AUTOR OMILJENIH LEKTIRA NAKON 17 GODINA IMA NOVU KNJIGU ‘Knjigu o Kubi nisam planirao, ona se jednostavno dogodila’
Ti ne razumiješ Kubu. Kuba je… Kuba je naj… Koji god pridjev staviš iza tog prefiksa, u pravu si. Najsretnija, najljepša, najveselija, ali istodobno najtužnija, najnesretnija, najružnija, najgladnija… Sve je pojačano kao da je na steroidima. Stranci je ne mogu razumjeti. Misliš da je ti razumiješ”, pita ženski lik nazvan Vivien u knjizi “Portret Che Guevare” književnika Zlatka Krilića, iznenađena što se, kako kaže, “usudi pisati o Kubi”.
On joj odgovara kako piše pričopise, nešto između priča i putopisa. Zlatko Krilić publici je zasigurno najpoznatiji kao književnik za djecu. Njegove su knjige “Prvi sudar”, “Zabranjena vrata”, “Zagonetno pismo” i “Čudnovata istina” već desetljećima bestseleri i danas se tiskaju nova izdanja. Omiljeno su štivo mnogih školaraca. Krilić je, podsjetimo, bio i prvi urednik kulture u Poletu, u doba kad je glavni urednik bio Pero Kvesić.
Potraga za mladošću
Zbirka priča “Portret Che Guevare”, koja je izašla u izdanju Mozaik knjige, a promocija će biti 20. rujna u Knjižnici “Bogdan Ogrizović”, prva je knjiga koju je Krilić objavio nakon čak 17 godina književne šutnje. Na koricama se najavljuje sljedeće: “Sve su priče napisane u prvom licu jednine, a mijenjaju se pripovjedači. U nekima je to sam autor, šezdesetogodišnjak koji traga za mjestom najsličnijem mjestu njegova mladenaštva, kao i za prividom mladosti u zagrljaju mladih Kubanki, te pokušava shvatiti sebe u kontekstu nedavnog zahvata na srcu i rastave braka”. Pritom, navodi, ne piše o Kubi kako je najčešće opisuju, kao “zemlju divne klime i sretnih, raspjevanih ljudi koje lako ponese ritam”, nego kao o “zemlji s namještenim lažnim osmijehom za turiste, osmijehom iza kojeg se krije istinska glad i patnja pojedinca”.
O svojem doživljaju Kube, zemlje u kojoj je živio nekoliko mjeseci, Krilić za Jutarnji kaže: “Prvih 40 dana boravka proučavao sam samo dvije ulice, La Rambla i La Infanta. To je prava Havana, tu se živi, to nije ono lice grada koje se pokazuje turistima. Tijekom boravka promijenio sam 23 stana, ne zato što nešto u tim stanovima nije bilo u redu, nego sam želio upoznati razne ljude i njihove međusobne odnose, a to je najlakše kada s njima živite. Neki od njih postali su protagonisti mojih priča”.
U knjizi piše i kako na Kubu ljudi dolaze potvrditi svoje predrasude. Objašnjava nam zašto je on odlučio otići upravo u tu zemlju: “Dovoljno je daleko i u kilometrima i u godinama. Želio sam, uistinu, naći nešto što je najsličnije mojoj mladosti. Nisam to našao, nisam našao nekog pametnijeg i mlađeg sebe. Zanimao me, osim toga, taj romantični imidž koji je jako privlačan, koji je ujedno i najveći turistički kapital koji imaju. Imao sam sitniji zahvat na srcu i želio sam se resetirati, učinim to svako toliko. Dosta sam za života putovao. Otići na tjedan dana u neku zemlju ne zanima me, putujem dok se ne umorim. Ako želim upoznati neku zemlju, način života, ljude, ne mogu to na brzinu. Mnogo je ljudi koji misle da su bili na Kubi, a u ustvari uopće nisu bili u toj zemlji. Resorti u kojima borave nemaju puno zajedničkog s tom zemljom. To je ta klima, ali to nije Kuba, ne možete ju doživjeti dvodnevnim posjetom Havani”.
