Moj planet – prosinac 2016.

ŽIVOTINJE HRVATSKE

 

 

 
FOTOGRAFIJE: Shutterstock, WIKI

Sivi vuk (Canis lupus)
Vuk je vjerojatno najbolji simbol za sukob čovjeka i prirode. Od pamtivijeka je bio prezren i uvijek proganjan. Na mnogim mjestima je istrijebljen ili protjeran u najzabačenije krajeve. U isto vrijeme, vjerojatno ne postoji bolji simbol divljine. Zavijanje vuka u mraku usred divljine još uvijek je pojam romantične prirode.

 

 
Iako je vuk u Europi pretežno nestao, u Hrvatskoj nije u potpunosti istrijebljen iako je veoma ugrožen. Prema posljednjim procjenama, u Hrvatskoj se populacija vuka kreće od najmanje 126 do najviše 186 jedinkâ (u prosjeku to iznosi 156 jedinkâ raspoređenih u 49 čopora).

 

 

 

 

Očuvanje vrste
Vuk (Canis  lupus) strogo je zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj sukladno Zakonu o zaštiti prirode. Europski je parlament 1989. odobrio Rezoluciju kojom se europske države pozivaju  na žurne akcije radi očuvanja vuka te prihvatio Proglas o zaštiti vukova i pozvao Europsku  komisiju da pruži potporu očuvanju vukova. Republika Hrvatska obvezala se poduzimati sve  primjerene i potrebne mjere kako bi osigurala zaštitu vuka i njegova prirodnoga staništa.

 

 

 

 

Znaš li?
Vuk je predak psa, iako je za razliku od mnogih pasmina čovjekova najboljega prijatelja zadržao prirodni izgled.
Odraslu dob doživi tek petina vukova.
Kada bi uzgajivači koza i ovaca čuvali svoje životinje u primjereno ograđenim prostorima, vukovi bi činili puno manje štete.
IZVOR: ŽIVOTINJE HRVATSKE, GORAN ŠAFAREK I MAJA BERDEN ZRIMEC

 

ARHEO(B)LOG

 

 

 

 

 

Ilustracije: Srđan Ivanković

Svaki kraj ima svoja specifična jela, a neke se zemlje diče svojom posebnom kuhinjom, poput Francuske ili Italije. Okusi na koje smo navikli u djetinjstvu prate nas cijeli život, i kao odrasli često pomislimo da nešto nije tako dobro kao kad je to spremala naša mama, baka, djed, stric ili tko je već bio majstor pojedinoga jela. Nekim je ljudima teško prihvatiti jela nekog drugog kraja – jednostavno im nisu fina. Ipak, ljudi obično s vremenom prihvaćaju promjene, pa se tako i mijenja i obogaćuje kuhinja. Rajčice, koje su nam tek prije nekoliko stotina godina došle iz Amerike, sada su važan dio naše kuhinje. Jednako je i s krumpirom, kukuruzom, nekim vrstama graha i bundeva, bez kojih je teško zamisliti svakodnevni život.
Pokaži mi kako kuhaš
S naseljavanjem Rimljana na naše područje možemo primijetiti da se mijenjao i način kuhanja. O tome nam govori posebna vrsta zdjele – tarionik. Tarionik je kamena ili keramička posuda u kojoj se usitnjuju i miješaju začini, a u mnogim kućanstvima rabi se i danas. Rimljani su ih rabili za spravljanje različitih umaka. U predrimskoj kuhinji nisu poznati takvi predmeti, a prije dolaska Rimljana autohtono je stanovništvo jela pripremalo ne samo kuhanjem u loncima nego i pečenjem ispod peke. Peke se također koriste i danas.

 

 

 

 

 

Zanimljivosti
Sastavni dio pribora na gozbama bile su čačkalice.
Jelo se rukama; žlice su služile samo za jušnata jela i umake, a vilice za posluživanje.
Meso je na stolove dolazilo narezano, nož se nije stavljao na stol kao dio pribora.

 

 

 

 

 

Rosana Škrgulja

 

 

RADIONICA

 

 

 

FOTOGRAFIJE: Shutterstock

 

Slastice za ljubimce
U prosincu se veselimo lijepo umotanim darovima, šarenim ukrasima i svečanim blagdanskim jelima koja mirišu na božićno doba. Čak i našemu psu, kućnomu ljubimcu, uz malo spretnosti možemo dočarati blagdanski ugođaj uz domaće kolačiće, čak malom tortom. Za to ćemo upotrijebiti sastojke koje naš pas voli jesti, ali moramo paziti da ne koristimo sol ili šećer, koji su za psa štetni. Kada se iz pećnice proširi slasni miris, a pseći nosić postane nestrpljiv, moramo pričekati da se slastice ohlade prije nego što ih damo našemu ljubimcu.

 

 

 

 

Maja Ogrizek

 

 

ZOO KUTAK

 

 

 

 

 

 

FOTOGRAFIJE: Shutterstock; OGGY

Gledam, slušam, njušim
Znate li da upravo sada, dok čitate mene, članak, koristite jedno od najvažnijih ljudskih osjetila – vid. Ljudi su vizualna bića, što znači da većinu svijeta oko sebe doživljavamo vidom. Iako je nama danas to teško zamisliti, naši su se predci potpuno oslanjali na svoja osjetila, baš kao i sve druge životinje, kako bi preživjeli. Dok mi danas mirišemo parfeme ili slatke kolače iz pećnice, naši su predci osjetilo njuha koristili kako bi provjerili sirovo meso i ostalu hranu tj. kako bi doznali je li pokvarena. Dok mi danas šetajući se šumom uživamo u pogledu i ptičjem pjevu, naši su predci morali biti na stalnom oprezu kako bi čuli ili ugledali plijen ili grabežljivce. Životinje uspijevaju preživljavati upravo zahvaljujući svojim osjetilima. Ona im pomažu da pronađu hranu, izbjegnu grabežljivca ili pronađu partnera za razmnožavanje. Neke se životinje, baš kao i mi, većinom oslanjaju na svoj vid, a neke je pak priroda natjerala da se oslone na druga osjetila: sluh, njuh, opip ili okus.
Priču ćemo započeti „šnjofanjem“. Ogrličaste pekarije često možete vidjeti kako u skupini uživaju u ukusnom obroku ili se jednostavno odmaraju. Ove društvene životinje, slične divljim svinjama, ne mogu se pohvaliti dobrim sluhom ili vidom, ali mogu vrlo oštrim njuhom.

 

 

 

 

 
Od svih stanovnika Zoološkoga vrta, s velike udaljenosti od nekoliko kilometara jasno će nas moći prepoznati samo dvije vrste. Osim što dijele najbolji vid, one dijele i nastambu. Na stijenama svijet oko sebe oštro i precizno promatraju bjeloglavi supovi i orlovi štekavci.

 

 

 

 

 
Osjetilo dodira vrlo je važno za primate, poput kapucina, bjelorukih gibona i čimpanza. Majmuni u skupinama međusobno se zbližavaju dodirom, često timarenjem, kada jedni drugima iz krzna uklanjaju nametnike.
Antonio Svorenji

 

FOTOGRAFIJA MJESECA

 

 

 

 

 

FOTOGRAFIJA: Shutterstock

Na sjeveru Norveške veoma je hladno i zemlju prekriva debeli snježni pokrivač. Pripadnici naroda Saami hrane sobove (sjeverne jelene) jer sami teško dolaze do hrane.

 
M.B.