INTERVJU Damir Šarac, Slobodna Dalmacija
Svim zainteresiranim naručiteljima uskoro će biti dostupna jedna knjižarska povijesna senzacija: Misal kneza Novaka iz 1368. godine, jedna od najljepših i najvrjednijih rukopisnih knjiga koja predstavlja najvišu razinu kaligrafskog, iluminatorskog i uopće knjiškog umijeća naših glagoljaša.
Misal je svojom rukom ispisao knez Novak Disislavić, krbavski knez, dvorski vitez i povjerenik kralja Ludovika I. Anžuvinca, nositelj titula kneza šolgovskoga (u Erdelju) i kneza Nina, kojem je, izgleda, pero bilo milo kao i viteški mač.
Namijenio ga je kao zavjetni dar crkvi u kojoj će biti pokopan – “za svoju dušicu”, i riječ je o prvom pouzdano datiranom glagoljskom misalu. U ovom nakladničkom pothvatu sudjelovali su Katedra Čakavskoga sabora Roč, Staroslavenski institut i Mozaik knjiga pripremivši ekskluzivno izdanje 650 godina nakon što je ispisano i ukrašeno. Dostupno će biti najviše dvjesto primjeraka, a svaki će imati i certifikat peteročlane komisije.
O Misalu, njegovu autoru i okolnostima nastanka razgovaramo s dr. sc. Vidom Vukojom, ravnateljicom Staroslavenskog instituta u Zagrebu, koja nam ponajprije razjašnjava kakva je uloga kneza Novaka i njegove obitelji u hrvatskom srednjovjekovlju.
– Knez Novak, koji je živio u XIV. stoljeću, pripadnik je hrvatskoga roda Disislavića iz plemena Mogorovića, koji su posjede imali u Lici, a središte im je bilo u negdašnjem kaštelu Ostrovici, negdje na području današnjeg sela Ostrvica pokraj Gospića. Mogorovići su važni za hrvatsku povijest po tomu što imaju udjela u plemstvu “dvanaest plemena hrvatskoga kraljevstva”. To se plemstvo na različite načine pojavljuje u ranoj hrvatskoj povijesti, a u pisanim spomenicima prvi put u poznatoj “Pacta conventa”, tekstu (doduše dvojbene autentičnosti) koji navodi kako je hrvatsko plemstvo 1102. prihvatilo ugarskoga kralja za svoga vladara. Novak je bio i vitez ugarskoga i hrvatskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca i kao takav je dobio još neke posjede, a svoje je imanje proširivao i kupnjom. Pored toga bio je naslovni knez našega Nina, ali i utvrde Salgó u Ugarskoj. Znamo i da je imao dva sina, Petra i Pavla, te da je bio dovoljno značajan da se njegovi sinovi i potomstvo nazivaju Novakovići.
Zbog čega bi knez Novak vlastoručno ispisivao Misal?
– U svojem je Misalu knez ostavio zapis da taj kodeks piše “za svoju dušu i neka se dade onoj crkvi u kojoj ću vječno počivati”. Drugim riječima, Misal ispisan glagoljicom imao je biti zavjetni dar za crkvu u kojoj će knez Novak biti pokopan, a u kojoj se sigurno misilo na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku iz glagoljskih knjiga. Podatak da bi sam knez vlastoručno pisao glagoljski misal važan je, jer zorno pokazuje kako ne može biti točno desetljećima prevladavajuće uvjerenje da su hrvatski glagoljaši bili neuki, dok su “pravu” kulturu njegovali samo oni koji su čitali i pisali latinskim jezikom i latinicom. Izbor tekstova u Misalu, način na koji je ispisan i oslikan i uopće sve u vezi s tim kodeksom, pokazuje da je knez morao biti čovjek obrazovan i naviknut na visoku kulturu svoga doba, a opet je pisao i čitao glagoljicu i htio biti pokopan u glagoljaškoj crkvi.
STADO KRAVA ZA MISAL
Gdje je ovaj plemić učio kaligrafiju?
– Ne možemo točno znati gdje je i od koga učio ovako lijepo pisati glagoljicu, ali iz uvida u njegovu zavidnu pisarsku vještinu možemo izvući više vrijednih zaključaka. Jedan je da je hrvatskim plemićima, pa tako i knezu Novaku, knjiga bila naravno okružje. Drugi je da glagoljaštvo nikako nije bila pojava strogo vezana uz seljaštvo i manje obrazovane redovnike, kako se do relativno nedavno uobičajeno mislilo, nego da su i hrvatski plemići glagoljaštvo držali svojim.
U Misalu ima zapisa koji se ne odnose samo na misne obrasce, a neki su čak iz doba nakon nastanka tog kodeksa.
– U srednjovjekovnim se, a naravno i u ranijim rukopisnim kodeksima redovito, najčešće na marginama, nađu različiti zapisi koji posebno raduju povjesničare. Ipak je riječ o izravnom, koliko god malom, prozoru u svijet prošlih vremena.
