Najproduktivniji hrvatski pisac Pavao Pavličić predstavio stoti roman „Bakrene sove“ i drugo kolo izabranih djela

U Društvu hrvatskih književnika tražilo se mjesto više, ali i koja knjiga više.

Književnik Pavao Pavličić predstavio je u četvrtak u Zagrebu svoju jubilarnu stotu knjigu, roman “Bakrene sove” i drugo kolo izabranih djela koje sadrži pet naslova u izboru književnice Julijane Matanović.

Predstavljajući čak šest novih izdanja njegovih naslova na promociji u Društvu hrvatskih književnika, glavni urednik Mozaika knjiga Zoran Maljković istaknuo je kako je riječ o piscu koji bi s obzirom na svoj opus trebao imati barem 30 knjiga uvrštenih u izabrana djela.

Da je izbor bio težak složila se i pogovarateljica i izbornica izabranih djela Julijana Matanović. Napraviti izbor za drugo kolo njegovih izabranih djela nije bio nimalo lak jer za razliku od prvoga kola u koje su uključeni isključivo lektirni naslovi, drugo je temeljeno više na osobnoj čitateljskoj naklonosti.

Knjige koje je odabrala stvarane su u razdoblju njezina života kada je uz Pavla Pavličića bila isključivo kao kritičarka i urednica, kazala je Matanović, istaknuvši kako je tu riječ o spomenicima za sva vremena.

Kao prvi naslov odabrala je “Nevidljivo pismo“, roman iz 1993.” gdje Pavličić, iako je roman predao u tisak u proljeće 1991., naslućuje pad rodnoga grada”. “Jedan grad jednostavno nestaje u Dunavu. Ne treba biti jako pametan i znati puno geografije da bi se znalo o kojem je gradu riječ”, rekla je Matanović. Roman tematizira odnos malog pojedinca i velike povijesti. Glavni se junak pita je li naša osobna povijest – naše osobne stvari, naše bilježnice, naše narukvice, naši novčići – da li su oni dio velike povijesti.

Drugi je roman “Škola pisanja” iz 1994. “Taj roman je svojevrsna implicitna polemika s postmodernom. Mladi ljudi u autorovu rodnom gradu pronalaze stroj koji može pisati priče. On može pisati bolje priče nego što su to klasična djela hrvatske književnosti a problem nastaje u onom trenutku kad oni u njega ubace biografiju vlastita života i stroj pokaže život kakav junak nije u stvari htio i kakav nije očekivao”, pojasnila je urednica. “To je ono gdje više ne razlikujemo granicu između dobra i zla, ljubavi i mržnje. A da je ponovo smješten u autorov rodni grad, u kojem se tih godina to nije razlikovalo, ne treba puno poznavati povijest da bi se to moglo zaključiti”, dodala je.

Sljedeći je roman “Diksilend” iz 1995., prvi koji je Matanović potpisala kao urednica tadašnje biblioteke Hit. “Riječ je o diksieland sastavu u Vukovaru, koji se prvi put u toj knjizi spominje imenom. Oni prvi puta uspiju uštimati svoje instrumente na dan kada pogine njihov učitelj glazbe u napadu na Vukovar 1991.”, pojasnila je Matanović.

Svakome je izdanju pridodano nešto novo. “Nevidljivo pismo” je tako prošireno Pavličićevim pismom “Madoni Markantunovoj”, gdje se on pita je li sve ono što on piše u stvari povijesni roman, a “Diksilendu” su primjerice dodana pisma i tekstovi Pavličićeve majke Marije, “pisana za vrijeme njezina boravka u Vukovarom pod opsadom, gdje ona zapisuje kako su oni to proživljavali i kako smo mi izašli iz Vukovara”. “Mislim da će to biti jedno vrlo zanimljivo svjedočanstvo iz prve ruke, koje s druge strane otkriva od koga je Pavličić naslijedio svoj talent za pripovijedanje”, zaključila je Matanović.

Predstavljen je i autorov jubilarni stoti naslov, roman “Bakrene sove“, fantastični triler o pokušaju da se matematički izračunaju budući događaji.

U zgradi Državnog arhiva konzervatori otkrivaju tajnu sobu, a u njoj crteže na kojima je netko – još na međi 19. i 20. stoljeća – prikazao vedute današnjega Zagreba, sa svim zgradama koje su nastale u najnovije vrijeme. Pokazat će se i da su se izračuni – koje junaci priče također pronalaze – najprije ticali umjetnosti, potom povijesti i politike, a na kraju i samih fizikalnih fenomena.

O knjizi je govorio njezin recenzent Zlatko Kramarić, koji je kazao kako je Pavao Pavličić “hrvatski Balzac”, pisac koji je svojim proznim opusom zaslužan za čitav niz “žanrovskih fajlova” u hrvatskoj književnosti, “koje je upravo on popunio”. “Danas kad govorite o hrvatskom krimiću, morate pomisliti na Pavla Pavličića; kad govorite o fantastičnom romanu, prva vam je asocijacija Pavao Pavličić”, rekao je Kramarić.

Pavličić je zahvalio svima koji su sudjelovali u realizaciji izdanja i njihovu predstavljanju. “Svaku od tih knjiga pisao sam s jednakim zalaganjem, s jednakom snagom i jednakim očekivanjima”, rekao je. “Neke su prošle bolje, neke su prošle slabije, ja ne mogu o tome suditi, ali izbor koji je načinjen meni se jako sviđa”, dodao je pisac.

Isječke iz romana čitala je Anja Šovagović Despot, koja se posebno osvrnula na film “Ritam zločina”, po Pavličićevoj priči “Dobri duh Zagreba”, u kojemu je, kako je ocijenila, njezin otac Fabijan Šovagović “ostvario jednu od svojih možda najboljih filmskih uloga”.

Autor:  Hina