Intervju s Lucy Foley: O Agathi Christie i trilerima s elementima tajnovitosti
Lucy Foley uspješna je autorica povijesnih romana, ali je naslovom „Lovačka družina“ skrenula sa svog uobičajenog smjera. U pitanju je suvremeni triler, gdje se zaplet vrti oko misterioznog ubojstva, a sve se događa u zabačenoj lovačkoj kolibi u škotskoj divljini u kojoj se okupila grupica dobrostojećih pripadnika londonskog društva kako bi proslavila Novu godinu. Mećava koja ih je uhvatila noć uoči novogodišnje večeri, onemogućava kontakt s vanjskim svijetom, a to znači da kada jedan od prijatelja umre, jasno je da je neko od preostalih – ubojica.
Ukoliko ste odrastali čitajući Agathu Christie, sve ovo može zvučati poznato. „Lovačka družina“ klasičan je triler s elementima tajnovitosti. Foley je tijekom pisanja svakog detalja prizivala u pomoć neponovljivu Agathu Christie: od načina na koji je izabrala okolnosti ubojstva, pa sve do okupljanja uglednih, ali groznih bivših studenata s Oxforda. Okolnosti (to što se svi oni nalaze u kolibi) odlično funkcioniraju, a sva zlonamjerna zadirkivanja među prijateljima djeluju stvarno. Ovaj roman je dostojan znak pažnje da se oda počast Agathi Christie, a čini mi se i roman koji bi i ona rado pročitala.
Zašto ste od pisanja povijesnih romana uskočili u kriminalistički žanr?
Oduvijek sam htjela pisati knjige za koje sam smatrala da bi čitatelji voljeli pročitati, ali i kakve bi ja osobno uzela u ruke. Kao čitatelj, htjela sam iz moderne perspektive čitati o ubojstvu koje se dogodilo u ruralnom okruženju. Željela sam modernu verziju Agathe Christie, a ta me je želja odvela do pisanja trilera.
Utjecaj Agathe Christie primjećuje se kroz cijelu „Lovačku družinu“. Jesu li neke određene knjige iz opusa Agathe Christie utjecale na vas ili možda knjige nekih drugih pisaca?
Prije nego što sam počela pisati, od same pomisli na čitanje knjiga Agathe Christie hvatao me strah, međutim, dok sam o svemu tome razmišljala, pročitala sam sva njezina djela koja sam imala. Također, pročitala sam „The Shooting Party“ Isabel Colegate i „The Lady Vanishes“ Ethel Lina White. Smatram da je White jedna od najboljih autorica kada su u pitanju neizvjesnost i napetost, a njezino pisanje mi je svakako bila jedna od najvećih inspiracija. Sve ove knjige imala sam na umu, ali ideja za „Lovačku družinu“ ne temelji se niti na jednoj od njih. Najveća razlika je to što kod Agathe Christie uvijek imamo detektiva, zbog čega nisam htjela pisati na taj način i jednostavno ga nisam htjela u svojem romanu.
Za razliku od djela Agathe Christie, odmah na početku vašeg romana događa se ubojstvo, a identitet žrtve nije nam poznat. Tek nakon određenog vremena otkrivamo čiji je prijatelj ubijen. Zašto ste se odlučili za takvu strategiju?
Cjelokupan zaplet ovisi od dinamike odnosa među prijateljima. I sama sam se unijela u njihova prijateljstva, njihove romantične veze, u ono što je ispod površine i što nije vidljivo. Željela sam da ti odnosi budu arena u kojoj će čitatelji početi nagađati i sumnjati, nisam htjela da to budu tradicionalna pitanja: tko je počinio ubistvo i tko je imao motiva? Željela sam da čitatelj bude što više upleten u ta gadna, opaka i bolesna prijateljstva. Tu je i pitanje tko je uopće ubijen, te tako vi možete misliti da to može biti bilo tko, ali onda shvaćate i da je baš svatko iz te grupe mogao ubiti bilo koga. Htjela sam da čitatelj zaista kritički promatra sve odnose među junacima kako bi došao do istine.
Na koji način ste izgradili ovu grupicu prijatelja? Da li ste unaprijed imali plan kome ćete dodijeliti koju ulogu?
Prvo sam stvorila tipične likove: Mirandu, djevojku koja voli zabave, Katie, njezinu introvertnu najbolju prijateljicu i Emu, novu djevojku u društvu. Kada su u pitanju bila njihova zanimanja, mislila sam na Agathu Christie, koja je često u svoje knjige uključivala te naizgled ugledne osobe u zajednicama, kao što su političari, doktori i tako dalje. U ovoj grupi prijatelja, mjesto su našli doktor, odvjetnik i bankar. To su profesije kojima bi trebali vjerovati, ali nitko od njih nije pouzdan. Niti su dopadljivi. Nisam željela da čitatelj zavoli ove prijatelje, ali sam htjela da osjeća nelagodu i misli da ovakve ljude možda poznaje.
Iznenađena sam kada kažete da želite da vaši junaci budu „obični ljudi“ s obzirom na to da ste naglasak stavili na sve privilegije koje uživaju. Svi su završili Oxford, svi dolaze iz dobrostojećih i bogatih obitelji. Mislite li da se čitatelji mogu poistovjetiti s tim?
U tom smislu, ne želim da se ni na koji način poistovjećuju s njima. Više sam mislila na to da svatko od nas ima stare prijatelje koje i dalje viđa, ali s kojima je na emotivnoj distanci – željela sam da taj aspekt bude točka poistovjećivanja. Također sam željela da ovi likovi budu ekstremno privilegirani i nedopadljivi. To je ono poigravanje općim mjestima koja srećemo kod Agathe Christie. Nema sluga, ali u toj škotskoj kolibi ovi prijatelji i dalje plaćaju za sve usluge, što izaziva odbojnost kod čitatelja, a upravo sam to htjela postići.
Što je sa strancima? Taj jezivi par Islanđana ostaje u Kolibama, iako serijski ubojica hara škotskom divljinom. Jedan od njih važan je za priču, dok se za drugog ispostavlja da je tu kako bi nas naveo da pratimo pogrešne tragove. Da ne bismo otkrili tko je tko, možete li nam reći kako ste se odlučili da i njih upletete u priču?
U tradicionalnim kriminalističkim romanima, uvijek postoji treći čovjek, a upravo su mi ti likovi poslužili da iskusnim čitateljima žanra dam na tanjuru tog trećeg čovjeka. Željela sam da čitatelji prepoznaju to opće mjesto. Također, željela sam i diverzanta, jer sam i sama kao čitatelj uživala čitati takve romane. Volim kada tijekom čitanja uočim diverzanta, volim se zapitati griješim li možda, ali i da budem zadovoljna kada shvatim da sam u pravu. Mnogo sam se zabavljala dok sam pisala te dijelove.
Da li je u grupi bilo likova koji nisu imali tajne i mračnu prošlost?
Ne. Željela sam da knjiga bude kompaktna. Mogla sam napisati jedan lik koji bi ostalima ulijevao povjerenje ili koji bi ih ohrabrivao, ali u ovoj knjizi jednostavno to se nije činilo kao ispravna odluka. Trebalo mi je da svi budu u nekoj vrsti sukoba, da rade za mene, što znači da je svako od njih trebao imati određenu vrstu motiva da počini ubojstvo. Svi su morali biti osumnjičeni.
Izvor: crimereads.com
Foto: Tommy Clarke