Dobro došli u Hogwarts!

Probudivši se tog tmurnog, sivog utorka kad počinje naša priča, gospodin i
gospođa Dursley ni po čemu na oblačnom nebu iznad sebe nisu mogli ni naslutiti da
će se širom zemlje uskoro zaredati čudna i zagonetna zbivanja. Vedro pjevušeći,
gospodin Dursley je za odlazak na posao odabrao svoju najdosadniju kravatu, a
gospođa Dursley je za to vrijeme veselo prepričavala tračeve i teglila prkosnog
Dudleyja u visoki stolac.
Nijedno nije primijetilo kad je pokraj prozora proletjela velika šumska sova.

Gospodin Dursley je u pola osam uzeo svoju aktovku, cmoknuo gospođu
Dursley u obraz i pokušao za rastanak poljubiti Dudleyja. Njegov je obraz promašio
jer je Dudley u tom trenutku bijesno bacao svoju kašicu po zidovima. „Nestaško mali“,
razdragano se nasmijao gospodin Dursley izlazeći iz kuće. Sjeo je u automobil i
natraške se izvezao iz dvorišta na kućnom broju četiri.
Prva neobičnost upala mu je u oči već na uglu ulice, gdje je jedna mačka
proučavala plan grada. Kad mu je konačno došlo do mozga što je upravo vidio, brzo
se okrenuo da je pogleda još jednom. Na uglu Kalinina prilaza doista je stajala
tigrasta mačka, ali nigdje se nije vidio nikakav plan grada. Otkud mu uopće ta ideja?
Valjda ga je zavarala igra svjetla i sjene. Trepnuo je i zagledao se u mačku. Mačka
mu je uzvratila pogled. Gospodin Dursley nastavio je motriti mačku u retrovizoru i dok
se udaljavao. Mačka je upravo čitala natpis Kalinin prilaz – ispravak, gledala ga je.
Naravno da mačke ne umiju čitati planove grada i ploče s uličnim imenima! Gospodin
Dursley je malo zatresao glavom i okanio se daljnjeg mozganja o mački. Dok se
vozio u grad, sve je svoje misli posvetio velikoj narudžbi bušilica koju je željno
iščekivao tog dana.
Ali na ulasku u grad, bušilice mu je iz misli otjerao novi detalj. Sjedeći u
uobičajenom jutarnjem prometnom krkljancu, nije mogao ne primijetiti svuda oko
sebe mnoštvo neobično odjevenih ljudi. Svi su nosili plašteve. Gospodin Dursley nije
trpio ljude koji su se čudno odijevali – osobito ne mlade koji su na sebe trpali sve i
svašta! I ovo je sigurno bila neka nova, glupa moda. Zabubnjao je prstima po volanu,
a pogled mu je zapeo za najbližu grupicu čudaka. Upravo su se nešto uzbuđeno
došaptavali. Gospodin Dursley još se više ražestio kad je shvatio da dvoje čak nisu ni
mladi. Eno, onaj čovjek ondje sigurno je stariji od njega, a hoda uokolo zamotan u
plašt smaragdnozelene boje! Sram ga bilo! No uto mu je sinulo da je vjerojatno u
pitanju nekakav trik za privlačenje pozornosti – sigurno prikupljaju novac u
dobrotvorne svrhe… da, to je sigurno to. Kolone automobila ponovo su se pokrenule
i kad je gospodin Dursley nekoliko minuta poslije stigao na parkiralište Grunningsa,
misli su mu opet zaokupile bušilice.
Gospodin Dursley je u svom uredu na devetom katu uvijek sjedio leđima
okrenut prozoru, što je objašnjavalo i zašto mu tog jutra nije bilo teško posve se
posvetiti bušilicama. On nije vidio kako se sove obrušavaju s visina usred bijela dana,
za razliku od ljudi na ulici koji su u njih upirali prstima i u čudu gledali kako im hitro
prolijeću iznad glava. Jutro gospodina Dursleyja, međutim, protjecalo je kao i svako
drugo, posve nenarušeno pojavom sova. Izvikao se na petero različitih ljudi. Obavio
je nekoliko važnih telefonskih razgovora, također popraćenih vikanjem. Njegovo je
dobro raspoloženje potrajalo sve do ručka, kad je odlučio malo protegnuti noge i
odšetati do pekarnice na drugoj strani ulice da kupi pecivo.
