SHARI LAPENA – INTERVJU
Shari Lapena – INTERVJU
Prvi roman odvjetnice i profesorice engleskog jezika i književnosti Shari Lapene naišao je na odobravanje publike i kritike. Proglašen je najboljim trilerom u 2016. prema stranici Goodreads, knjigom godine 2016. prema WHSmith- u, a postala je i bestseler New York Timesa, Broj 1 bestesler u Kanadi, bestseler časopisa Sunday Times!
Nakon velikog uspjeha s romanom Par iz susjedstva, Lapena priprema novi roman A stranger in the house, a uspjela je izdvojiti malo vremena da se obrati i hrvatskoj publici.
- Svatko tvrdi da je ovu knjigu pročitao u jednu večer. Zašto je ova knjiga toliko napeta i uzbudljiva?
To je zaista lijepa vijest! Ideja za knjigu krenula je jedne večeri kad sam bila malko potištena. Tip sam osobe koji često razmišlja – što bilo kad bi…i te večeri sam se pitala: što bi se dogodilo kad bi supružnici ostavili dijete samo kod kuće i otišli kod susjeda na večeru? Pitala sam se – što je najgore što se može dogoditi? Naravno, izašla je bujica ideja i motiva koji su stvorili iznimno uzbudljivu radnju ovog romana. Što gore može biti od nestanka vlastita djeteta i činjenice da za to najviše odgovarate vi sami?
- Vjerujem da su se mnogi na početku ove knjiga sjetili tragične priče malene Madeleine McCann i sličnih priča zaboravljene djece… jesu li ove priče imale utjecaja na stvaranje?
Moram priznati da nijedna priča nije posebno bila glavnim poticajem. Više sam se vodila činjenicom da sam i sama majka i pitanjem koliko roditelji daleko mogu ići u svojoj brizi o djetetu.
- Ova knjiga nudi i sliku majčinstva, posebice problemom koji je sve češći – postporođajna depresija. Sudite li vi Marca i Annu u ovom romanu zbog toga jer su dijete ostavili samo?
Da budem iskrena, ja sam nervozni i panični tip majke i nikada svoje dijete ne bih ostavila samo na takav način kao oni. Međutim, nisam htjela da čitatelji tako lako osude ovaj bračni par. Htjela sam da razumiju zašto su to napravili, kako se to dogodilo. Istina je da oni nisu htjeli ostaviti dijete samo, dadilja im je otkazala u zadnji trenutak. Potom su htjeli povesti dijete sa sobom, pa su ih domaćini odbili jer nisu htjeli djecu. Odbiti nisu mogli jer su bili jedini gosti. Nisu išli daleko, praktički su bili u svojoj kući i pratili su monitor. Redovito su provjeravali bebu. Pokušala sam pokazati da se to dogodilo iako su roditelji zaista voljeli svoje dijete i pazili na njega. Međutim, splet okolnosti doveli su do tragedije i do toga da im je taj način rješavanja novonastalog problema bila velika pogreška.
- Smatrate li da danas premalo govorimo o postporođajnoj depresiji, a pretjerano iznosimo kako je majčinstvo idealno, kako svi cvjetaju od zadovoljstva i sreće i kako pravoj majci ne smije to biti težak i zahtjevan posao? To stvara veliki pritisak majkama, često im se čini da nisu dovoljno dobre…
Mislim da je biti majka mnogo mnogo zahtjevnije nego što se to čini. Mnogim parovima prvo iskustvo s djetetom je tek ono kad imaju svoje vlastito I često nemaju nikakvu pomoć za snaći se u situacijama. Često nisu spremni, a to zahtijeva predanost, ustrajnost, neprospavane noći…prekrasno je biti majka, ali nije jednostavno! Mislim da često olako prelazimo preko teških stvari u odgoju i mislim da je veliki pritisak i teret stavljen baš na majke – da učine sve, da budu sve, da pritom budu savršene i odgoje savršeno dijete! Mislim da bi svaka majka trebala imati zdravu obiteljsku okolinu, dobre, iskrene prijatelje koji bi joj mogli biti podrška. Definitivno je potrebno što više pričati o problemu poput postporođajne depresije.
- Mi kao čitatelji se možemo lako povezati sa svakim od likova, jer ste dali priliku da pratimo radnju iz njihove točke gledišta. Izvrsno ste povezali priče i povezivali prošlost i sadašnjost. Držite li se neke specifične tehnike pisanja kako biste postigli da barem nakratko uđete u glavu svakog lika?
Nemam neku posebnu tehniku, osim one osnovne: uspostaviti i održavati točke gledišta – a u tome mi pomaže činjenica da, kad se držim jednog lika, na svojevrstan način postajem taj lik. Koristiti više perspektiva – jedna je od mojih dražih spisateljskih postupaka.
- Radnja romana Par iz susjedstva razlijeva se u više „rukavaca“. Neki tijekovi radnje iskaču nenadano, začuđuju nas. Zanima nas jeste li imali cijeli plan od početka u svojoj glavi ili se oni otkrivao korak po korak, tijekom pisanja?
Ne, nisam imala uopće plan. Sve je krenulo od jedne ideje, glavni premise, znala sam da majka pati od postporođajne depresije, no sve drugo se otvaralo i stvaralo dok sam pisala. Imala sam ideju radnju odvesti na različite puteve, ali na koje točno…to sam tek otkrivala.
- Što je po vama najbitnija stvar u ovom poslu?
Mislim da je najbitnije da pišeš nešto što te uzbuđuje, što te oduševljava. To će omogućiti ugodan rad, olakšati pisanje i rezultirati knjigom koju s uživanjem čitaš.
- Što možemo očekivati u Vašem sljedećem romanu?
Ne želim još ništa previše otkrivati! Nemam niti naslov! No znam da će biti mračan, psihološki roman, iako se polako povlačim iz područja čiste detekcije i dobro poznate neizvjesnosti.
“She knows how judgemental mothers are, how good it feels to sit in judgement of someone else.”
(Shari Lapena, Par iz susjedstva)