INTERVJU Alka Joshi

„Žena koja je slikala kanom“ iz pera autorice Alke Joshi živopisan je i neodoljiv roman koji prikazuje borbu jedne žene koja traži svoje mjesto u društvu, balansirajući između tradicionalnih i modernih vrijednosti. Roman otvara vrata u svijet koji je istodobno raskošan i fascinantan, bijedan i okrutan. Ova svjetska uspješnica oduševila je milijune čitatelja, što dokazuje i činjenica da je knjiga provela rekordan broj tjedana na popisima najprodavanijih romana New York Timesa, USA Todaya, Publisher Weekleya, Tortonto Stara, LA Timesa, a također je i našla svoje mjesto među knjigama koje su odabrane za čitanje u knjižnom klubu Reese Witherspoon Hello Sunshine.

Zahvaljujući produkcijskoj kući Miramax na male ekrane uskoro stiže i serija koja se snima prema ovome romanu. Glavna uloga u filmu dodijeljena je velikoj zvijezdi Freidi Pinto, poznatijoj po ulozi u Oscarom nagrađenom filmu „Milijunaš s ulice“.

Ovu debitantsku senzaciju na hrvatski je prevela Vesna Valenčić.

U nastavku pročitajte intervju a sutoricom Joannom Goodman.

Recite nam nešto više o svojem porijeklu i što vas je potaknulo na pisanje ove knjige?

Nedugo nakon što sam se udala za svojeg supruga Brada, rekao mi je da se jako lijepo izražavam i prenosim emocije na papir. Dugi niz godina pisala sam reklame za televizijski i radijski program, ali nikad nisam razmišljala o tome da bih jednoga dana mogla napisati roman. Na nagovor supruga upisala sam tečaj kreativnog pisanja. Voditelji su me jako ohrabrivali i motivirali, i zato nisam odustala. 2008. godine dala sam otkaz u tvrtki za koju sam pisala reklamne tekstove. Tada sam sa svojom majkom otputovala u Jaipur, gdje smo boravile dulje od mjesec dana. Ondje sam vidjela, čula i osjetila Indiju kroz oči svoje majke. Bilo je to duboko prosvjetljujuće iskustvo! S obzirom na to da sam se kao dijete doselila u Ameriku, uvijek sam se trudila ne biti „prevelika Indijka“, ne isticati se. Sada kao odrasla i zrela žena vidim sve bogatstvo, živahnost i raznolikost svoje kulture s kojom se danas izrazito ponosim.

Na tome putovanju provodila sam mnogo vremena sa svojom majkom, što je produbilo i osnažilo naš odnos. Govorila mi je o svojim tinejdžerskim danima, željama i potrebama, položaju žene u društvu, dogovorenom braku s mojim ocem… Tek tad sam shvatila zašto me je cijeli život odgajala tako da budem samostalna i sama upravljam svojim životom. Uvijek me ohrabrivala i poticala da sama donesem odluku za koga ću se udati, hoću li roditi ili čime ću se baviti… Zapitala sam se što bi se dogodilo da je napustila mog oca? Kako bi preživjela? Koje i kakve bi bile posljedice? U tome trenutku nastao je nastavak priče koji možete pročitati u romanu Žena koja je slikala kanom (The Henna Artist). To je dar mojoj majci za sve što mi je pružila i što me naučila. Dar koji sam stvarala punih deset godina, koliko mi je trebalo da ga napišem.

 

Kakav je osjećaj u rukama držati knjigu na kojoj ste posvetili toliko mnogo svojeg vremena?

Prošle godine, 22. veljače, prvi sam put u rukama držala tvrdi uvez ovog svog romana. Sjećam se kako sam prstima prelazila preko reljefnog naslova i vlastita imena te se divila predivnoj naslovnici. „Jesam li doista ja napisala ovaj roman?“ pitala sam se. Tad se dogodila pandemija, a moje raspoloženje je padalo i početno uzbuđenje je kopnilo jer su sve promocije bile otkazane. Radost, zahvalnost i uzbuđenje vratilo mi se nakon što sam saznala da je moja knjiga bila izabrana za Knjižni klub Reese Witherspoon i Knjižni klub Hello Sunshine. U tome je trenutku moj kalendar postao pretrpan brojnim TV i radio intervjuima, virtualnim promocijama i online druženjima s čitateljima. Sada, godinu dana kasnije, kada uzmem knjigu u ruke više nemam taj osjećaj nestvarnog. Knjiga je stvarna!

 

Koji vam je dio u procesu pisanja bio najizazovniji?

Istraživanje je bilo najteži i najzahtjevniji dio tog mog desetogodišnjeg putovanja. Nakon što sam napisala prvu verziju romana, bila sam uvjerena da sam napravila odličan posao i svojim likovima usadila dušu i emocije, sve dok mi urednik nije rekao suprotno! Nakon sedme verzije željela sam odustati od svega jer sam smatrala da to nije više moj roman, da tu izmijenjenu priču više nitko neće htjeti čitati… Ali nisam mogla odustati, likovi mi nisu dali mira. Stalno sam razmišljala o njima. Lakshmi, Malik i Radha stalno su kucali po mojoj savjesti i mislima. Jednostavno mi nisu dali mira i kao da su tražili odgovor na jednostavno pitanje – kada ćeš završiti roman? Tada bih krenula s radom na tekstu, opet se vraćajući na prvu stranicu.

S vremenom sam shvatila da u svoju priču moram unijeti elemente indijske kulture koje oni smatraju iznimno važnima (sustav kasti te sukob između muslimana i hinduista). Znala sam da je to moja priča i zato sam je htjela napisati iz svoje perspektive. Morala sam zadržati originalnost te dodati dijelove koji opisuju tu zanimljivu kulturu i sve to oprezno i s mnogo osjećaja pretočiti u roman.

Ružičasti grad ima važnu ulogu u ovome romanu. Zašto je vama bilo bitno da je radnja smještena upravo u Jaipuru?

Članovi moje obitelji živjeli su diljem Indije prije nego što su emigrirali u Ameriku, ali Jaipur… U tome gradu još uvijek živi moja daljnja rodbina. To je grad koji poznajem, grad koji mogu opisati, grad koji uvijek mogu zamisliti, s mirisom, zvukovima i svime onime što sa sobom donosi. Osim što me uz njega veže krvna linija, u Jaipuru su vidljivi i tragovi britanske vlasti te ga krasi predivne arhitekture.

 

Što mislite kako će borbe koje Lakshmi vodi odjeknuti u današnjem indijskom društvu?

Žene iz cijeloga svijeta (Indije, Filipina, Brazila, Hrvatske, svih rasa i uzrasta) svakodnevno mi pišu kako bi mi rekle da su se poistovjetile s Lakshminom pričom. Lakše se povezati sa ženama čiji se glas pokušao utišati, ali koje zahvaljujući svojoj snazi i otporu uspijevaju rušiti granice.

 

Za kraj nam recite što ste čitali tijekom lockdowna? Možete li nam preporučiti neki naslov?

Za vrijeme zatvaranja imala sam jako puno posla i obaveza zbog brojnih virtualnih promocija, intervjua i drugih gostovanja. U godinu dana odradili smo 125 intervjua i tu sam prestala brojati. S obzirom na to da trenutačno radim na novom romanu The Royal Jewel Cinema, koji bi trebao biti objavljen u srpnju, ostaje mi malo vremena za čitanje. Posljednje što sam pročitala je roman The Perfect Scent. To je ujedno i dio istraživanja za moju treću knjigu te jedva čekam vrijeme kad će čitatelji moći uživati u cijeloj trilogiji.