Ljude u plaštevima potpuno je smetnuo s uma sve dok se na putu prema
pekarnici nije mimoišao s još jednom takvom grupicom. U prolazu ih je ljutito
odmjerio. Nije znao zašto, ali ispunjavali su ga nelagodom. I ovo se društvo
uzbuđeno došaptavalo, ali gospodin Dursley nigdje nije spazio ni jednu jedinu limenu
škrabicu za skupljanje dobrovoljnih priloga. Ponešto od njihova razgovora načuo je
tek kad je na povratku opet prošao pokraj njih noseći vrećicu s velikom krafnom.
„Potterovi, tako je, i ja sam to čuo…“
„… da, njihov sin, Harry…“
Gospodin Dursley naglo je stao. Obuzela ga je zebnja. Osvrnuo se na šaptače
kao da bi im najradije nešto skresao u lice, ali odmah je odustao.
Pohitao je preko ceste, žurno se popeo u svoj ured, tajnicu otresito obavijestio
da ga nitko ne smije ometati, zgrabio telefon, utipkao broj obiteljskog telefona i onda
se predomislio. Spustio je slušalicu i, gladeći brkove, razmotrio situaciju… ne,
sigurno se vara. Nije Potter baš tako rijetko prezime. Sigurno postoje i drugi ljudi koji
se prezivaju Potter i imaju sina koji se zove Harry. A kad je još malo porazmislio,
shvatio je da on zapravo i ne zna zove li se njegov nećak Harry. Nije ga nikad
upoznao. Možda mu je ime Harvey. Ili Harold. Zašto bi zabrinjavao gospođu Dursley
bez valjana razloga, znajući koliko je živcira već i samo spominjanje njezine sestre?
Nije joj uopće zamjerao zbog toga – da on ima takvu sestru… S druge strane, kako
objasniti sve one gomile ljudi u plaštevima?…
U nastavku dana bilo je znatno teže posvetiti nepodijeljenu pozornost
bušilicama, a kad je u pet sati izišao iz zgrade, i dalje je bio tako zabrinut da se pred
samim vratima zaletio u nekoga.
„Oprostite“, promrsio je kad je sitni starac zateturao i zamalo pao. Gospodin
Dursley je tek nekoliko sekundi poslije shvatio da čovjek na sebi ima ljubičasti plašt.
Starčić nije izgledao kao da mu imalo smeta to što je zamalo ljosnuo na pločnik.
Naprotiv, nasmiješio se od uha do uha i prozborio piskutavim glasom koji je privukao
poglede prolaznika: „Ne morate se ispričavati, dragi moj gospodine, mene danas
ništa ne može izbaciti iz takta! Radujte se, jer je Znate Već Tko konačno nestao! Čak
bi i bezjaci poput vas trebali slaviti ovaj najsretniji od svih sretnih dana!“
Starac je potom zagrlio gospodina Dursleyja oko struka i udaljio se.
Gospodin Dursley ostao je stajati kao ukopan. Upravo je dobio zagrljaj od
potpunog neznanca. Usto mu se učinilo da mu se neznanac obratio kao bezjaku, što
god to značilo. Bio je iskreno uznemiren. Pohitao je u automobil i krenuo kući, usrdno
se nadajući da je sve što je upravo doživio samo plod njegove mašte. To mu je, kao
zakletom protivniku mašte, bilo potpuno novo iskustvo.
Raspoloženje mu se nije popravilo ni kad se parkirao u Kalininom prilazu broj
četiri, jer je ondje prvo ugledao istu onu tigrastu mačku od jutros. Sad je sjedila na
njegovu vrtnom zidiću. Bio je sasvim siguran da je riječ o istoj mački – imala je iste
šare oko očiju.
