RECENZIJA Verica Tatarević, Silvestra

Ima nešto neopisivo predivno u pričama o ljudima koji se poznaju čitavu vječnost. U onim odnosima gdje više nema potrebe za pretvaranjem, gdje se sve mane već znaju napamet i gdje je ljubav, prije svega, sigurno mjesto.

Njihova ugodna i predvidljiva svakodnevica u Tanriji biva brutalno prekinuta kada krenu istraživati sumnjivu smrt zajedničkog kolege. Svi dokazi na terenu upućuju na nezamislivo – izgleda da ga je ubio zmaj, stvorenje za koje se vjerovalo da je izumrlo prije nekoliko stoljeća.

Ova istraga tjera naš nerazdvojni dvojac duboko u divljinu, a ta ekspedicija sa sobom donosi apsolutno sve što nam treba za savršenu priču. Tamo ih čeka genijalno ekscentrična ekipa, u rasponu od posve zbunjenih birokrata pa sve do zgodnog prirodoslovca u prilično upitnim kratkim hlačicama i s askotom oko vrata. No, najveća zvijezda ove potrage definitivno je mala, pastelno ružičasta beba zmaja koja razvija nevjerojatnu privrženost prema Franku i jednostavno odbija sići s njegovih prsa. Prizor tog velikog, mrzovoljnog muškarca s malim pink zmajićem unio je neku neopisivu, toplu čaroliju u cijelu ovu avanturu.

“Bila je tako sentimentalna da su joj oči zasuzile dok je promatrala zmajeve kako plivaju po jezeru, osjećajući čvrstu utjehu Frankove fizičke prisutnosti iza sebe. Iz stare navike, stopila se s njim, naslanjajući leđa na njegova prsa, a glavu na rame. Njegova ruka obuhvatila joj je struk, a bradu joj je spustio na kosu. Tako su ostali neko vrijeme, samo promatrajući, dišući i živeći taj trenutak. Twyla je osjećala da će ovo jednog dana postati savršena uspomena, jedan od onih rijetkih dragulja koje čovjek godinama čuva u srcu. Bila je sretna što taj trenutak dijeli upravo s Frankom.”

Ipak, ono najljepše se događa kada Twyla i Frank ostanu izolirani u toj divljini, suočeni s opasnošću. U toj tišini, iskre postaju nemoguće za ignorirati, a zidovi koje su godinama pažljivo gradili kako bi zaštitili svoje prijateljstvo počinju polako pucati pod težinom osjećaja koje si nikada prije nisu naglas izgovorili.

“Nju je bolio njegov šok, činjenica da očito nije mogao pojmiti da bi nju bilo tko mogao smatrati privlačnom, što je značilo da je ni on ne smatra privlačnom. To ne znači da je od Franka željela išta više od prijateljstva, ali njegova potpuna nezainteresiranost svejedno ju je pogodila.”

“Većina ljudi koje je Twyla redovito susretala doživljavali su je kao Dougovu ženu, majku troje djece, tipičnu gradsku domaćicu koja na svaki pogreb revno donosi zapečeni krumpir sa sirom. Ali Quill ju je poznavao samo onakvu kakva je tu i sada, i vidio ju je kao neovisnu ženu koja drži sve pod kontrolom.”

Rendžerska romansa je najljepši, najtiši slow burn koji sam ikada čitala. Megan Bannen doista posjeduje predivan dar da cijeli jedan neobičan fantasy svijet, pun bogova i čudovišta, podredi čistoj, opipljivoj ljudskoj emociji. Čitati o likovima koji iza sebe imaju proživljen život, brakove, životna razočaranja i odraslu djecu koja im ne daju mira, bio je pravi užitak.

“A ona je bila toliko neopisivo sretna što je živ da su joj koljena popustila, pa se srušila na njega, a on ju je pokušao uhvatiti, ali na kraju su se isprepleteni oslonili o zid dnevne sobe i ona ga je ljubila. Ljubila ga je zato što je živ i zato što je i ona živa, i zato što je bilo previše emocija da bi stale u riječi. A njegove su se usne primicale njezinima dok je provlačila prste kroz njegovu tek ošišanu kosu kako bi ga privukla. Poljupci su postali strastveniji pa sporiji i nježniji, a onda su prestali.”

Autorica je tako nježno ogolila Twylinu unutarnju borbu, njezinu stvarnu, duboku potrebu da nakon cijelog života provedenog u brizi za druge napokon propita vlastitu vrijednost i pravo na novu sreću. S druge strane, Frankova tiha, postojana stabilnost, njegovo beskrajno strpljenje i način na koji je vidi u potpunosti, postavili su mi standarde potpuno visoko.

Iako me knjiga na trenutke natjerala na glasan smijeh, njezina stvarna ljepota leži u tome kako vas na kraju tiho obuzme. Ovo je predivna posveta ljubavi koja ne mora vrištati da bi bila velika, ona jednostavno postoji i traje.

Završetak me ostavio s velikim osmijehom na licu i predivnim, toplim osjećajem u prsima. Ako ste voljeli priču Harta i Mercy, i ovu ćete obožavati, a ja već sada brojim dane do Rosieine knjige.

 

Izvor: Silvestra