Sofia Lundberg: “Svijetu treba više ljubavi. Jeste li dovoljno voljeli?”
Doris je živahna starica koja živi sama u Stockholmu i jednom tjedno se putem Skypea čuje sa svojom rođakinjom Jenny. Njezin adresar svojevrsni je zapis nevjerojatnog života tijekom kojega je, između ostalog, bila spremačica poznatog švedskog umjetnika i model u Parizu tridesetih godina prošlog stoljeća. Ispunjen imenima ljudi koji uglavnom više nisu živi, adresar uskoro postaje izvor priča koje Doris pripovijeda Jenny, te se na taj način prisjeća uzbudljive prošlosti, ali i bolnih događaja. Radnja je to »Crvenog adresara« (Den Rota Adressboken), romana prvijenca švedske novinarke Sofije Lundberg, koji je 2017. godine, nakon što je objavljen u Švedskoj, postao veliki hit, a uspjeh je postigao i diljem svijeta s obzirom na to da je preveden na 33 jezika. Njezino debitantsko djelo, nakon kojeg je napisala još i »A question mark is half a heart« i »Where the oak still stands«, na hrvatskom je objavio Mozaik knjiga.
Za lik junakinje Doris u »Crvenom adresaru« inspirirala ju je njezina teta. Lundberg se prisjeća kako je otrčala kući i brzo tražila papir i olovku da zapiše ideju za roman, kako je ne bi zaboravila. – S četrnaest godina sam iz Stockholma otišla u Pariz gdje sam radila kao model, baš poput Doris. Poznat mi je osjećaj tog prvog dolaska u Pariz i kako je raditi s fotografom koji te štipa za obraze. Naravno, posao modela bio je drukčiji u njezino vrijeme, pa sam morala puno istraživati. Novinarka sam, tako da to radim automatski. Kad nešto napišem, uvijek provjeravam. Mnogo sam istraživala u knjižnici, »guglala«, pričala s onima koji pamte ta vremena. Zanimala me je njihova odjeća, što su nosili tada. Osim toga, posjetila sam sva mjesta o kojima sam pisala. Uvijek se trudim otputovati na to određeno mjesto dok o njemu pišem. Ali, kao spisateljica »posuđujem« iz stvarnog života jer želim da osjećaji budu stvarni.
Bolna usamljenost
Ponekad me nadahne osoba s kojom sam bliska, a ponekad je to nešto što sam samo čula. Kad se to pomiješa, rezultat je fantazija, ali ono što je meni važno je prikazati emocije realistično. Za lik Doris nadahnula me teta. Moja baka je preminula kad je moj otac imao 18 godina, pa se njezina sestra doselila k nama kako bi vodila domaćinstvo. Bila je sjajna osoba i voljela se brinuti o drugima. Postala sam vrlo bliska s njom, ali kad sam imala dvadesetak godina, često sam putovala i puno vremena provodila s prijateljima, pa je nisam posjećivala dovoljno često. Kada je preminula, pospremali smo njezin stan i na polici među knjigama pronašla sam skriveni adresar. Precrtavala je imena u njemu i pored njih velikim slovima pisala »preminuo«. Zamislila sam kako sjedi u kuhinji, prelistava adresar i nema više nikog koga bi nazvala. Srce mi se slomilo, nisam mogla prestati plakati, ispričala nam je dodajući: Od njezine je smrti prošlo neko vrijeme, razvela sam se. Kada ste razvedeni, nakon što stavite dijete na spavanje, postajete vrlo usamljeni. Sjedila sam tako sama kod kuće i pred očima mi se pojavila njena slika. Shvatila sam koliko je bila usamljena. Jednog dana pomislila sam kako ću njoj u čast napisati roman, koristeći adresar. Trčala sam do kuće najbrže što sam mogla jer ako odmah ne zapišete ideju koja vam se javi, ona jednostavno iščezne.
Kovčeg pun priča
Rijetki su oni koji u ovo naše digitalno doba koriste adresare. O nekoj modernoj Doris danas biste puno saznali primjerice iz povijesti pretraživanja. – Povezani smo društvenim mrežama i na taj način često imamo uvid u živote bivših prijatelja i ljubavi. Baš sam nedavno izgubila prijatelja. I dalje se nalazi među mojim frendovima na Facebooku, a ponekad posjetim i njegov profil na Instagramu, samo da bih vidjela njegov osmijeh. On će se uvijek nalaziti na stranicama knjige koju ispisuje moj život. Uvijek postoji neki mali krug ljudi koji u nama budi posebne emocije. Koje ste poruke željeli prenijeti čitateljima? – Dok sam pisala knjigu, jako me je opterećivala starosna diskriminacija. Kako ljudi postaju stariji, sve ih više ignoriramo, mladost je uvijek na prvom mjestu. Mrzim izraz »antiage«, trebali bi biti »proage «! Starost je nešto lijepo! Što smo stariji, imamo više iskustva. Ljudi koji su pročitali knjigu govore mi da su se počeli družiti sa svojim starijim rođacima i poznanicima, te ih propitivati o njihovim životima. Kada starije ljude pitate o djetinjstvu i mladosti, shvatite da oni – koji su stari, čangrizavi i svako malo pričaju istu priču – zapravo imaju puno toga što vam mogu ispričati. Jako sam sretna što je ta knjiga potaknula čitatelje da čuju nove priče od drugih ljudi. Knjiga je zapravo dobra polazna točka za razgovore s roditeljima i starijim rođacima. Također vas podsjeća da morate biti znatiželjniji kad su u pitanju ljudi oko vas. Dorisina priča nije jedinstvena. Većina starijih ljudi bila je zaljubljena, ili im je netko slomio srce, ili su putovali, ili napravili nešto avanturističko. Mislim da je sjajno što u sebi nosimo toliko priča, kao kovčeg s blagom. Život je previše kratak da ne bismo voljeli. Svijetu je potrebno više ljubavi. Mislim da je rečenica: »Jeste li voljeli dovoljno?« izuzetno važna.
Pandemija korone
Živite u Švedskoj gdje, za razliku od većine zemalja, na snazi nisu posebna ograničenja zbog pandemije koronavirusa. Je li se vaš način života ipak promijenio? – Moj se život nije tako puno promijenio s obzirom na to da uvijek radim od kuće. Dan počinjem šetajući šumom, nakon čega sjednem za svoj radni stol i dok ispijam kavu, odgovaram na pitanja svojih čitatelja. Trudim se odgovoriti svima, a nakon toga počinjem pisati. Oko ručka ponovo odem u šetnju, a onda ponovno pišem. Ono što se promijenilo je to što sada mnogi rade od kuće, i mnoge od njih sretnem šetajući šumom, pa porazgovaramo. To mi je lijepo. Za mnoge Šveđane rad od kuće je velika promjena, manje je ljudi u gradu, na ulicama i u trgovinama, više je ljudi u šumama, uz more udišu svježi zrak održavajući udaljenost od drugih. Naravno, nedostaje mi što ne mogu otići na ručak ili večeru s prijateljima i kolegama piscima. Malo sam usamljena. Također volim putovati i ovog proljeća propuštam putovanja u mnoge zemlje u kojima su objavljene moje knjige. Nadam se da ću tu priliku imati uskoro, volim upoznavati čitatelje mojih knjiga diljem svijeta. Držite li se nekih rutina? – Prilično sam stroga kad je riječ o rutinama. Smatram da je to nužno kad radiš od kuće, i kad se baviš pisanjem. Pokušavam si odrediti koliko ću stranica napisati svakog dana.
Izvor: Novi list
Photo: Viktor Fremling