„Šic!“ glasno je rekao gospodin Dursley.
Mačka se nije ni pomaknula. Samo ga je ošinula strogim pogledom. Gospodin
Dursley morao se zapitati može li se to smatrati normalnim mačjim ponašanjem. Dok
se pokušavao pribrati, otključao je vrata kuće. I dalje je smatrao kako je bolje da
supruzi ništa ne spominje.
Gospođa Dursley provela je ugodan i posve normalan dan. Za večerom mu je
ispričala sve o problemima gospođe Prve Susjede s njezinom kćeri i izvijestila ga da
je Dudley naučio novu riječ („Neću!“). Gospodin Dursley trudio se normalno ponašati.
Nakon što su Dudleyja stavili na spavanje, otišao je u dnevnu sobu i uhvatio zadnji
prilog na večernjim vijestima.
„I za kraj, promatrači ptica iz svih dijelova zemlje javljaju da su se naše sove
danas ponašale krajnje neobično. Iako sove obično love noću, dok se danju skrivaju
od pogleda, od svitanja smo primili na stotine dojava o sovama koje lete na sve
strane. Stručnjaci ne znaju kako bi objasnili tu iznenadnu promjenu njihovih spavaćih
navika.“ Tu se voditelj vijesti lagano nasmiješio. „Zagonetno, nema što. A sad vas
prepuštam Jimu McGuffinu, koji nam donosi vremensku prognozu. Jime, možemo li
noćas očekivati da će pljuštati sove?“

„Pa, Tede“, reče meteorolog, „to ti ne bih znao reći, ali sove nisu jedina bizarnost
današnjeg dana. Cijeli me dan nazivaju gledatelji sa svih strana, od Kenta preko
Yorkshirea pa do Dundeeja, i javljaju mi da su umjesto kiše koju sam im jučer obećao
doživjeli pljuskove zvijezda padalica! Bit će da su neki malo uranili s krijesovima –
ljudi, ivanjski su krijesovi tek sljedećeg tjedna! Ali večeras vam mogu zajamčiti da nas
čeka kišna noć.“
Gospodin Dursley skamenjeno je sjedio u svom naslonjaču. Zvijezde padalice
širom Britanije? Sove koje lete usred bijela dana? Tajanstveni ljudi u plaštevima gdje
god skreneš pogledom? I ona šaputanja i došaptavanja o Potterima…
Gospođa Dursley ušla je u sobu noseći dvije šalice čaja. Nije imao izbora. Nešto
će joj morati spomenuti. Nervozno se nakašljao. „Ovaj… Petunia, dušo… jesi li se u
zadnje vrijeme čula sa sestrom?“
Kao što je i očekivao, gospođu Dursley pitanje je i šokiralo i naljutilo. Na kraju
krajeva, obično su se pretvarali da njezina sestra ne postoji.
„Nisam“, reče ona oštro. „Zašto?“
„Spomenuli su neke čudne stvari na vijestima“, promrmlja gospodin Dursley.
„Sove… zvijezde padalice… i danas se po gradu motalo puno ljudi čudna izgleda…“
„Pa?“ odbrusi gospođa Dursley.
„Pa eto, samo sam pomislio da to… možda… ima neke veze sa… znaš već…
onim njenima.“
Gospođa Dursley napućila je usne i otpila gutljaj čaja. Gospodin Dursley
pokušavao se odvažiti da joj ispriča kako je danas načuo i prezime „Potter“, ali na
kraju je zaključio da toliko hrabar ipak nije. Umjesto toga upitao ju je, što je ležernije
mogao: „A onaj njihov sin… on bi sad bio otprilike iste dobi kao Dudley, zar ne?“
„Valjda“, ukočeno reče gospođa Dursley.
