Aljoša Bagola višestruko je nagrađivani marketinški mag, predavač i kolumnist. Za svoj rad u marketinškoj industriji dobio je više od 150 nagrada, a u rodnoj Sloveniji proglašen je kreativnim direktorom desetljeća. Teško je itko mogao pomisliti da će upravo on doživjeti – i preboljeti – burnout. Bitku s pošasti suvremenog doba iskreno je opisao u bestselleru „Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke“. Iz njegova pera sada stiže svojevrsni nastavak „Sreću, molim“. „Zalijećemo li se kao ludi u sreću, naposljetku ćemo samo lutati. Želimo biti sretni, ali smo ustvari prezasićeni. Zato recept za sreću nije lov, već je potrebno dati joj vremena da u miru potraži našu adresu“, uvod je u knjigu. Zvuči intrigantno?! Nama da. Zato smo s Aljošom Bagolom porazgovarali o sreći u ovim kaotičnim vremenima u kojima je lako „pregorjeti“.

B&B: Što je burnout i kako se manifestira?

Pregorjelost je teški slom. To je konačni otpor tijela diktatorskom egu. Surovost pregorjelosti vidi se na licu. Pregorjeli se nekima čine samo malo umorniji nego inače, ali su u svojim očima samo blijeda kopija bivšeg sebe. Upali obrazi, obješeni podočnjaci i ugasle oči, koje se doimaju kao da smo ih zamijenili natučenim pikulama, nijemi su svjedoci traumatskog iskustva. Puno pregorjelih ne usudi se izlaziti. Zadržavaju se kod kuće, izbjegavaju ljude jer se boje neugodnih pitanja i nemaju energije ni za izgovore ni za objašnjenja. Ja sam izgledao tako iscrpljeno da kolega na poslu, kad sam ušao u njegov ured, nije mogao cenzurirati zabrinuto „a joj!“ Kolegica mi je preporučila da na podočnjake neko vrijeme nanosim malo pudera…

‘Pregorjeli se nekima čine samo malo umorniji nego inače, ali su u svojim očima samo blijeda kopija bivšeg sebe’

B&B: Kako ste doznali da imate burnout? Koje ste simptome prvo primijetili?

Krajem 2015. godine nazvao sam zbog dvotjedne serije migrena liječnicu opće prakse koja me je poslala na razne pretrage. Od migrena patim još od puberteta, ali sam ih obično dobivao nekih tri puta godišnje, najvjerojatnije svaki put kad bih si dopustio opuštanje, ha ha. Svi su nalazi bili u redu pa me zato začudilo kada me je pitala jesam li slomljen. Neuništivom Supermanu u meni to se pitanje činilo ludo smiješnim pa sam odgovorio da nisam. Zaključila je da sam ozbiljno iscrpljen, a ne pregorio i da uzmem dva tjedna odmora. Tog sam popodneva i prvi put guglao pregorjelost i dok sam čitao o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, domišljati Superman u meni je utvrdio da ja, koji sam nakon sveg tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti. Radoholičar u meni konačno je odahnuo. I tako sam si, kad sam se nakon četrnaest dana vratio na posao bez promišljanja i izdašnije refleksije, naprtio dvostruko breme i opet „palio“ do daske. Jurio sam još godinu dana dok nisam stvarno pregorio.

B&B: Kako je izgledao vaš povratak na posao nakon bournouta?

Prije pregorjelosti sam deset godina vodio najveći kreativni odjel najveće oglašivačke agencije u Sloveniji. Stalno sam žonglirao s desetak najvećih projekata odjednom, a uz to se, naravno, brinuo da se svi u mom timu dobro i zadovoljno osjećaju te da imaju što bolji učinak. Moj ured je stalno bio pun ljudi koji su trebali ovo ili ono i ja sam za vrijeme sastanka za kampanju ili brainstorminga, u isto vrijeme na kompjuteru radio na nekoj drugoj ideji ili bio u niskom startu za prezentaciju klijentu. Prije burnouta multitaskao sam do daske i povratak na posao bio je paklen. Sjećam se kako sam jednog dana stvarno osjećao da mi je mozak doslovno vruć.

