Njemački književnik Tom Hillenbrand za Novi list: “Pisanje je samotan posao”
Ne samo uzbudljiv krimić, nego prije svega neobičan i prebogat povijesni roman, prava poslastica za svakog čitatelja, ili: prekrasni opisi boja, mirisa i zvukova Londona, Amsterdama i jemenskog lučkog grada Moke, uličica, tiskara, kavana, knjižara i stanova. Tako o romanu »Kradljivac kave« Toma Hillenbranda pišu tjednici Stern i People, dok mjesečnik Münchner Feuillton navodi da »kao i svaki dobar povijesni roman, i ‘Kradljivac kave’ postavlja najvažnija pitanja suvremenog društva: pitanja odnosa prema totalnom nadzoru, globalizaciji, političkim i ekonomskim smicalicama na štetu naroda« te ga također hvali kao »nesvakidašnju, izvrsno ispripovijedanu pustolovinu.«
Kratko rečeno, »Kradljivac kave« (Der Kaffeedieb) velika je uspješnica Toma Hillenbranda, koji, iako je poznati pisac i dobitnik brojnih nagrada, nije očekivao da će ovim djelom postići takav međunarodni uspjeh.
– Nisam ni slutio, ali sad kad razmišljam o tome, možda sam ga trebao očekivati, jer kava je univerzalno rasprostranjena. Budući da je postala svjetsko omiljeno piće – valjda je ta tema privukla čitatelje, pojašnjava moguće razloge svog uspjeha Hillenbrand, koji će u četvrtak, 21. studenoga u 18 sati u trgovačkom centru Joker u Splitu održati predstavljanje najnovijeg hita objavljenog u izdanju Mozaik knjige.
Godina je 1683. Europa je opčinjena novom drogom. Ta se droga zove kava. Iako je izuzetno skupa, posvuda je vrlo tražena, ali monopol na nju u rukama je Turskog Carstva. Dugo su Europljani prezirali taj bezbožni napitak i radije pili pivo. No unatoč visokoj cijeni, kava osvaja svijet. Londonski filozofi, amsterdamski trgovci začinima i pariški pjesnici okupljaju se u kavanama da bi uživali u ovom napitku. Kava je skupa, a onoga tko bi ju želio prokrijumčariti iz jemenske Moke očekuje smrtna kazna. Međutim jedan mladi Englez osmislio je plan kako Turcima ukrasti dragocjena zrna. Budući da mu je jedan veliki posao upravo propao, odlučio je krenuti na sve ili ništa: uz novčanu podršku Istočnoindijske kompanije okupio je tim stručnjaka iz raznih zemalja s namjerom da ukrade kavu. Ispočetka se čini kao da sve ide glatko, ali kako vrijeme prolazi jasno im je da su se upustili u skoro neizvediv poduhvat…
Hillenbrand je uglavnom poznat po kriminalističkim i znanstvenofantastičnim romanima, pa bi se moglo reći da »Kradljivac kave« izlazi iz tih okvira.
– Definitivno. Ali kad ga čitate, jasno vam je da pišem krimiće i trilere, jer je bržeg ritma od većine povijesnih romana. Protagonisti pokušavaju ukrasti sadnice kave od Turaka, pa je na neki način kao »Oceanovih jedanaest« s napudranim vlasuljama i mušketirima. Osnovni zaplet u ovom je slučaju bio posve očit. Riječ je o klasičnom »filmu pljačke«: ekipa stručnjaka pomno isplanira pljačku, ali u njezinoj realizaciji sve krene po zlu. Ali nije uvijek tako očito. Obično se suzdržavam od razrade zapleta i samo pratim priču pa vidim kamo će me odvesti. Tako se nađem u istoj situaciji kao protagonisti. Ni oni ne znaju što slijedi. Zabavno je kad likovi učine nešto posve neočekivano. Sjedite ispred računala i mislite »nema šanse da je to upravo učinio«. U tim trenucima priča kao da se piše sama. Poljubac muze, tako nešto.
Kako se dogodila ta promjena, s kriminalističkih priča na povijest?
– Sve mi prilično brzo dosadi, a puno je zanimljivih žanrova. Pisao sam detektivske romane, znanstvenu fantastiku, povijesne romane i publicistička djela. Za mene nije velik izazov okušati se u različitim žanrovima. Ponavljanje uvijek istog bilo bi mi napornije.