„Kako se ono zove? Howard, zar ne?“
„Harry. Ružno, priprosto ime, ako mene pitaš.“
„Aha, da“, rekao je gospodin Dursley, s dubokom zebnjom u srcu. „Da, imaš
pravo.“

Kad su otišli na kat da se spreme za počinak, nije više potezao tu temu. Dok je
gospođa Dursley bila u kupaonici, gospodin Dursley prikrao se prozoru spavaće sobe
i zagledao se u vrt pred kućom. Mačka je još bila dolje. Motrila je Kalinin prilaz kao da
nešto čeka.
Je li moguće da mu se sve to samo pričinja? Ili sve skupa ipak ima neke veze s
Potterovima? Ako ima… i ako se pročuje da su u rodu s to dvoje… ne, on to neće
moći podnijeti.
Dursleyjevi su legli. Gospođa Dursley zaspala je brzo, ali gospodin Dursley još
se neko vrijeme vrtio, mozgajući o svemu što se dogodilo. Na kraju je zaspao tješeći
se mišlju da Potterovi nemaju razloga stupiti u kontakt s njima čak i ako jesu
umiješani u današnja zbivanja. Znaju oni dobro što on i Petunia misle o njima i
njihovu soju… Nije vidio kako bi on i Petunia mogli biti upleteni u bilo što vezano za
Potterove. Zijevnuo je i okrenuo se na bok. Ne, njegove se obitelji nije ticalo ništa od
toga…
Grdno se prevario.
I dok je gospodin Dursley polako padao u nemiran san, mačka na zidiću ispred
kuće nije pokazivala nikakvih znakova pospanosti. Sjedila je nepomično poput kipa,
netremice motreći udaljeni ugao Kalinina prilaza. Nije se trznula ni kad je netko
zalupio vratima automobila u susjednoj ulici, a ni kad su joj iznad glave proletjele
dvije sove. Ustvari, mačka se prvi put pomaknula tek nešto prije ponoći.
Na uglu koji je mačka motrila pojavio se muškarac, tako naglo i nečujno kao da
je jednostavno iskrsnuo iz tla. Mačka je trznula repom i suzila oči.
U Kalininu prilazu nikad se još nije pojavio čovjek poput njega. Bio je visok,
mršav i vrlo star, bar sudeći po srebrnoj kosi i bradi koje su bile tako duge da ih je
zataknuo za pojas. Nosio je dugu halju, purpurni plašt kojim je meo tlo oko sebe i
čizme na kopčanje i visoku petu. Iza polukružnih naočala vidjele su se plave oči,
svijetle, bistre i iskričave. Nos mu je bio vrlo dug i neravan, kao da je dosad bio
slomljen bar dva puta. Ime tog čovjeka bilo je Albus Dumbledore.
Ako je Albus Dumbledore znao da je upravo stigao u ulicu gdje bi sve od njegova
imena do njegovih čizama bilo dočekano s gnušanjem, nije to ničim odavao.
Zaposleno je kopao po plaštu tražeći nešto. No ipak je osjetio da ga netko drži na
oku jer je iznenada podigao pogled prema mački koja ga je i dalje motrila s drugoga
kraja ulice. Pogled na mačku iz nekog ga je razloga oraspoložio. Nasmijao se i
promrmljao: „Mogao sam i misliti.“
Našao je što je tražio u unutarnjem džepu plašta. Predmet je nalikovao na
srebrni upaljač. Otvorio je upaljač jednim trzajem prsta, podigao ga u zrak i škljocnuo
njime. Najbliža ulična svjetiljka tiho je pucnula i ugasila se. Kad je ponovo škljocnuo, i
susjedna je svjetiljka zatreperila i utonula u mrak. Ugasivač je škljocnuo još dvanaest
puta, dok se na kraju sva svjetla u ulici nisu svela samo na dvije sićušne točke u
daljini: oči one mačke koja ga je motrila. Zbivanja na pločniku sad su bila propisno
skrivena od svih koji bi u tom trenutku mogli pogledati kroz prozor, uključujući
oštrooku gospođu Dursley. Dumbledore je spremio ugasivač natrag u plašt, odšetao
ulicom do kućnog broja četiri i ondje se smjestio na zidić pokraj mačke. Iako je nije
pogledao, trenutak poslije joj se obratio.