Radilo se o PTSP-u isto kao kod vojnika koji se vrate s bojišta. Strahovi su brutalni, prisutna je stalna tjeskoba i sve to moraš pobjeđivati. U pregorijevanju se zapravo natječete sami sa sobom. Nasilnim natjecateljima nema kraja. Oni su vaša nemilosrdnost prema samom sebi, pogrešna očekivanja, potreba da preuzmete svu odgovornost i beskompromisno ugodite drugima. Rezultat su nevjerojatni strahovi, nesanica, depresija, posttraumatski stresni poremećaj… Takve slatke brige.

Ubrzo sam kolegama u upravi objavio da ću odstupiti sa svih vodećih položaja. Nakon više od dvadeset godina rada u marketingu, nizanja izuzetnih kreativnih i poslovnih uspjeha, osjetio sam da je vrijeme da se pobrinem za sebe. Kad si postaneš prioritet i konačno se smatraš samo čovjekom, a ne “radoholičarskim strojem”, to ti vraća snagu i povjerenje u sebe. Tako sam tri godine nakon pregorjelosti, a u stvari jedan dan prije karantene, napustio tvrtku i zaključio svoju blistavu karijeru u oglašivanju. Da, moj ego me je malo gnjavio, ali se zadovoljio činjenicom da je moja knjiga postala najprodavanija knjiga u Sloveniji i jedna najprodavanijih kod vas. Tako sam Supermana u sebi prisilno umirovio.

B&B: Kako ste se izliječili? Postoji li univerzalna terapija?

Moje stanje je bilo brutalno i zbog toga sam odmah potražio psihoterapeutsku pomoć. Ipak na kraju moraš to „odraditi“ sam. Pregorijevanje nije nešto što odlazi poput glavobolje ili prehlade. U biti je pregorjelost mjera samoočuvanja koja zahtjeva radikalne promjene našeg djelovanja i odnosa prema sebi, svijetu i životu. Pregorjelošću nam život poručuje da mu je do nas stalo. Kad potom uključimo svoj „radar za voljeti se“, postajemo sućutniji prema sebi, drugima i konačno počinjemo vjerovati životu.

B&B: Osjećate li danas neke posljedice?

Pet godina nakon pregorjelosti osjećam se veoma dobro. Ipak, postoje „postpotresni udari“ koji dolaze kao kratke epizode anksioznosti, slomljenosti i iscrpljenosti. Pregorjelost zahtijeva dugogodišnji oporavak, zato naš trud oko napretka mora biti stalan i snažan. Svakoga dana moraš ponovo vjerovati u sebe.

B&B: Pogađa li burnout samo visokopozicionirane osobe, tzv. foteljaše? Tko je najviše izložen?

Prije pregorjelosti smatrali su me Supermanom – svi su me obožavali i cijenili zbog mojih sposobnosti, uspjeha, nagrada, kapaciteta za preuzimanje ogromne odgovornosti, medijske izloženosti i predanosti obitelji i poslu. I ne samo u poslovnom svijetu, nego i u svakodnevnom životu postoji puno takvih Supermana i Superžena koji u svojem dokazivanju, trudu, požrtvovnoj brizi za druge i ambicijama ne dopuštaju da ih išta izbaci iz takta. Mislim da su žene u određenom postotku spremne osluhnuti sebe malo prije nego muškarci, ali i progovoriti o problemima lakše nego muškarci, koji su s odgojeni tako da „drže u sebi“. Što se tiče foteljaša, oni češće dobiju takozvani burnout sindrom zbog nedostatka izazova ili u poslu ili u životu.

‘Moderni život je postao centrifuga nerealnih ambicija, stresa, neizvjesnosti i preokupiranosti nebitnim stvarima’

B&B: Možete li nam po jačini posložiti faktore burnouta: perfekcionizam, nezadovoljstvo poslom, previše posla, radoholičarstvo i neadekvatna plaća? Koji bi bio na prvom mjestu, a koji na posljednjem? Jesmo li ih uopće sve obuhvatili?