Roman sadrži brojne povijesne podatke. Koliko dugo ste se pripremali i istraživali prije no što ste počeli pisati?
– Trebalo mi je skoro godinu dana da prikupim sve potrebne činjenice i pojedinosti, prije nego što sam napisao ijednu stranicu. Kod razdoblja baroka dobro je to što postoje brojni povijesni izvori, lako ga je istražiti. Što je loše? I predobro je dokumentirano. Ništa ne možeš izmisliti. Na kraju sam imao na stotine izvadaka i fotografija. Ponekad mi se činilo da ponovno pišem magisterij.
Kako to da ste se odlučili pisati o trgovini kavom?
– Puka sretna slučajnost. Čitao sam knjigu o povijesti hrane, u kojoj se usput spominje da su Nizozemci ukrali monopol na kavu od osmanskih Turaka. Odmah sam znao da imam zanimljivu temu: spektakularnu krađu koja je promijenila svijet, smještenu u doba novih izuma i hrabrih pustolova. Malo sam istražio i saznao da je priča istinita, ali većina pojedinosti izgubila se vremenom. Priča je bila dobra i jednostavno sam krenuo od nje.
Kradljivac kave« bavi se i temom masovnog nadzora, globalizacije, političkih i gospodarskih intriga nauštrb običnih ljudi. Koliko se razdoblje koje opisujete razlikuje od današnje situacije?
– Danas govorimo o Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA) i Rusima koji sve špijuniraju. Zato sam se iznenadio kad sam saznao da je već Luj XVI. imao sličnu službu, takozvani »cabinet noir«, koji je koristio za masovni nadzor pisama i dnevnika. To postoji puno dulje no što većina sluti. Moćnici se uvijek boje mišljenja i raspoloženja običnih ljudi, i željeli bi ih kontrolirati. Još jedna sličnost između tad i sad je širenje vijesti kojima nije provjerena istinitost. Nekad se to događalo u baroknim kavanama, danas na internetu.
Kakvi su vaši planovi, što nam možete najaviti?
– Moja sljedeća knjiga naslovljena je »Qube«. Riječ je o detektivskoj priči, ali smještenoj u kasno 21. stoljeće. Istražitelj se suočava s umjetnom inteligencijom koja je trebala riješiti problem klimatskih promjena. Ali naravno, stvari se nisu odvile prema planu… Sigurno ću napisati još nekoliko kriminalističkih romana. Nastavit ću seriju o kuharu Xavieru Kiefferu, slučajnom detektivu, o kojem sam već objavio šest knjiga. Osim toga me definitivno privlači doba prosvjetiteljstva, volio bih napisati roman smješten u 17. ili 18. stoljeće, jer to razdoblje smatram uistinu fascinantnim i po mnogo čemu vrlo sličnim našem vremenu. Tad se stari poredak počeo urušavati i svi su znali da će za nekoliko godina situacija biti puno drukčija. Mislim da se s tim može poistovijetiti svatko tko živi u 21. stoljeću. Ali još uvijek tražim konkretnu temu koja će me privući kao što me privukla krađa kave.
Veliki sam ljubitelj znanstvene fantastike i fantastične književnosti. Moorcock, LeGuin, Lovecraft, Dick, ti su mi autori vrlo dragi. Nedavno sam uistinu uživao u novom romanu Philipa Pullmana, »Knjiga o prahu«. Volim i povijesne romane. Pročitao sam »Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta«, smješten u nizozemski trgovački punkt na ulazu u Nagasaki u 18. stoljeću, sjajnu knjigu. Trenutačno čitam »Uspon novca« Nialla Fergusona.
Nadahnuće dolazi iz knjiga, umjetnosti i ponajviše glazbe. Ne bih rekao da ga aktivno tražim. Ideje same dolaze. Mozak mi je tako premrežen. A što se tiče samoće, pisanje je prilično samotan posao, mora biti. Sjedite posve sami i borite se s riječima. Zato sam ponekad vrlo sretan kad odem na predstavljanje svojih knjiga i povežem se s ljudima.
Photo: Daniela Rudan Velat