„Otkud vi ovdje, profesorice McGonagall?“
S osmijehom se okrenuo tigrastoj mački, ali nje više nije bilo. Umjesto mački, sad
se smiješio ženi prilično stroga izgleda čije su se četvrtaste naočale oblikom potpuno
podudarale s onim šarama oko mačkinih očiju. I ona je bila zaogrnuta plaštem, samo
što je njezin bio smaragdnozelene boje. Crnu je kosu skupila u čvrstu punđu. Bila je
vidljivo iznervirana.
„Kako ste me prepoznali?“ upita ona.
„Draga moja profesorice, nikad još nisam vidio mačku tako ukočena držanja.“
„I vi biste bili ukočeni da ste cijeli dan sjedili na ciglenom zidiću“, odvrati
profesorica McGonagall.
„Cijeli dan? Umjesto da slavite? Mislim da sam na putu ovamo vidio bar
deset gozbi i proslava.“
Profesorica McGonagall ljutito puhne.
„Da, da, svi slave sve u šesnaest“, reče nestrpljivo. „Čovjek bi očekivao da će
malo više paziti, ali ne – čak su i bezjaci primijetili da se nešto zbiva. Objavili su to na
svojim vijestima.“ Trznula je glavom prema mračnom prozoru dnevne sobe
Dursleyjevih. „Slušala sam ih odavde. Jata sova… zvijezde padalice… Tja, nisu ni
oni totalne budale. Nije im baš sve moglo promaknuti. Zvijezde padalice u Kentu –
kladim se da je za to kriv Dedalus Diggle. On se nikad nije mogao pohvaliti zdravim
razumom.“
„Ne zamjerite im“, blago reče Dumbledore. „U posljednjih jedanaest godina
nismo imali puno razloga za slavlje.“
„Znam da nismo“, razdraženo odvrati profesorica McGonagall. „Ali ne moramo
zato gubiti glavu. Ljudi su potpuno zaboravili na oprez, hodaju ulicama usred bijela
dana u odjeći koja očito nije bezjačka i raspredaju o glasinama.“
Tu je krajičkom oka oštro pogledala Dumbledorea, kao da očekuje njegov
komentar, ali on je samo šutio pa je nastavila. „Samo bi nam još trebalo da bezjaci
saznaju za nas danas, kad se čini da je Znate Već Tko konačno nestao.
Dumbledore, je li istina da ga više nema?“
„Svakako se tako čini“, reče Dumbledore. „Uistinu imamo razloga biti zahvalni.
Mogu li vam ponuditi šumeći bombon od limuna?“
„Što?“
„Šumeći bombon od limuna. Bezjački slatkiš koji mi je prilično prirastao srcu.“
„Ne, hvala“, ledeno mu odvrati profesorica, koja očito nije smatrala da je ovo
prava prigoda za šumeće bombone od limuna. „No da nastavim, čak i ako Znate Već
Koga više nema…“
„Draga moja profesorice, pa valjda ga razumna osoba poput vas može zvati
njegovim imenom? Stvarno je besmisleno inzistirati na tom Znate Već Tko – već
jedanaest godina pokušavam ljude uvjeriti da ga trebaju zvati njegovim pravim
imenom: Voldemort.“ Profesorica McGonagall se lecne, što Dumbledore, koji je
upravo razdvajao dva slijepljena šumeća bombona, nije ni primijetio. „Ovako samo
stvaramo pomutnju. Nikad nisam vjerovao da trebamo zazirati od izgovaranja
Voldemortova imena.“
„Znam da vi niste“, reče profesorica McGonagall. Po tonu se činilo da se lomi
između razdraženosti i divljenja. „Ali vi niste kao drugi. Svi znaju da se Znate Već…
no dobro, Voldemort… bojao jedino vas.“
„Laskate mi“, smireno odvrati Dumbledore. „Voldemort je posjedovao moći koje
ja nikad neću imati.“

„Samo zato što ste vi previše… pa… plemeniti da se njima služite.“
„Sreća moja što je mrak. Nisam se ovako zacrvenio otkako je gospođa Pomfrey
pohvalila moje nove štitnike za uši.“
Profesorica McGonagall oštro pogleda Dumbledorea i reče: „Sove nisu ništa u
usporedbi s glasinama koje lete na sve strane. Znate li što svi pričaju? O razlogu
njegova nestanka? O tome što ga je napokon zaustavilo?“
Profesorica McGonagall kao da je konačno došla do teme koja ju je najviše
zanimala, do pravog razloga zbog kojeg je cijeli dan čekala na hladnom, neudobnom
zidiću. Ni kao mačka ni kao žena nije Dumbledoreu uputila tako prodoran pogled kao
sad. Bilo je jasno da ona neće povjerovati što „svi“ pričaju dok joj Dumbledore ne
potvrdi da je to istina. Ali Dumbledore je samo šutke odabrao novi šumeći bombon.