Kada je odlazio u Kubu, nije kanio napisati knjigu. Ona se, naprosto, tamo dogodila. “Pisao sam po raznim birtijama, prvo rukom, a onda bih ukucavao u kompjutor. Noću bih poprilično intenzivno tulumario. Želio sam na ovaj put ići sam, išao bih sam i da sam u stalnoj vezi, potrebna mi je ta samoća. Nekad ju je teško podnijeti, no ako već čovjek mora biti sam, Kuba je dobar izbor.” Imao je sreću, nastavlja naš sugovornik, što je upoznao mnoge zanimljive ljude, o kojima u knjizi piše. Jedna od njih je spomenuta Vivien koja ga “špota” zašto piše o Kubi. Protagonisti su i prodavač voća koji je došao sa sela i sjajno po bojama slaže voće, za turističke fotografije, potom prostitutke, transvestiti, mladi umjetnik koji sjajno slika pa naslika portret Che Guevare, no pažljivijim se promatranjem otkrije kako je taj portret zapravo naslikan od mnogo kukaca… Živopisnih je likova mnogo. “Imao sam sreću što sam upoznao dosta zanimljivih ljudi koji su mi odškrinuli vrata stvarnog života u toj zemlji. Znalo mi se, primjerice, dogoditi da prostačim na hrvatskom, kada bi me nešto iznerviralo, no uz ljubazan osmijeh pa se ne bi razumjelo. No, jednom sam tako upoznao čovjeka, sociologa po struci, koji jako dobro govori hrvatski, koji je rođen i djetinjstvo je proveo u Šibeniku, a odrasle godine živi na Kubi i zemlja je to u koju je još zaljubljen. Pomalo se i uvrijedio na naslovnu priču “Portret Che Guevare”, kao i na priču “Pogledaj me u oči”. Za Che Guevaru, naime, smatram da je marketinški proizvod, suveniri s Cheom doslovce vas napadaju sa svih strana. Puno sam se pripremao za put na Kubu, mjesecima mi je svakodnevno dolazila profesorica španjolskog jezika i radili smo dok god sam imao koncentraciju. Čitao sam mnogo i o Cheu, a on u jednom pismu majci piše kako i dalje voli gledati u oči neprijatelja kada ga ubije. To me je inspiriralo za jednu od priča.”
Omiljeni barovi
Kaže kako je pisao rukom, tako je na Kubi činio i Ernest Hemingway kojemu Krilić, zapravo, dosta fizički nalikuje: “Da, kad sam došao u njegovu kuću, čuvar se šalio da će mi predati ključeve od mog doma. Hemingway je na vratima označio svoju visinu, mjerio sam se, ja sam ipak nekoliko centimetara viši. U većini će vam barova reći kako je ovaj književnik bio upravo kod njih, što je vjerojatno istina jer je volio biti u barovima. Poznato je da mu je najdraži bar bio La Floridita gdje je brončani kip u njegovoj veličini. Referiram se na njega u priči “Starac i magarac”, koja se temelji na podatku da je na Kubi magarac opće dobro i po zakonu ga se ne smije ubiti.” Neki su ga prijatelji, kaže Krilić, pitali zašto odlazi na Kubu nakon operacije srca, no, kako odgovara, “rekao sam im da je Kuba među zemljama koje imaju najbolju medicinu na svijetu i ako me već treba “strefiti”, najbolje je da se to dogodi tamo. Srećom, sve je prošlo u redu. Na Kubi se, inače, puno priča o ljekovitim svojstvima plavog škorpiona.”
Imao je i prekrasnih trenutaka, sve je to opisano u “Portretu Che Guevare”, no “često sam imao osjećaj da prolazim kroz špalir ljudi koji me štipaju. Nisam fasciniran Kubom. Previše imam suosjećanja da bih mogao gledati sirotinju, glad, nepravdu, velike socijalne razlike. Kuba nije sretna zemlja, posljedica je lošeg socijalizma”.
Knjiga je, nastavlja, u dobroj mjeri autobiografska: “Za mene je iskrena do granice izdržljive neugode. To je moj pristup. Ako ne mogu iskreno pisati, ne pišem”.
Autor: Jutarnji list