INTERVJU Danijela-Ana Morić, tportal

Posljednjih nekoliko godina nisu najbolje godine za sve nas, a isto možemo reći i za 2022. U ovim vremenima nadam se da će čitatelji u mojim romanima naći bijeg od okrutne svakodnevnice. Puno ljudi mi je pisalo da su im moje knjige pomogle zaboraviti na realnost i to mi je bila najsretnija vijest koju sam mogla čuti. Priča poput ove je savršeno štivo koje svima treba. Sretna sam što sam ljudima vratila osmijeh i uljepšala im sate dok su bili uz moju knjigu.

Ovom ste knjigom kročili u drugačiji žanr. Postoje li kod vas razlike u pisanju?

Često me ljudi to pitaju, ali moj odgovor je uvijek isti: kada stvaraš nešto iz ljubavi način i proces pisanja je uvijek isti bez obzira žanr. Slično me pitaju i za moje likove. Tko su oni na početku romana? Kakvi su na kraju? Koji su njihovi najveći strahovi? S kojim se preprekama najčešće suočavaju? Bez obzira na žanr moji likovi su uvijek isti, jedina je razlika o iskustvu koje oni proživljavaju.

Iako je knjigu bilo zabavno čitati, ne možemo se oteti dojmu da su u nju utkane i neke važne poruke. Jeste li o nekima svjesno progovarali?

Glavni cilj mi je bio da se njezino (Finlay) iskustvo kao majke i žene prenese što autentičnije – sve frustracije, kušnje i sirove trenutke majčinstva koji su sastavni dio većine žena. Nisam se trudila uljepšati majčinstvo, već dati realan pogled na situaciju u kojoj se nalaze žene. Najveća inspiracija za to bila je moja majka. Ona se cijeli svoj život trudila biti dostupna svima i u svakom trenutku. Baš kao i Finlay. U trenutku kada sam likovima davala glas samo sam se trudila ostati vjerna stvarnosti i svemu onome što okružuje svaku ženu i majku. Mislim da se to posebno vidjelo u vrijeme pandemije. Ona je dokazala da majke obavljaju nekoliko poslova istovremeno, drže kućanstvo pod kontrolom, uče i rade s djecom i uz sve to bi trebale naći vrijeme za sebe. Apsolutno nemoguće!

Čitateljice su jasno poručile da su one baš poput Finlay Donovan, osim onog dijela s ubojstvom. Kako ste uspjeli postići da se žene diljem svijeta poistovjete s vašim likom? I ako nam možete reći koliko vi sebe pronalazite u  junakinji?

Dosta se pronalazim. Često i sama sebe iznenadim kada shvatim da su njezine misli slične mojima. Obje smo u vlastitim mislima i razgovorima sa samima sobom bile žustre, sarkastične, ponekad frustrirajuće s dosta analiziranja. Najviše se s Finlay mogu povezati iz majčinskih dana, i to onih koji su za mene bili iscrpljujući, intenzivni i teški. Iako se mnoge žene mogu prepoznati u životu i majčinstvu Finlay Donovan, ne žive ga sve žene na taj način. Osobno sam bila veoma blagoslovljena što mi je suprug u zaista teškim trenutcima bio velika podrška. On me je vraćao u balans i davao mi snage da idem dalje. Zajedno smo odličan tim. To je velika razlika između mene i Finlay. Ona je bila sama i nije se mogla osloniti ni na koga, što je iskustvo većine žena. Takve žene su pravi borci.

Kako izgleda vaš proces pisanja? Nadamo se da nije sličan onom od Finlay (smijeh). 

Iskreno, ne razlikuje se mnogo. Kada si zaposlena majka, kaosa i strke ne nedostaje. Tako stvari jednostavno funkcioniranju i ne želim to uljepšavati. Najčešće pišem noću, kada djeca odu spavati. Trudim se svaki dan početi pisati oko 7 ili 8 navečer i pišem do 2 ujutro. Sretna sam što u to vrijeme još uvijek imam volje i koncentracije za pisanje. Moji dani izgledaju da preko dana učim sa svojom djecom kod kuće, a popodne obavljam razne zadatke poput odlaska u trgovinu ili pripreme večere za moju obitelj. Mislim da je takav dan većine žena.

Na koji način uspijevate zadržati napetost i uzbudljivost u vašim romanima?

Za mene je najvažnije da se u tom trenutku stavim u poziciju čitatelja. Mislim da oni žele i vole sami otkrivati kroz priču razne nove slojeve i dijelove romana. Na taj način i oni se polako uvlače u priču i lakše povežu s likovima. Zapravo, tako i sami mogu imati aktivnu ulogu za vrijeme čitanja i razmišljati kako bi oni u nekim situacijama postupili ili što misle o nekim potezima. Ne želim im u jednom trenutku servirati sve, jer ih to može samo zbuniti i odvratiti od knjige. Ono što najviše želim jest da se iznenade, i to nekoliko puta. Svi volimo čitati romane pune preokreta koje ne možemo predvidjeti. To su stvari koje i mene kao čitatelja, ali i pisca, drže budnom i tjeraju da samo okrećem stranice. Nadam se da isti osjećaj ima i moja publika.

Čega se najviše bojite?

Kao i svaka majka, moji najveći strahovi vezani su uz moju djecu. Hoće li biti sretni? Hoće li biti zdravi? Odgovorni? Kako ću preživjeti dan kada će se odseliti iz obiteljske kuće? Zanimljivo je da majčinstvo u naš život donese toliko bezuvjetne ljubavi, ali i nezamislivu količinu straha. Slične je strahove i zaštitničke nagone imala i Finlay i mislim da je zato gotovo sve majke obožavaju.

Što vas sve može inspirirati?

Male stvari poput teksta u pjesmi, fotografija ili neki dio razgovora koji mi se uvuče u misli i ne odlazi sve dok ga ne razvijem i prebacim na papir.

Koji je najbolji savjet koji ste dobili kao autorica?

Moja agentica mi je nakon manje od godinu dana što smo zajedno radile rekla: “Ne trebaš mnogo riječi. Trebaš samo one prave.” Dugo mi je trebalo da shvatim što je zaista mislila pod time, ali u trenutku kada sam shvatila, sve je sjelo na svoje mjesto. Trebalo je tu dosta rada na sebi i podizanju samopouzdanja, kao i na razvijanju stila i načina pisanja.

Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?

S godinama sam naučila da se u takvim situacijama moram odmaknuti od računala i ne zamarati previše što je došla ta blokada. Ponekad mi je dovoljna vožnja autom uz omiljenu glazbu, a ponekad druženje s prijateljima i obitelji ili kratak izlet. To su situacije nakon kojih sam uvijek puna novih ideja i želje za pisanjem.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Trenutno sam zauzeta promoviranjem sad već druge knjige o našoj Finlay Donovan i nadam se da ćemo u budućnosti čitati još mnogo njezinih zgoda i nezgoda. Ono što me posebno veseli je vijest da bi roman trebao dobiti svoju televizijsku inačicu u formi limitirane serije, ali o tome više kada za to dođe vrijeme.