INTERVJU Antonija Nazor, Story

Svestrani splitski glumac još prije deset godina napisao je predstavu ‘Šapice’, koja i danas igra. Početkom veljače taj topao tekst postao je dostupan najmlađim čitateljima u obliku slikovnice koja dobiva sjajne kritike

Story: Osim vašeg kazališnog, filmskog i televizijskoga glumačkog života, tu je i onaj spisateljski, a svoj ste talent iskazali već u prvoj slikovnici ‘Šapice’. Otkud želja, ideja i inspiracija?

‘Šapice’ sam napisao prije desetak godina kao dječju božićnu predstavu. Sjedio sam kod kuće i razmišljao kako nemam baš ni posla ni para, a onda sam shvatio da imam valjda neke kreativnosti u sebi da si stvorim posao. Počeo sam razmišljati: “Ok, Božić će, mogao bih napisati neku slatku poučnu priču koja može ‘stati u auto’, da se može igrati svagdje, od razreda do kazališta. Onda sam počeo razmišljati o tome koje bih poruke htio prenijeti. Nekako se sve počelo spajati. U Splitu živim preko puta osnovne škole, taman je počeo školski odmor, odjekivale su petarde, čule su se psovke, buka. I samo sam počeo pisati. Predstava je doživjela popriličan uspjeh, a igra i danas u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Roditelji su me nagovorili da je ponudim izdavačima, trebalo im je samo deset godina da me ‘pokrenu’. Poslao sam je Zoranu Maljkoviću ove godine, našli smo se na jednom raskrižju na Knežiji, na distanci s maskama, sve dogovorili i, evo, sad je izišla i ljudi je čitaju. Baš mi je to sve nekako nevjerojatno.

Story: Zašto baš šapice kao lajtmotiv priče?

Ma kad stalno buljim u te svoje pse. Zabavljaju me, umiruju me, divim im se, tom miru, tom življenju trenutka, toj igri… Inspirativni su mi. I činilo mi se da bi mi bilo lako pisati iz njihove perspektive.

Story: Imate li već neke dječje reakcije na pročitanu priču?

Već ih se dosta nakupilo. Javljaju mi se roditelji, najviše na Instagram, a reakcije su toliko lijepe, poruke su divne, toliko da mi ih je malo neugodno prenositi. Čuvam ih baš sebi za dušu i motivaciju da pišem dalje.

Story: Što mislite, koliko vaša slikovnica može pomoći u učenju o prihvaćanju različitosti? Koliko na tome treba raditi da ne ostane samo utopija?

Kad god promislim kako bih odgajao svoje dijete da ga imam, shvatim koliko to mora biti težak posao. Jer ne možeš ih držati pod staklenim zvonom. Ne možeš i ne trebaš. Vjerojatno je i moja ideja svega toga utopijska. Okružiti svoje dijete, kao i sebe, najboljim ljudima što možeš, najboljim idejama, najpozitivnijim mislima i najosnovnijim vrijednostima te se nadati da što bolje zalijevaš, bolje će rasti. Nadam se da će i iza ‘Šapica’ možda ostati neki tragovi tih ideja koje sam htio podijeliti.

Story: ‘Šapice’ prate ilustracije umjetnice iz Meride Patricija Aguera. Kako je došlo do suradnje?

Patricija su mi dodijelili iz Mozaika knjiga i nisam mogao bolje proći. Nevjerojatna je osoba i fantastičan umjetnik. Imamo vrlo sličan senzibilitet pa smo u doslovno dvije poruke dogovorili kako želimo da sve to izgleda. Ma ni dvije. On je poslao crtež i pitao može li ovako, ja sam rekao može – i to je bilo to.

 

Izvor: Story