Tri pitanja za Lisu Wingate autoricu romana „Dok još nismo bile vaše“
Roman „Dok još nismo bile vaše“ američke spisateljice Lise Wingate donosi nam priču temeljenu na istinitim događajima koji su pratili rad Zajednice dječjih domova Tennesseeja za nezbrinutu djecu od dvadesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća. Tisuće djece je tijekom tog perioda, često nasilno, oduzimano samohranim majkama i siromašnim obiteljima, a često su bila i ukradena s kućnog praga. Djeca su dobila nova imena i držana su u nelegalnim ustanovama, a zatim su ih selili diljem Amerike gdje su ih usvajale obitelji koje su si to mogle financijski priuštiti. Ovo je jedan od najozloglašenijih skandala s usvajanjem djece u američkoj povijesti.
Jeste li za vrijeme istraživanja došli do nekih zanimljivih podataka u vezi s ovom temom a da ih niste iskoristili u romanu?
„Dok još nismo bile vaše“ je fikcija, tako da sam mogla koristiti ono što sam smatrala najzanimljivijim dijelovima istinite priče o Georgie Tann i njezinoj organizaciji za posvajanje sa sjedištem u Memphisu. Jedan od zanimljivih dijelova istinite priče koji nisam upotrijebila u romanu je specijalna istraga koja je provedena nakon što je djelovanje Georgie Tann konačno prekinuto 1950. godine. Originalni izvještaj koji je poslan guverneru Browningu bio je prepun informacija o njezinim opakim metodama, smrti djece u tom sistemu i strahu roditelja koji su posvajali djecu da će im jednog dana biti oduzeta. Također, bilo je tu i predivnih članaka u novinama, godinama kasnije nakon ovih događaja o ponovnom spajanju razorenih obitelji.
Koliko ste dugo istraživali za ovaj roman?
Istraživanje je bilo intenzivno. Koristila sam doslovno sve dostupne resurse kako bi pronašla što više infomracija o Zajednici dječjih domova Tennesseeja za nezbrinutu djecu iz Memfisa i o Georgiji Tann. Uglavnom sam dijelove priče nalazila na jednom mjestu, ostatak na drugom i tako redom. Programi poput „Smrtonosne žene“ i „60 minuta“ na TV kanalu The Discovery pružili su mi mnogo podataka i pomogli mi u vizualizaciji priče. Koristila sam i nekoliko knjiga, posebno „Babies for sale“ Linde Austin i „The baby thief“ Barbare Raymond, koje su mi posebno koristile u istraživanju skandala oko usvajanja. Mnogo sam vremena provela i u Memphisu istražujući lokacije, arhive fotografija na sveučilištu kao i razne tekstove u knjižnici, a i razgovarala sam s ljudima koji su se sjećali ovog skandala.
Kakvu poruku želite da čitatelji ponesu sa sobom nakon čitanja ovog romana?
Nadam se da će čitatelji shvatiti poruku da ne moramo biti određeni svojom prošlošću. Voljela bih da Rillino iskustvo pomogne ljudima koji su se na neki način predali ranama bolne prošlosti. Rill se s tom bitkom susrela kako je odrastala. Kao starica, ona savjetuje tridesetogodišnju Avery: „Ženina prošlost ne mora predviđati njezinu budućnost. Ako hoće, ona može plesati uz novu muziku. Svoju vlastitu muziku. Da bi čula melodiju, treba samo prestati govoriti. Sa samom sobom, hoću reći. Uvijek pokušavamo sebe uvjeravati u ovo i ono.“ Defanzivan život je drugi oblik dopuštanja ljudima da određuju tko smo i u što vjerujemo. Prepustiti se, igrati uz vlastitu muziku je rizik, ali s druge strane tog procesa je svjetlost, sloboda i ispunjenje. Naši životi imaju svrhu, ali da je ispunimo, moramo prvo imati sami sebe.
U širem smislu, nadam se da će priča o Rill i djeci iz obitelji Foss poslužiti kao bilješka u ime sve djece koja su nestala u nereguliranom sistemu Georgie Tann. Samo ako se sjećamo povijesti nećemo dopustiti da se ponovi. Veoma je važno da mi, obični ljudi obuzeti svakodnevicom, imamo na umu kako su djeca ranjiva, da svakoga dana tisuće djece živi u neizvjesnosti kroz kakvu je prošla Rill. Moramo biti svjesni toga. Moramo biti ljubazni prema drugim ljudima, ne samo zbog naše, već zbog sve djece ovog sveta.
Izvor: donnajostone.com
Foto: Carle Vallejo