„Ja dobra, ja zla“ je roman koji u središte priče stavlja pitanje mentalnog zdravlja mladih
Autorica Ali Land posvetila je svoj psihološki triler „svim medicinskim sestrama koje se bave mentalnim zdravljem, istinskim rock zvijezdama“. Upravo razgovor, koji je vodila s jednom tinejdžericom dok je radila kao medicinska sestra, dao je Ali Land ideju iz koje se ubrzo rodila prva verzija njezinog debitantskog romana „Ja dobra, ja zla“.
Mlada djevojka, u klopki razornog obrasca samoozljeđivanja, otkrila je autorici da je njezina majka, umiješana u ozljeđivanje druge djece, glavni uzrok njenih problema. Prošlo je nekoliko godina prije nego što je Land sjela i napisala roman, ali upravo je taj razgovor za koji kaže da ga nikada nije zaboravila, oblikovao lik petnaestogodišnje Milly, glavne junakinje njene knjige čija je majka serijski ubojica djece.
Sa svojom nestabilnom i blago nepouzdanom naratoricom, „Ja dobra, ja zla“ ide tragovima romana „Djevojka iz vlaka“ i od svog objavljivanja brzo je postigao ogroman uspjeh.
Kada ste došli na ideju za pisanje romana?
Ideju za Milly, glavnu junakinju priče, dobila sam prije mnogo godina. Deset sam godina radila kao medicinska sestra s djecom i razgovor koji sam vodila s jednom tinejdžericom posebno mi se urezao u sjećanje. Ta je djevojka upala u klopku razarajućeg obrasca samoozljeđivanja i u prijelomnom trenutku pronašla je snage i otkrila kako mrzi sebe i želi se ubiti kako ne bi postala poput njezine majke koja je bila umiješana u ozbiljno ozljeđivanje djece.
Koliko dugo je trajalo pisanje romana?
Godinu dana mi se ta ideja motala po glavi i kada sam konačno počela pisati sve je išlo veoma brzo, pa je prva verzija romana bila završena za pet mjeseci. Upravo sam u tom trenutku, kada sam završila prva tri poglavlja, a potom i cijeli roman, angažirala agenta koji je prodao knjigu izdavačkim kućama diljem svijeta.
Malo sam znala o procesu uređivanja teksta s kojim sam se suočila. Roman je kupljen kada je imao 55.000 riječi, na osnovu snažne naracije i središnjeg zapleta, ali kada je početno ushićenje splasnulo, tražili su da udvostručim dužinu knjige, što je bio ozbiljan izazov. Proširila sam ga na 100.000 riječi i sljedećih sedam mjeseci bile su potrebne još četiri verzije da bi se knjiga završila. Iako sam imala podršku mojih urednika u SAD-u i Velikoj Britaniji, cijeli taj proces bio naporan. Srećom, sada mogu reći da rezultat vrijedi uloženog vremena i truda.
Da li vas je ovaj žanr uvijek privlačio?
Oduvijek sam voljela da čitati knjige koje sadrže izazovne teme i koje kada počnete ne možete ih ispustiti iz ruku. Biti pisac je privilegija, ali također i prilika da izazovete druge, da ih dirnete, u isto vrijeme uznemirite i utješite. Masaža čitateljskog uma. To je i bio moj glavni cilj s romanom „Ja dobra, ja zla“ – napisati uzbudljivu i privlačnu priču koja izaziva debatu nakon čitanja. Moj urednik i ja često smo pričali o tome kako se roman ne uklapa niti u jedan žanr.
Jeste li oduvijek sanjali o pisanju knjige?
Kada sam bila dijete uživala sam u sanjarenju. Sanjarenje i radoznalost, to su korisne osobine za pisca, ali kreativnost u mojoj obitelji nije postojala. U njoj nije bilo pisaca ili umjetnika, a glavni se značaj pridavao sigurnosti koju pruža karijera u nekom opipljivom poslu koji plaća račune.
Ono što me je odvelo do zanimanja medicinske sestre i rada na mentalnom zdravlju, bila je fasciniranost ljudskom psihom i posao koji ima budućnost. Ali pored svega toga, uvijek sam živjela s raznovrsnim glasovima i slikama u sebi. Iako sam postala veoma vješta u suzbijanju vlastite kreativnosti, usredotočivši se umjesto toga da postanem što je bolja medicinska sestra, kako je vreme odmicalo, glasovi u mojoj glavi su postajali sve jači, a slike sve izoštrenije. Osjećala sam da više ne mogu kočiti svoju kreativnost i da se moram odvažiti na veliki iskorak.
Čitanje mi je uvijek pružalo utjehu i pitala sam se hoće li tako biti i s pisanjem, što je i bilo. Gotovo istog trenutka kada sam počela pisati, osjetila sam olakšanje, kao da sam na neki način došla kući.
Kako je prošla zamjena profesija?
Kada sam naputila posao medicinske sestre, dobila sam energiju kojom sam udahnula i vratila život u Milly. Provela sam sate u kreativnoj samoći, prebirući po glasovima koje čujem, slušajući muziku koja otvara mračne kanale mog uma i gledajući bilježnice iz studentskih dana koje sam vodila kao vid relaksacije dok sam počinjala rad u zdravstvu.
Mnoge vještine koje sam stekla kao medicinska sestra primjenjujem u životu pisca: strpljenje, fleksibilnost, preuzimanje rizika, rješavanje problema i korištenje jezika – znati kada ćeš što reći i možda još važnije, znati šta treba prešutiti.
S kakvim ste se emocionalnim izazovima susreli tijekom pisanja knjige?
Ući u um potencijalno psihotične tinejdžerice bio je mukotrpan proces. Morala sam zaroniti duboko u najmračnije dijelove svoje mašte i često sam za vrijeme pisanja na njega sam gledala kao na produžetak mog uma, što je bilo katarzično iskustvo. Na taj sam način mladim ljudima koje sam upoznala željela dokazati da nikada nisam zaboravila naše razgovore.
Izvor: huffingtonpost.com.au