaka osim na glavne junakinje mogu usmjeriti na neke od njihovih članova bliže obitelji. Ne moram sve otkriti odmah u prvoj knjizi. To su čari serijala što on sa svakom novom knjigom raste donosi nešto novo. U romanu koji nema nastavke sve mora biti savršeno upakirano i ne smijete ostaviti pitanja bez odgovora. To je nešto što niti jedan čitatelj ne podnosi.

 

Kako izgleda proces nastajanja knjige? Pišete li svaki dan unaprijed određenu količinu riječi ili pišete kada imate ideju i inspiraciju?

Pišem bez mnogo planova, ideja i razrada. Često čak i do polovice romana uopće nemam definiran rasplet. Najviše volim kad mi za vrijeme pisanja dođe ideja kraja, kada ona nije unaprijed planirana. Mislim da vam je jasno da ne pišem svaki dan osam sati kako bih ispunila dnevnu normu, ali sam opet s druge strane dovoljno odgovorna i disciplinirana da poštujem svaki rok.

 

Izvor: tportal