Aljoša Bagola: “Smisao života nije u tome što ostavljaš iza sebe, nego u tome što život ostavlja u tebi”
Aljoša Bagola, jedan je od najcjenjenijih i najčešće nagrađivanih slovenskih kreativnih direktora reklamnih agencija, izvrstan pripovjedač priča, omiljeni predavač i kolumnist. Knjigom “Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke“ donosi iskrenu ispovijed o suočavanju s pregorjelošću.
„Nemojmo se previše truditi oko svoje ostavštine, ne putujmo s previše prtljage, nemojmo se predati nepotrebnoj patnji. Smisao života nije u tome što ostavljaš iza sebe, nego u tome što život ostavlja u tebi.“
U životu nije uvijek sve ovisno o nama, ali o tome kako doživljavamo život ovisna je naša sreća. Zato nije važno što ćemo sve u životu ostaviti iza sebe, nego što će život pustiti u nas. Hoće li to biti nezadovoljstvo ili veselje? Praznina ili ispunjenost? Ako želimo postići željeno i ostvariti talent, moramo spoznati i neželjeno. Tako jest. Blagodati čaše vode cijenimo tek kad nam se usta osuše od žeđi. Kako život može biti dobar, spoznajemo tek kad se strmoglavimo s kula u oblacima i spremni smo ustati i pregaziti na stotine kilometara blata. Tek kad se zasitimo vlastitog sitničarenja, gunđanja i neprestanih nesviđanja, možemo osjetiti pravo zadovoljstvo u tome kad kažemo “sad je dosta” i počnemo stvari mijenjati na bolje.
O-o! Očekivanja, ushićenost, dostupnost
Našem dobrom raspoloženju neprestano prijete brojne zamke. Među najopasnijima su očekivanja. Prepredeno usiljena (vjerujte, kao stručnjak za marketing to dobro znam) i blještavo zavijena u medijski celofan očekivanja svijeta, društva i važnih drugih, nagone nas na borbu za sreću. Borba i sreća nisu spojivi. Kako sam nakon iskustva s pregorjelošću shvatio, recept sreće se skriva u tome da najprije ostavimo neostvariva očekivanja svijeta koji od nas očekuje neprestanu ushićenost i dostupnost. Kome smo dostupni, moramo ozbiljno promisliti. Već na početku pregorjelosti zapisao sam pravilo: Prepolovimo svoju raspoloživost i udvostručit ćemo svoju raspoloženost. Ne huškam na opću ravnodušnost, ignoriranje dužnosti i izvlačenje, mislim samo da moramo postavljati granice jer je to ključno za naše raspoloženje. Da bismo mogli biti uspravni, moramo neko vrijeme biti u horizontali.
“Hej, kako znaš da si pregorio?”
Ljudi me često pitaju kako znaš da si pregorio. Sigurno se ne radi o tri noći lošijeg spavanja ili anksioznosti na stupnju treme prije ispita ili završnog nastupa u nižoj glazbenoj školi. Vjerujte mi – vrlo dobro znaš kad pregoriš. Osim gubitka bližnjeg to je vjerojatno najgori osjećaj u životu. Čini se kao da si izgubio sebe. U tom slučaju ne možeš baš reći da si izgubio “voljenog”, jer si se, ako si pregorio, sigurno premalo volio ili si previše volio same neke svoje aspekte i zanemarivao druge koji su za dobra život puno važniji.
Zamjena nije još promjena
Meni su krila otkazala na takvoj visini uspjeha da bih mogao za vrijeme strmoglavljena moliti cijeli Očenaš. Zato su posljedice bile drukčije nego kod promjena frizure. Želio sam promijeniti posao, profesiju i sredinu. Želio sam promijeniti iscrpljeno tijelo, bijedno raspoloženje i iscrpljujuće misli. Tada sam shvatio nešto važno: zamijeniti ne znači nužno promijeniti. Skoro sve nabrojano mogao sam zamijeniti, iako nisam bio uvjeren što bi se doista promijenilo. Zamjena je vanjska sila, promjena unutarnja. Zato sam odlučio promijeniti svoj odnos i postavljati granice.
Puno ljudi promjeni puno poslova i partnera s kojima nisu zadovoljni, i onda kad početno ushićenje usahne, ponovo gunđaju da je sve isto kao što je bilo prije. Njihov kažiprst je kao duguljasta helebarda vitezova, uskoro upet uperen u sve druge koji im se čine „na konju“. U kombinaciji straha, zavisti i doživljavanja sebe kao neprestane žrtve, ostaju uhvaćeni u stare obrasce. Zamjene su ponekad samo umišljene promjene i time vrlo krhak obrambeni mehanizam.
Život nas uvijek pravovremeno povuče za rukav i izruči nam svoj zahtjev za djelovanjem u ispunjavajući mjeri. Ako smo dovoljno pozorni, lako ćemo prepoznati znakove i kad budemo spremni hrabro ćemo im se odazvati. Intuicija je naša biotehnologija. Jasno mahanje prstom zapravo dobivamo svakoga dana i ako kormilo uzmemo u svoje ruke, s vremenom će nas život sigurno dovesti do boljih okolnosti.
Ravnoteža
Ali za sve u životu trebamo znati biti zahvalni, čak i za loša iskustva. Ona su samo kušnje i donose spoznaje da moramo u život uvesti kvalitetne promjene. Promjene koje će biti dugotrajne, naporne, mučne, dosadne, zločeste, bolne, ali ujedno i zabavne, korisne i nevjerojatno ispunjavajuće. (Umirovljeni superman u meni, nećete vjerovati, sada klima glavom). Zato znajmo da smo svi spremni za njih. Kad nas je strah, slova te riječi premetnimo u hrast i rastimo hrabro, čvrsto i ponosno.
Želim, dakle, da vas moja priča ohrabri. Jer kad smo spremni na suočavanje s usiljenim očekivanjima, sa samim sobom, svojim modelima i pogrešnim pretpostavkama o životu kojeg nepotrebno otežavamo, brzo utvrdimo da je sreća samo nekoliko koraka dalje. Možda se recept skriva baš u riječi ravnoteža – ponekad nam za nešto treba biti “ravno”, ako nije bit će nam samo teže.
Photo: Primoz Korosec