Odlučno je nastavila. „A pričaju ovo: da je Voldemort sinoć došao u Godricov Dol
jer je htio naći Potterove. Govore da su Lily i James Potter… da su… da su… mrtvi.“
Dumbledore je pognuo glavu. Profesorica McGonagall zgroženo udahne.
„Lily i James… ne mogu vjerovati… nisam željela vjerovati… O, Albuse…“
Dumbledore je ispružio ruku da je potapša po ramenu. „Znam… znam…“, reče
sumorno.
Profesorica McGonagall nastavila je drhtavim glasom. „I to još nije sve. Kažu da
je pokušao ubiti njihova sina, Harryja. Ali da… nije uspio. Nije uspio ubiti tog
dječačića. Nitko ne zna zašto ni kako, ali kažu da je taj neuspješni pokušaj da ubije
Harryja Pottera Voldemorta nekako lišio njegove moći… i da je zato nestao.“
Dumbledore smrknuto kimne.
„Znači… znači, to je istina?“ nesigurno upita profesorica McGonagall. „Nakon
svih svojih zlodjela… svih ljudi koje je ubio… nije uspio ubiti jednog malog dječaka?
Jednostavno nevjerojatno… tko bi rekao da će ga to zaustaviti… ali kako je, zaboga,
Harry to preživio?“
„Možemo samo nagađati“, reče Dumbledore. „A istinu možda nikad nećemo
doznati.“
Profesorica McGonagall izvukla je čipkasti rupčić da obriše oči ispod naočala.
Dumbledore je glasno šmrcnuo i izvadio zlatni sat iz džepa, zagledavši se u njega.
Sat je bio vrlo neobičan. Imao je dvanaest kazaljki, ali ne i brojke; umjesto njih, duž
ruba kretali su se maleni planeti. Ali Dumbledore je očito razumio u što gleda, jer ga
je spremio natrag u džep i rekao: „Hagrid kasni. Usput, pretpostavljam da ste od
njega čuli da ću doći ovamo?“
„Da“, reče profesorica McGonagall. „A vi mi vjerojatno nećete otkriti zašto ste
došli baš ovamo, a ne na neko drugo mjesto?“
„Došao sam predati Harryja njegovoj teti i tetku. Oni su jedina obitelj koja mu je
preostala.“
„Ne mislite valjda… ma nije moguće da mislite na ljude koji žive ovdje?“ uzvikne
profesorica McGonagall, skočivši na noge i uperivši prst u kuću na broju četiri.