Moderni život je postao centrifuga nerealnih ambicija, stresa, neizvjesnosti i preokupiranosti nebitnim stvarima. Taj vrtuljak je divlji i u jednoj točki života svi tražimo prekidač za „off“. Sve više ljudi motivira samo maštanje o uspjehu, novcu i slavi, ali nesvjesno smo svi zarobljenici potrebe za sigurnošću. To nam je jedna od najcjenjenijih valuta. Mi ljudi napravljeni smo tako da nam treba stalna validacija, priznanje i potvrda drugih. Samo tako se osjećamo sigurno. I suprotno, kad mislimo da nismo dovoljno dobri, kad mislimo da će nas ljudi odbaciti zbog jedne greške, onda mislimo da moramo za potvrdu napraviti sve. Krenemo li tim putem, postajemo perfekcionisti i radoholičari. To su samo načini umjetnog dizanja naše vrijednosti. Naravno, ne pomaže ni to kako smo odgojeni – kao marljivi i poslušni šljakeri laka smo meta za burnout. Zato se, kako kažem u knjizi, recept za RAVNOtežu možda skriva u riječi samoj – ponekad nam mora biti ravno, ako ne, bit će nam samo teže.

Treba uzeti u obzir i da živimo u svijetu načetih odnosa u kojima su poštovanje, povjerenje i suradnja opljačkani, što neki iskorištavaju u svoju korist. Društvo nepovjerenja, potenciranjem strahova da nećemo preživjeti, dobiti posao, da nećemo biti kreditno sposobni itd., jačaju i politika, mediji i zastarjeli odgoj i obrazovanje. Većina ljudi unatoč tome još uvijek pogrešno misli da se burnout događa zbog previše posla. Radoholičarstvo i perfekcionizam svakako su prečica do burnouta no glavni krivac za epidemiju izgaranja su, kako vidimo, loši odnosi. Tako smo već dugo svjedoci još jedne pandemije – krize mentalnog zdravlja.

B&B: Kako naučiti postaviti granice?

Da bismo život mogli uzeti u svoje ruke, moramo početi zdravo postavljati granice. “Ne” je magična riječ jer nas štiti od “starih sebe”, dakle od onoga koji je uvijek preuzimao previše odgovornosti, uvijek se brinuo za sve druge, nikada prigovarao, nikada se tužio itd. Štiti nas i od svih koji nas iskorištavaju, koji su navikli na našeg starog sebe i imali su od njega puno koristi. Zato prepolovimo svoju raspoloživost i udvostručit ćemo svoju raspoloženost. Prije svega moramo sebi dopustiti da živimo punim životom. To se postiže samo postavljanjem granica i dopuštanjem sebi da izgovorimo ‘NE!’ Naravno da to sa sobom donosi strahove, brige, sumnje i poneke konflikte, ali kad ga dovoljno puta izgovorimo, ‘ne’ postaje dozvola da sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zanemarujemo druge ljude, svoje obaveze i odgovornosti, nego da posložimo svoje odnose na zdrav način. Ako želimo živjeti po načelima koja su vjerna nama, moramo se naučiti izgovarati magičnu formulu. Ispočetka je teško jer svi čeznemo za onim trenutkom roditeljskog odobravanja kad smo bili vrijedni i napravili ono što nam je rečeno. Zato smo i kao odrasli često u ulozi djeteta, koje treba dopuštenje i odobravanje. Na poslu to kompenziramo kroz naklonost nadređenih, u vezama naklonošću partnera, na društvenim mrežama utjecajnošću.

B&B: Smatrate li danas da je burnout u vašem životu bio pozitivan ili negativan?

U knjizi pišem da je ponekad bol – a ne sreća – poruka života da mu je stalo do nas. Bol je zasigurno najveći pokretač koji nas motivira da se promijenimo nabolje, kako sam napisao u knjizi, „život nas izuje kako bi nas potkovao“. I zbog toga nije čudno da je potkova simbol sreće. Samo nas patnja tjera da se brinemo o sebi i rastemo nakon traumatskog iskustva. Kad smo u tornadu, zarobljenici smo njegove divlje centrifuge. No u samom središtu tornada, u takozvanom oku, vlada potpuni mir. Ako otvorimo svoje unutarnje oko, možemo se naći u zoni mira čak i u teškoj nevolji. To može biti motivirano ljubavlju prema najmilijima ili pak odlučnošću da ih ne iznevjerimo i ne ostavimo na cjedilu, kao što ja sebi nisam dopustio razočarati svoju kćer i suprugu, ali na kraju otkrijemo da se trebamo brinuti o sebi. Sreća uvijek počinje od nas samih.

B&B: U čemu ste se pronašli nakon burnouta? Je li pisanje knjige imalo terapijski učinak?

