David Litchfield: „Najstroži kritičar je moj trogodišnji sin“

17. travnja 2020.

Mjesec travanj u svijetu se obilježava i kao mjesec dječje knjige. I usprkos svemu što nas je zadesilo, književnost je uvijek bila i ostat će nas vjerni suputnik u svim onim trenucima u kojima nakratko poželimo pobjeći u neki drugi svijet – a u dječjoj mašti, znamo, svaki je svijet još i življi. O neobičnoj moći književnosti, važnosti čitanja djeci i malim životnim radostima, razgovarali smo s jednim od ponajboljih svjetskih autora i ilustratora slikovnica, Britancem Davidom Litchfieldom.

Mali gremlin u obitelji

Njegove slikovnice „Medo i klavir“, „Pas i violina“, „Djedov tajni div“ i uskoro objavljena „Svjetlo na Pamučnoj stijeni“ uz mnoštvo nagrada, osvojile su i srca malih i velikih čitatelja diljem svijeta, a u hrvatskom prijevodu možete ih pročitati u izdanju Mozaik knjige.

• Tijekom odrastanja, budući da sam daleko najmlađe dijete u svojoj obitelji – kaže nam sada 45-godišnji Litchfield – činilo mi se da moj stariji brat i sestra na mene ponekad gledaju kao na nekoga malog gremlina koji, eto slučajno, živi u njihovoj kući. Ali, kada mi je bilo, mislim, sedam ili osam godina, počeo sam crtati te stripove o Ratovima zvijezda ili Indiani Jonesu i mislim da su tek tada zaista počeli razgovarati sa mnom – i zavoljeli me. Vjerujem da sam u tom trenutku shvatio da umjetnost može imati izuzetno dubok učinak na ljude.

Trebalo mu je, doduše, nešto više godina da mu crtanje iz hobija prijeđe u karijeru, ali uvijek se vraćao svojoj prvoj ljubavi. Pričati priče slikom nešto je što je oduvijek volio raditi, pa je tako razvio i strast prema pisanju i ilustriranju dječjih knjiga. Najveći uzor oduvijek mu je bio Albert Uderzo, francuski majstor stripaš, koji je, nažalost, preminuo upravo prošli tjedan.

Zahvaljujući Uderzu, ocu stripova o Asterixu i Obelixu, Litchfield se i zaljubio u crtanje:

• Moram priznati da sam crtati naučio kopirajući njegove briljantne likove, toliko je emocija sadržano i u najmanjoj promjeni izraza lica njegovih likova. Kao i kod Sylvaina Chometa, mog najdražeg animatora, postoji nešto prekrasno „francuski“ u načinu na koji crtaju.
• Glavni razlog tašto volim dječju književnost je to što zaista možete pustiti mašti na volju. Djeca toliko lakše prihvaćaju neobične situacije od odraslih – uvijek će bez teškoća prihvatiti svijet koji ste stvorili i ući u njega – kaže Litchfield.
• A njegove su slikovnice upravo šarmantno uvrnute, njihovi su likovi kornjače astronauti, nježni divovi i medvjedi pijanisti. Djecu, tvrdi, neće nikada mučiti odakle u slikovnici klavir u šumi i kako ga to medvjed zna svirati!

Jedina osoba koja se ikada pobunila po pitanju premise njegove knjige „Medo i klavir“, koja nosi titulu i titulu najbolje slikovnice 2016. godine, bila je jedna namrgođena učiteljica koja nikako nije mogla shvatiti što klavir radi usred šume. A Litchfield kroz smijeh objašnjava:

• Glazbeno talentirani medvjed bio joj je manji problem.

Kada se radi o slikovnicama, obično vrijedi pravilo – manje je više – i potrebna je prije svega vještina kako bi se misao sasvim sažela, a poruka prenijela i skladno nadopunila slikom. Da bi se napisalo dobru slikovnicu, smatra Litchfield, priču se mora ogoliti, prenijeti ono najbitnije odabranim riječima. Ipak, slikovnice su prvi susreti djece s književnošću – važno je da prvi susret dobro prođe.

• Mislim da sve priče, za djecu ili ne, trebaju u sebi imati neku poruku. Svi učimo nešto iz priča, znali to ili ne, a mnogo odgovornosti leži na pripovjedaču, da prenese točnu poruku čitatelju. Volim što u svojim knjigama mogu pričati o nekim najdubljim osjećajima – osjećaju nade, usamljenosti, pripadanja, ali ih mogu zapakirati u priče o izvanzemaljcima i divovima. I to je još jedan od razloga zašto volim dječju književnost.

Prihvaćanje raznolikosti

U tome i uspijeva, usudili bismo se dodati. Uzmete li u ruke neko od njegovih djela, poput „Djedova tajnog diva“, nasmijat će vas prvo simpatičan crtež, a zatim raznježiti dirljiva priča o važnosti prijateljstva, prihvaćanja različitosti i pripadanja. Sve to „zapakirano“ je u malu šarenu slikovnicu. Sve njegove priče nastaju od slike, a riječi dolaze kasnije, objašnjava nam. Sate i sate provodi črčkajući u svoj blok i od sto crteža, jedan će oživjeti i pretvoriti u priču. A najoštriji kritičar njegovih radova je –  njegov trogodišnji sin.

• Imam dvojicu sinova – jedan ima sedam, a drugi tri godine. sedmogodišnjaka su malo prestale zanimati moje knjige i počeli su ga više zabavljati „Avangersi“ i nogomet. Srećom, moj trogodišnjak je savršen za takve stvari – čim mu pokažem crtež na kojem radim, odmah ću prema njegovoj reakciji znati je li dobar ili ne – sasvim ozbiljno tvrdi Litchfield i dodaje:
• Kad se bavite ovom profesijom, prilično je zgodno biti okružen djecom.

Životni je moto Davida Litchfielda, koji ponavlja rado i često u intervjuima, a isijava i iz svih njegovih radova, vrlo je jednostavan – samo budi dobar prema ljudima. A njegove sljedeće riječi dokazuju da on u to najiskrenije vjeruje:

• Iskreno, kada radite u dječjoj književnosti, doista je lako biti dobar prema drugima. Svi su u toj industriji toliko dragi. Mislim da je to zato što su svakodnevno okruženi predivnim slikama i pričama. Sretan sam čak i kada idem na sastanke u izdavačke kuće, ne mogu si pomoći, jer svaka je polica na zidu ispunjena bojama i kreativnošću i svi uvijek imaju osmijeh na licu. No, vjerujem o da je biti dobar i drag prema drugima jednostavno u ljudskoj prirodi, neovisno o tome gdje radite – zaključio je David Litchfield.

Autor: Večernji list (Tia Špero)

Photo: Ross Montgomery