Pored već spomenutog zapisa kneza, u kojemu se on predstavlja i iznosi nakanu s kojom piše svoj kodeks, još tri zapisa zavrjeđuju pozornost, od kojih je jedan još vezan uz Novakovu Liku. U njemu je zabilježeno da je tridesetak godina nakon očeve smrti, naime 1405. godine, Novakov sin Petar za svotu od 45 zlatnika Misal prodao županima iz ročkoga kraja. Oni su ga u ime svoga puka kupili da bi se iz njega misilo u Nugli i potom u Roču. Ročanima je očito bilo vrlo stalo do toga da imaju glagoljski misal, jer je vrijednost navedene svote koju su među sobom morali prikupiti bila tolika da se za nju moglo kupiti stado krava ili pristojno imanje s kućom.
Ostala dva zapisa već su vezana uz novi, istarski dom Novakova misala. U radosnom zapisu koji počinje usklikom “Vita vita naša štampa gori gre” ili u slobodnom prijevodu: “Živio, živio, naš tisak napreduje!” nepoznati pisar najavljuje objelodanjenje prve hrvatske tiskane knjige “Misal po zakonu rimskoga dvora” iz 1483., otisnute svega 28 godina nakon Gutenbergove Biblije. Naime, Novakov je misal bio jedan od predložaka, možda i glavni, za navedeni hrvatski prvotisak, koji je – ne zaboravimo – također pisan glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Drugim zapisom ročki župnik Šimun Greblo bilježi da je 1512. tim krajem harala kuga.
Zbog čega je Novakov sin Petar prodao očev Misal?
PAPINA POVLASTICA HRVATIMA
Kojim se putem kodeks našao u Beču, gdje je i sada?
– U Beč, u tadašnju Carsku dvorsku knjižnicu, rukopis je dospio 1820. godine, nakon što je bio otkupljen u Trstu kod poznatog antikvara Giovannija Battiste Hattingera. Budući da je fond Dvorske knjižnice ušao u fond Austrijske nacionalne knjižnice, naš se Misal i danas nalazi u Beču. Štoviše, on je – pored jednog doista prelijepog i svog u zlatu evanđelistara, također iz 1368. – najstarija knjiga te velike i važne knjižnice. Danas se Novakov misal zapravo može vidjeti jedino u obliku digitalnih snimki koje su, nasreću, javno dostupne. A kako je Hattinger došao do Misala, koji je nakon prodaje iz Like prešao u Istru, gdje se iz njega desetljećima, po svoj prilici i stoljećima misilo, možemo samo nagađati.
Što tiskanje ovakvog Misala predstavlja za današnju hrvatsku kulturnu javnost?
– Jedno je od osnovnih pitanja današnjega trenutka – identitet, kako zajednice, tako i pojedinca. Objavljivanje faksimila hrvatskoga glagoljskoga Misala kneza Novaka ima mnogo ohrabrujućeg i snažnog u tom kontekstu.
Spomenimo činjenicu da su hrvatska kulturna povijest i identitet na različite načine i u različita vremena kao svoja prepoznavao čak četiri pisma (latinicu, glagoljicu, ćirilicu, pa i arebicu) i tri jezika (hrvatske narodne govore, hrvatski crkvenoslavenski i latinski). Svrativši pogled samo na glagoljicu, istaknimo jedan vrlo moćan detalj iz relativno nedavne povijesti kojeg smo doista premalo svjesni. Naime, svi znamo da je sva liturgija unutar Zapadne crkve sve do 60-ih godina 20. stoljeća i Drugoga vatikanskoga sabora bila na latinskome jeziku. No, koliko nas zna da su Hrvati bili jedini narod unutar Zapadne crkve koji je, pored latinskoga i latinice, imao i liturgiju na jeziku koji je razumio i držao svojim?!
Naime, naši su glagoljaši još od dolaska Ćirilovih i Metodovih učenika na prijelazu iz 9. u 10. stoljeća, pa do u prvu polovinu 20. stoljeća misili na slavenskom jeziku iz glagoljskih knjiga, imajući za tu praksu povlastice izravno od pape. Kada se tijekom Drugog vatikanskog sabora žestoko raspravljalo može li se sveta misa održavati na jeziku koji nije latinski, a da ne dođe do raspada Crkve, za mnoge je saborske oce bio posve nov i vrlo iznenađujuć podatak da preko malog Jadranskog mora postoji narod koji tada već gotovo puno tisućljeće misi na svom jeziku i pismu, ostavši pri tome odan papi i trajno okrenut zapadnoeuropskoj civilizaciji.
To mnogo govori o našem potencijalu da unutar velike, europske zajednice mirno, staloženo i dostojanstveno preispitujemo i čuvamo svoj identitet i samosvojnost, imajući pred očima živo iskustvo da time – ne uvijek na lako spoznatljive načine – pridonosimo nekom budućem, nama nepoznatom dobru.
Izvor: Slobodna Dalmacija