Pisanje je neka vrsta moje javne meditacije, javno bavljenje sobom. Naravno da se obje knjige napajaju mojim spoznajama sa psihoterapije nakon pregorjelosti koja me ohrabrila da o tome i govorim. Kad sam se strmoglavio s visine izuzetnih uspjeha, najviše me iznenadilo što nisam našao nekoga uspješnog tko je o tome govorio. Znao sam da je nemoguće da sam prvi koji je to iskusio. Ako pregorjelost najprije zahtijeva radikalan odmak od svijeta u sebe i na sigurno, dalje od stresnih čimbenika, uskoro dolazi potreba da o tome progovoriš. Zato mi je neobično i izaziva brigu da je područje duševnog zdravlja tako tabuizirano.

‘Živimo u svijetu načetih odnosa u kojima su poštovanje, povjerenje i suradnja opljačkani, što neki iskorištavaju’

B&B: Zašto ste odlučili napisati „Sreću, molim“?

Knjiga „Sreću, molim“ gotovo je logičan nastavak mog bestselera „Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke“. Budući da me ljudi već godinama poznaju kao dobitnika brojnih priznanja, nakon uspjeha mog prvijenca brzo su pomislili: „Aha, vratio se Aljoša! Opet nas čeka poslastica.“ No u stvarnosti, nakon teškog oporavka, i dalje sam se osjećao nezaliječeno, slomljeno, razočarano i iscrpljeno, pa je pisanje nove knjige bilo oblik terapije i misija približavanja sreći. Moja su otkrića bila vrlo zanimljiva. Danas smatramo da je obavezno biti sretan i uvjetujemo sreću s „kada“ i „ako“. Bit ću sretan kada budem mogao ostvariti te i te ciljeve, bit ću sretan ako uspijem u tome i tome. Tako postajemo zarobljenici ideje da je sreća dokazivanje onoga što moramo postati, kao i jedina nagrada za to što jesmo.

B&B: Osmislili ste pojam „optički optimizam“. Što je to?

Suvremene tehnologije učinkovito su ugrabile naš biološki ustroj. Nagrađivanje lajkovima i obavijesti koje neprestano zveckaju, u našem mozgu pokreću izlučivanje neurotransmitera dopamina, jednog od takozvanih “hormona sreće”. Tako smo svakodnevno lovci za srećom. Budući da je takva sreća moguća jedino uz pomoć filtera i nije istinita, nazivam je „optički optimizam“. Potreba za uprizorenjem, lajkanošću, učinkovitošću i našom ispoliranom slikom, iscrpljuje. Ne samo zato što to zahtijeva puno naše energije, nego i zato što si ne dopuštamo biti ono što zapravo jesmo. Paradoksalno je to što zato što se ne usuđujemo baviti sami sobom, još više vremena visimo na društvenim mrežama ili bježimo u druge neprestane podražaje kao što su radoholičarstvo i krajnje požrtvovno roditeljstvo. Sve to zapravo predstavlja nebavljenje samim sobom.

B&B: U čemu trebamo tražiti sreću? Je li ona svuda oko nas, a mi je ne vidimo, nešto poput skrivenog blaga koje treba pronaći?

Kako god bilo, vjerujem da se pozitivniji pogled na svijet može naučiti. Kao što tjelovježbom jačamo mišiće tijela, tako možemo krenuti na fitness za mentalne mišiće – članarina je besplatna! Prepoznavanje sreće počinje malim koracima. Smislio sam riječ „sutracionizam“ kao sklonost našeg mozga da se rado okupira sutrašnjim brigama. Rješenje koje nudim je „danestezija“, odnosno, svjesna prisutnost u određenom trenutku. „Ovdje“ i „sada“ jedine su prave koordinate naše sreće.

B&B: Budući da ste očigledno pronašli sreću, možete li nam reći je li to poput vožnje biciklom pa kada je jednom pronađeš, zauvijek je uz tebe?

Sretnima se u modernom društvu osjećamo samo kada sve odradimo, zadovoljimo sve oko sebe i postignemo sve što mislimo. Uvriježeno je da moramo uspjeti kako bismo bili prihvaćeni. Uz takvu konfiguraciju sreće, ona je uvijek kratkog daha. Zbog toga pišem o tome jer u opsjednutosti srećom zaboravljamo da je jedino rješenje za sretan život to da si dozvolimo svoju jedinstvenost i da je živimo do daske. Sreća je tako uvijek posljedica naših odluka.

