Slikar i ilustrator Tomislav Torjanac: Kako sam osuvremenio Crvenkapicu i vuka
Priča o Crvenkapici, iznikla iz pera braće Grimm prije dvaju stoljeća, i danas je jedna od najpoznatijih priča, čija pouka je i dalje aktualna: naizgled simpatičniji, no ništa manje opasni vukovi, vješti »prodavači magle« promijenili su izgled, ali ne i ćud. Višestruko nagrađivani slikar i ilustrator Tomislav Torjanac na svoj je osebujan način ilustrirao najnovije izdanje slikovnice, koja je u nakladi Mozaika knjige privukla veliku pažnju upravo zbog toga što je junakinja ovog dječjeg klasika »doputovala« u naše vrijeme noseći crvenu majicu s kapuljačom, starke, te pod rukom skate, a s majkom se pozdravlja tako što joj »da pet«.
U svojoj ste se interpretaciji »Crvenkapice« htjeli odmaknuti od stereotipa te ste ju prikazali kao djevojčicu izgledom bližu današnjoj djeci, a isto ste učinili i s vukom. O kojim je izmjenama riječ? Otkud inspiracija?
– »Crvenkapica« je i nakon dvaju stoljeća jedna od prvih priča koje pričamo djeci i unucima u želji da ih pripremimo na opasnosti koje vrebaju kad iz svog nevinog dječjeg svijeta zakorače u svijet odraslih. Vuk je arhetip nekoga tko je opasan, lukav i nema dobre namjere prema nemoćnima i slabijima od sebe. Današnja djeca pravog su vuka vidjela samo u zoološkom vrtu ili na zaslonu TV-a pa ga u njegovu izvornom, životinjskom liku i ne doživljavaju kao stvarnu opasnost. Zato sam vuka, baš kao i Crvenkapicu, osuvremenio i pomaknuo u kontekst koji je djeci bliži, razumljiviji.
Crvenkapica je djevojčica prilično androgina izgleda: u trapericama, majici s kapuljačom i starkama, vozi skate i bicikl, tako da se s njom mogu u određenoj mjeri poistovjetiti i dječaci. Vuk je uljudan, uredan, vozi dobar auto, to jest na prvi se pogled ne doima kao tipični zlikovac, što je najbolji način da zavara djecu i starije. No vuk je i pretjerano nabildan, zapravo, toliko je pun sebe da često ne stane u kadar, pogleda skrivena iza sunčanih naočala čak i u hladu, šumskim stazama vozi se u džipu, nimalo ne mareći za raslinje. Stalno puši, a sve što izgovara simbolički je obavijeno dimom cigarete, sugerirajući »prodavanje magle«. Čak se i na naslovnici pojavljuje u oblaku dima iza Crvenkapice. Inspiracija, kao i uvijek, dolazi iz svijeta oko mene.
Ideja urednika i prevoditelja Zorana Maljkovića bila je ukazati na opasnosti koje prijete djeci i starijima. Tko se sve krije u obličju vuka?
– Kad god predloži suradnju, Zoran mi uvijek daje odriješene ruke (što je divno!) i slobodu u izboru načina kako ću interpretirati priču, bajku, pjesmicu, tako da je i u ovom slučaju ideja o osuvremenjenju, zapravo, bila moja. U gotovo se svakoj slikovnici koju ilustriram trudim kroz ilustracije ukazati na određenu temu ili problematiku, od važnosti prihvaćanja različitosti (»Kako živi Antuntun«) ili toga da nitko nije ni potpuno dobar, niti potpuno zao (»Grga Čvarak«), do vršnjačkog nasilja (»Ružno pače«). Tako sam i ovdje pokušao pokazati da opasnosti djeci i nemoćnima ne prijete samo iz očitih izvora, odnosno divljih zvijeri s oštrim očnjacima koje izgledaju prijeteći, nego i od onih koje se skrivaju pod maskom dobroćudna kvartovskog mješanca, drugim riječima nekoga tko će prijateljskim nastupom i slatkorječivošću navesti dijete da zaboravi upozorenja roditelja o nepoznatim osobama.
Najčešće slikate uljanim bojama, te tu tehniku kombinirate s digitalnom obradom. Koliko je vremena potrebno, u prosjeku, za neku ilustraciju?
