Predstavljanje najintrigantnije knjige o Titu “Tito i drugovi” dr. Jože Pirjevca

Knjiga potječe iz monografija koje je autor objavio u proteklim desetljećima, u prvom redu iz Povijesti Jugoslavije između 1918. i 1991. godine, kao i studije posvećene raskolu između Tita i Staljina između 1948. i 1949. godine. Autor si je ovaj put postavio cilj da osvijetli Titov lik, ali i naslika grupni portret političke elite koja je djelovala njemu uz bok. To se u prvom redu odnosi na Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, ali i na srpske, hrvatske, slovenske, makedonske i bosanske političare liberalnoga ili konzervativnoga kova, uz čiju je pomoć Tito oblikovao svoju unutarnju i vanjsku politiku. Pritom se, naravno, ne smije previdjeti ni uloga koju su u njegovu životu imale žene, u prvom redu Jovanka Broz. Pričajući o suradnji, razilaženjima i sukobima koji su se odigravali između Tita i drugova, autoru se otkrilo da svojom analizom odgovara i na pitanje zašto je ta elita tako neslavno propala i zašto pripovijest o Titu ima i svoju tamnu stranu, i to usprkos veličini njegove borbe protiv Hitlera, Mussolinija, a kasnije i Staljina, te unatoč globalnoj dimenziji njegove politike nesvrstanosti.

Profesor Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta u predgovoru knjizi piše: “Ne postoji, ispravno govori Pirjevec, važniji vladar Južnih Slavena u 20. stoljeću nego što je to bio Josip Broz Tito. Zbog toga i toliko nesuglasica. Tito se, naime, ne može svesti samo na zločine, a ni samo na glamur. Ali on jest i ono što je činio sa suradnicima, ženama, u Drugom svjetskom ratu, s nesvrstanima, sa srpskim liberalima i proljećarima…To u knjizi jasno piše. Zašto se time, dobrim i lošim, ne baviti, zašto dopuštati da ideologija I strah nadvladaju opći I znanstveni interes? Zanimanje čitateljstva, valja se nadati, neće sprječiti baš ništa.”

O AUTORU:

Jože Pirjevec djetinjstvo i mladost proveo je u Trstu, gdje je i rođen 1940. godine. Odrastao je u obitelji koja mu je ucijepila snažnu ljubav prema domovini, iako su se nakon rata, zbog odbojnoga stava prema Titovu režimu, odselili iz Sežane. Nakon završenoga studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Trstu, studij je nastavio na Normalki u Pisi, elitnoj talijanskoj visokoj školi, koja mu je otvorila prozor u svijet. Diplomirao je povijest radom o odnosima između slovenskih i talijanskih domoljuba u doba Risorgimenta. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču, a 1978. godine doktorirao je na Ljubljanskom sveučilištu. Od 1971. godine predavao je povijest Istočne Europe na Sveučilištu u Pisi, a kasnije je isti kolegij, odnosno povijest slavenskih naroda, predavao u Trstu i Padovi, gdje 1986. godine postaje redovni profesor. Od 2011. godine predaje modernu povijest na Fakultetu za humanističke studije u Kopru, a surađuje i s tamošnjim Znanstvenim i istraživačkim centrom. Svoj je rad posvetio proučavanju međunarodnih odnosa, što ga je odvelo u velika znanstvena središta: Beč, München, London, Moskvu, Rim, Pariz, Berlin, Washington, New York, Boston, Prag, Varšavu, Oslo, Beograd, Zagreb, Ljubljanu. To su mu omogućile prestižne stipendije, od kojih valja prije svega spomenuti stipendiju Zaklade A. von Humboldta. U zadnjih trideset godina, osim brojnih članaka, objavio je i devet monografija, koje su u prvom redu posvećene povijesti na prostoru Slovenije i Jugoslavije u 19. i 20. stoljeću. Njegov je rad nagrađen u Italiji i u Sloveniji, gdje mu je 2007. godine komisija Zoisove zaklade dodijelila naslov ambasador znanosti. Već je niz godina član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Za njegov angažman na društvenom polju, Savez udruženja boraca dodijelio mu je 2011. godine Povelju Saveza udruženja boraca NOB-a Slovenije.