B&B: Što vas danas veseli i koliko se razlikujete od onog marketinškog maga kojeg ste ostavili u prošlosti?

Kad smo Sofia, Iva i ja skupa, samog sebe podsjetim na to da sam svjedok nečemu izuzetnom, čarobnom, što život čini krasnim – pa bilo to samo Sofijino brbljanje, skakanje po kauču ili zajednički ručak. Tada kao satelit zaokružim oko sebe i sjetim se kako je taj trenutak dragocjen i neprocjenjiv i koliko ljudi nema tu sreću kakvu imam ja. Moramo biti zahvalni za sve takve trenutke koje nam je dato živjeti. Naša je dužnost da svaki doživimo i iskoristimo.

Uvjeren sam i da smo pozvani ostvariti svoj talent. Svoje darove u skladu sa svojim vrijednostima razmjenjivati sa svijetom. To je osnova za sretan i ispunjen život. Prepoznati svoju jedinstvenost, u zdravoj mjeri odbaciti tuđa očekivanja i u punoj mjeri djelovati u skladu sa svojima, znači biti u dobrom odnosu sa samima sobom. Samo ako si u redu sa sobom možeš biti u redu sa svijetom. Ja kažem da je raj unutar. Unutar nas. A negativizam je „kronična bolest“ koja zahvaća mnoge koji, kako kaže dr. Kenan Crnkić, “imaju problem za svako rješenje”. Često ljudi ne prepoznaju da su zapravo rado u ulozi žrtve. Vole poznatu bol i neprestano joj se vraćaju. Hrane se gunđanjem, otrovnom ljutnjom i (pasivno) su agresivni. Kad unutarnjom inventurom i iskrenošću prema sebi utvrdimo da nismo zadovoljni sobom i zbog toga sebi podsvjesno ne dozvolimo da nam život donese promjene na bolje, možemo vježbom i ustrajnošću to učinkovito promijeniti.

‘Kad sam se strmoglavio s visine uspjeha, iznenadilo me što nisam našao nekoga uspješnog tko je o tome govorio’

B&B: Mogu li uspjeh i sreća ići ruku pod ruku?

Pitanje je što je danas uspjeh. Previše ciljeva i previše želja odjednom nisu put do uspjeha. Kao ljudska bića trebamo uvijek biti usmjereni prema nekom cilju. To nam daje osjećaj sigurnosti i motivira nas na djelovanje. Problem je u tome što si ciljeve više ne postavljamo u etapama, nego direktno krećemo prema cilju, imajući na umu da ćemo biti sretni isključivo kad postignemo to i to. No recept za sreću nije u zaletavanju u nju, nego u uravnoteženoj brizi za samoostvarenje i bližnje.

Uspjeh našega života je da si dopustimo svoju jedinstvenost i ostvarimo svoje talente. Tada probudimo snažnu silu kreativnosti. Na njenoj strani stoje i snaga poticaja i hrabrost. Vidite, prostor za svoju sreću moramo sami zaposjesti i najlošije je ako “zasposjednemo” zonu udobnosti ili stisku kroničnog straha. Kad prestanemo misliti o pitanju koje najviše nam najviše otežava stvari – što će o nama misliti drugi? – možemo početi polako ali hrabro stupati svojim putem.

B&B: Čini li se i vama da je u današnje vrijeme teško pronaći razlog za radost?

Ne, nije. Problem je upravo u tome što si vrijeme za sreću uvijek “rezerviramo”. Ubacujemo ga u obavezama natrpan raspored. Kažemo: “Od 19 do 20 je vrijeme za mene.” Ako nam taj plan nešto zezne, uznemireni smo, ljuti i razočarani. Još k tome u suvremenom svijetu sreću želimo odmah i na zahtjev i zamjenjujemo je s užitkom, a sreća je puno više od užitka. Kao što ljubav dolazi kao nagrada za ulaganje u odnos razumijevanja, ljubavi i iskrenosti, tako je stvarna sreća nagrada za to da u životu slušamo sebe i ostvarujemo svoju jedinstvenost. U suvremenom svijetu sreću si pogrešno zadajemo kao cilj, a zaboravljamo da je ona uvijek posljedica.