– Teško mi je generalizirati. Nekad više, nekad manje. Ovisi o složenosti ilustracije, o tome koliko sam njome zadovoljan i koliko ću je dorađivati i mijenjati, koliko mi je trebalo da se odlučim za baš taj određeni motiv… Ponekad umjesto skice izrađujem skulpturice od gline prije nego započnem slikarski dio posla, a kao prvi korak uvijek napravim maketu slikovnice i okvirni grafički prijelom u koji smjestim grube digitalne skice, kao svojevrsni putokaz. Naravno, uvijek postoje rokovi pa se trudim poštovati ih, a moram na umu imati i vrijeme potrebno za upis teksta, koji najčešće upisujem rukom ili sam napravim font koji mi se sviđa, te grafičku pripremu za tisak, koju također radim sam.
Vaša se djela, ilustracije mogu kupiti?
– Da. Moguće je kupiti grafiku, takozvani giclée print, što je s obzirom na kombiniranu tehniku kojom radim najbliže »originalu«, ilustracija iz svih objavljenih slikovnica, knjiga i naslovnica albuma. Web shop trenutačno nije u funkciji, ali često dobijem upite za printove, zidne naljepnice ili plakate u inbox stranice na Facebooku.
Antuntun kojeg ste ilustrirali obrađuje temu o pojedincu koji je drukčiji od većine. Izjavili ste da u vašoj interpretaciji izgleda skoro kao vi, te da se skoro kao vi i ponaša. Imate li savjet za one koji se slično osjećaju?
– Nije mi bilo teško poistovjetiti se s Antuntunom, budući da su mi načela »antuntunizma« dobro poznata – samouk sam u crtanju i slikanju, to jest do svega sam morao doći sâm, na svoj način, pa tako i do svoje tehnike koja, kao sprega starog (ulje na drvenoj podlozi) i novog (digitalna dorada), najviše odgovara mom načinu kreativnog izražavanja. Htio-ne-htio, morao sam dosta eksperimentirati, što je dovelo do niza »sretnih nesreća«, odnosno rezultata do kojih ne bih došao uobičajenim putem. Moglo bi se reći da sam mrak grabio loncem i učio ribu pjevati, što nije baš uobičajeno, ali na kraju, eto, ima i svjetla i pjesme.
Stoga bi moj jedini savjet onima koji rade stvari na svoj način bio: samo naprijed! Ljudi poput Antuntuna čine ovaj svijet zanimljivim. Kad bismo svi sve radili na isti način, ovaj bi svijet bio prilično dosadan. Svaki napredak u znanosti ili kulturi dogodio se jer je negdje neki Antuntun napravio nešto na svoj način.
S Damirom Urbanom uspješno surađujete već dugi niz godina. Sudjelovali ste i u izvrsnom projektu »Pseća oluja« kao autor vizuala, ali i svojom interpretacijom istoimene pjesme. Kako se osjećate kao dio plemena? Koliko vam je teško pala izolacija za vrijeme korone?
– Uvijek je dobar osjećaj biti dijelom Urbanova plemena, jer je kreativno, antuntunski domišljato, inkluzivno, razigrano i… plemenito.
Izolacija u vrijeme korone nije mi teško pala – zapravo, da ne nosimo masku i dezinfekcijsko sredstvo za ruke u džepu, ni moja partnerica ni ja ne bismo vidjeli neku veliku razliku između izolacije i naše uobičajene svakodnevice. Oboje smo introverti, radimo od doma, većinu kontakata s ljudima imamo preko interneta, izbjegavamo okupljanja, u kupnju idemo kad baš moramo… Otprilike kao onaj internetski meme koji kaže »sad znam kako se zove moj stil života: samoizolacija«.
Ilustrirate i naslovnice knjiga, te albuma. Na čemu sada radite?
– Trenutačno privodim kraju ilustriranje dječje knjige »Đuro Hodalica« iz pera Ante Tomića, priče o malom čvorku koji je ispao iz gnijezda pa sad ima strah od letenja i radije hoda. Tekst, kao što je za očekivati s obzirom na to tko mu je autor, obiluje osebujnim likovima, vrlo je duhovit i poučan pa mi je gušt raditi na ilustracijama.
Prije 40 godina pisali ste Djedu Mrazu. Jeste li saznali kako je pasti s krova?
– Srećom, ne, ali zamalo sam nakon nedavnog potresa u Zagrebu saznao kako je to kad krov padne na mene. Naime krov je lukavo, u zasjedi iza rasklimanih oluka, čekao trenutak da se otvore tržnice i da nam ponestane salate i batata pa da napokon zakoračim na ulicu i postanem mu savršena meta. Srećom, zaboravio sam gel za dezinfekciju pa sam se u pola koraka okrenuo i vratio u zgradu, izbjegavši komad krova koji me bio vrebao. Tako da je zasad stanje: ja 1, krov 0.
Autor: Novi list