Bila je najslavnija žena svijeta. Milijuni ljudi dali bi sve da dobiju njezin telefonski broj, da s njom ručaju, razgovaraju, poljube ju. Unatoč tomu osjećala se usamljenom, pa je jednom tužno zapisala: “Sama sam. Uvijek sam bila sama, bez obzira na sve”.

Bila je to od najranije mladosti. Nikad nije doznala tko joj je bio otac, a njezina će joj majka – zbog svoje mentalne bolesti – od prvih godina života bila zagonetan i uznemirujući lik. Živjela je po udomiteljskim obiteljima, udala se sa samo 16 godina, samo da izađe iz sirotišta. Imala je dosta ljubavnika, nekoliko muževa, a unatoč ljubavi milijuna osjećala se izdanom i samom. Tako sve do samog kraja života.

Marilynin osjetljivi mentalni ustroj – silna usamljenost, strah od starenja i gubitka ljepote, moći i ljubavi – učinio ju je krhkijom i potrebitijom nego ikad. Najsenzacionalnija filmska zvijezda XX. stoljeća preminula je u toploj ljetnoj noći. Savršena i zamrznuta u vremenu – predivna, ranjiva, nedostupna, zamamna –bezvremena platinasta božica.

Kako je se sjećamo. Haljina joj zauvijek leprša nad ventilacijskim otvorom podzemne željeznice, gola počiva na crvenoj pozadini od pliša, izmiče zboru muškaraca u frakovima dok pjeva odu dijamantima, bježi od napasne gomile na izlasku iz bolnice, zavodljivo prede „Happy Birthday“ 36. američkom predsjedniku i pomalo drogirano na audiosnimci izgovara: „Mislim da ću se zadovoljiti time što jesam.“

Marilyn Monroe umrla je u zoru feminizma i procvata pokreta za zaštitu građanskih prava. Živjela je u doba kad su ljudi bili kategorizirani, a uloge točno određene i strogo nadzirane. Granice su se vrlo teško pomicale. Rano je u karijeri sebi morala pronaći identitet i stvorila je jednu „sebe“ omiljeniju od svojih najsmionijih snova, no taj je dio potisnuo ostale dijelove njezina bića.

Isprva je bila poželjna plavuša. To je bilo u redu. To su razumjeli. Ali imala je i drugih strana koje je htjela pokazati pa im se predstavila kao siroče, krhko biće kojemu je potrebna zaštita. Publika se zbunila, ali i zainteresirala i njezina se zvijezda uspela. Zatim je poželjela biti ozbiljna glumica. Mediji su zaključili da želi previše. Kad je osnovala produkcijsku tvrtku radi veće kontrole nad karijerom – ismijali su ju.

Marilyn je htjela biti prihvaćena u svim spomenutim aspektima. Fenomen „Marilyn Monroe“ zbunio je Hollywood, medije, studijske šefove i publiku. U svojoj su se zabuni neki među njima i razljutili. Iako baš i nisu znali zbog čega. Lakše je bilo smatrati ju droljom koja se previše uznosi.

Nakon što je uspjela afirmirati neke značajke svoje osobnosti, poželjela je, za razliku od mnogih u ono doba, pomaknuti granice. Htjela je da ju prihvate kao cjelovitu osobu. Ali uzalud, tadašnje društvo nije takvo što dopuštalo. To ju je djelomice ubilo.

Bila joj je to motivacija i glavni cilj. Potrudila se razviti druge aspekte, no njezina zavodnička moć uvijek je bila tako snažna da se na kraju počela pitati: „Izgubim li ljepotu, što će biti sa mnom?“

Danas znamo da je prekrasna Marilyn Monroe bila iznimna žena i stoga ju ne možemo zaboraviti. Njezin neopisivo zanosan sjaj još je uvijek prisutan među nama i želimo ga zauvijek sačuvati.

Kako je rekla njezina prijateljica Ella Fitzgerald: „Bila je neobična žena, pomalo ispred svojega vremena. I nije toga bila svjesna.“ Postala je vječna.

Tijekom života sumnje, strahovi i neriješeni problemi primorali su ju na potragu za snom koji joj je stalno izmicao.

Marilyn Monroe je 4. kolovoza 1962. zatvorila vrata svoje sobe i otišla na počinak s glavom prepunom tajni. Svakome ponaosob ostavlja da odluči kakva je doista bila.