„Dumbledore… ne smijete. Promatrala sam ih cijeli dan. Mislim da na svijetu nema
ljudi koji su nam manje srodni od njih. A tek njihov sin… gledala sam kako udara
majku nogom dok su hodali ulicom i istodobno na sav glas zahtijeva slatkiše. I vi
biste da Harry Potter dođe živjeti kod njih?!“
„Ovo je najbolje mjesto za njega“, odlučno reče Dumbledore. „Njegovi teta i tetak
moći će mu sve objasniti kad malo poodraste. Napisao sam im pismo.“
„Pismo?“ ponovi profesorica McGonagall nemoćno, sjedajući natrag na zidić.
„Dumbledore, zar vi zaista mislite da im sve ovo možete objasniti u jednom pismu? Ti
ga ljudi nikad neće razumjeti! On će biti slavan… legendaran… ne bi me začudilo da
današnji dan u budućnosti postane poznat kao Dan Harryja Pottera… o Harryju će se
knjige pisati… svako dijete u našem svijetu znat će mu ime!“
„Baš tako“, reče Dumbledore, ozbiljno je gledajući preko svojih polukružnih
naočala. „To bi svakom dječaku udarilo u glavu. Slavan prije nego što je progovorio ili
prohodao! Slavan zbog nečega čega se neće ni sjećati! Zar ne vidite koliko je za
njega bolje da raste daleko od svega toga dok ne bude spreman ponijeti taj teret?“
Profesorica McGonagall zaustila je da mu odgovori, predomislila se, progutala
knedlu i zatim rekla: „Da… da, u pravu ste, jasno. Ali kako će dječak ovamo stići,
Dumbledore?“ Sad se zapiljila u njegov plašt, kao da se pita krije li Harryja ispod
njega.
„Hagrid će ga dovesti.“
„Mislite li da je… mudro… Hagridu povjeriti tako važan zadatak?“

„Hagridu bih povjerio i vlastiti život“, odvrati Dumbledore.
„Ne kažem da nema dobro srce“, prizna profesorica McGonagall preko volje, „ali
nemojmo se pretvarati da nije nepromišljen. On zbilja često… što je to?“
Tišinu oko njih narušila je duboka tutnjava. Dok su oni pogledavali lijevo i desno
ne bi li ugledali farove, tutnjava je postojano jačala. U trenutku kad su digli pogled
prema nebu, prerasla je u grmljavinu. U zraku se pojavio golemi motocikl i sletio na
kolnik ispred njih.
Golemi motocikl bio je prava sitnica u usporedbi s čovjekom koji je sjedio na
njemu. Čovjek je bio visok kao dva normalna muškarca i bar pet puta širi. Izgledao je
uistinu nemoguće krupno i divlje – dugi pramenovi kuštrave crne kose i brade
zakrivali su mu veći dio lica, šake su mu bile velike poput poklopaca na kantama za
smeće, a stopala u kožnatim čizmama podsjećala su na mlade dupine. U divovskim
je, mišićavim rukama držao zamotuljak od pokrivača.
„Hagride“, reče Dumbledore s olakšanjem u glasu. „Konačno. Gdje ste nabavili
taj motocikl?“
„Posudio sam ga od mladog Siriusa Blacka, gospodine profesore Dumbledore“,
odvrati div. Dok je govorio, oprezno je sišao s motocikla. „Evo ga, gospodine.“
„Jeste li imali problema?“
„Nisam, gospodine… kuća je gotovo uništena, al’ uspio sam ga izvuć prije nego
što su se bezjaci sjatili oko nje. Zaspo je dok smo letili iznad Bristola.“
Dumbledore i profesorica McGonagall nagnuli su se nad zamotuljak. U spletu
pokrivača nazirao se dječačić u dubokom snu. Na njegovu su čelu, ispod čuperka
kose crne poput gavranova krila, ugledali porezotinu čudnovata oblika, sličnu munji.
„Je li ga tu?…“ šapne profesorica McGonagall.
„Da“, reče Dumbledore. „Taj će mu ožiljak ostati zauvijek.“
„Zar ga ne biste mogli ukloniti, Dumbledore?“
„Čak i da mogu, ne bih to učinio. Ožiljci znaju biti korisni. Evo, ja na lijevoj
natkoljenici imam savršeno otisnut plan londonske podzemne željeznice. Dobro…
dajte mi ga, Hagride… vrijeme je da ovo završimo.“
Dumbledore uzme Harryja u naručje i okrene se prema kući Dursleyjevih.

„Smijem li… smijem li se oprostit od njega, gospodine?“ upita Hagrid.
Pognuo je veliku, kuštravu glavu iznad Harryja i dao mu poljubac koji je
zasigurno bio vrlo bockav i dlakav. Iznenada je zajaukao kao ranjen pas.
„Pssst!“ zašišti profesorica McGonagall. „Probudit ćete bezjake!“
„O-o-oprostite“, jecao je Hagrid, vadeći veliki točkasti rupčić i pokrivajući njime
lice. „Al ne mogu ovo p-p-podnijet… Lily i James mrtvi… a Harry, siroče malo, ide
živjet s bezjacima…“
„Da, da, sve je to jako tužno, ali, Hagride, dajte se obuzdajte dok nas još nisu
otkrili“, šapne profesorica McGonagall, oprezno tapšajući Hagrida po nadlaktici.
Dumbledore je prekoračio niski vrtni zidić i otišao do ulaznih vrata. Nježno je položio
Harryja na prag, izvadio pismo iz plašta, zataknuo ga u Harryjeve prekrivače i zatim
se vratio do ostalih. Sve troje ostalo je ondje još punu minutu, zagledano u taj sitni
zamotuljak. Hagridu su se ramena tresla, profesorica McGonagall ubrzano je
treptala, a onaj iskričavi sjaj u Dumbledoreovim očima kao da se ugasio.
„Pa“, naposljetku reče Dumbledore, „to smo obavili. Ovdje više nemamo što
tražiti. Najbolje je da se i mi pridružimo slavlju.“
„Da“, odvrati Hagrid vrlo tihim glasom. „Moram negdje sklonit ovaj motor. Noć,
profesorice McGonagall… gospodine profesore Dumbledore.“
Otirući rukavom jakne suze koje su mu i dalje tekle, Hagrid je sjeo na motocikl i
pokrenuo ga. Motocikl je zagrmio, vinuo se u zrak i nestao u noći.
„Do skorog viđenja, profesorice McGonagall“, reče Dumbledore, kimajući joj.
Umjesto odgovora, profesorica McGonagall se pošteno ispuhala u svoj rupčić.
Dumbledore se okrenuo i otputio natrag niz ulicu. Na uglu se zaustavio i izvadio
srebrni ugasivač. Jedan škljocaj bio je dovoljan da se dvanaest svjetlećih kugli žurno
vrati u svoje ulične svjetiljke. Narančasto svjetlo smjesta je osvijetlilo Kalinin prilaz pa
je vidio da tigrasta mačka graciozno zamiče za ugao na suprotnom kraju ulice.
Zamotuljak na stubi kućnog broja četiri sad se jedva nazirao.
„Sretno, Harry“, promrmljao je. Okret petom, zamah plaštem i više ga nije bilo.
Povjetarac je prostrujao kroz uredne živice Kalinina prilaza, koji je počivao tih i
uredan pod nebom crnim poput tinte, doista posljednje mjesto na svijetu gdje bi itko
ikad očekivao čudesne događaje. Harry Potter prevrnuo se na bok u svom zavežljaju,
ne probudivši se. Poklopio je rukicom pismo pokraj sebe i nastavio spavati, ne
znajući da je poseban, ne znajući da je slavan, ne znajući da će ga za nekoliko sati
probuditi vrisak gospođe Dursley koja će otvoriti ulazna vrata da pred njima poreda
boce za mlijeko, a ni da će ga sljedećih nekoliko tjedana njegov bratić Dudley uporno
podbadati i štipati… Nije mogao znati ni da se u tom trenutku širom zemlje ljudi
potajno okupljaju kako bi mu nazdravili, šapćući: „U čast Harryja Pottera – dječaka
koji je preživio!“