RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se
Mjesto zvano Winter, koje se u knjizi pojavljuje tek na 230. stranici, konačno je odredište (utočište?) Harrya Canea, glavnog junaka ove priče. Povučen i miran pripadnik engleskog višeg staleža, Harry kroz život plovi onim uobičajenim (i jednako mirnim) vodama ispunjenima uživanjem u čitanju, bavljenjem konjima, brigom za brata, ugodnim razgovorima sa suprugom i igrom sa kćerkicom. Harryev život, iako ugodan, posve je neuzbudljiv – sve dok ne upozna osebujnog Browninga, koji na vidjelo istjera pravu Harryevu prirodu i strast, koja će Harrya prisiliti da krene novim, neistraženim putevima, odvodeći ga daleko od Engleske, u nepregledna prostranstva Kanade.
U trenutku u kojem upoznajemo Harrya on je smješten u umobolnici, a okolnosti njegovog smještanja u tu ustanovu nisu nam poznate. Malo po malo, iskušavajući novi tretman liječenja (za koji nismo sigurni od čega bi ga to trebao izliječiti), Harry nas upoznaje s pričom o svom životu i svemu što je ga je dovelo do trenutka – i ustanove – u kojoj se nalazi.
Temeljena na stvarnom životu autorovog pradjeda, ova priča, vremenski smještena na početak 1900-ih, progovara o životu homoseksualaca u razdoblju u kojem ste zbog seksualnog opredjeljenja mogli biti uhićeni i dobiti smrtnu kaznu, a vaša obitelj biti zauvijek obilježena sramotom i izgonom iz društva. Čak i u ovim uvjetima, ljudi nalaze prilike za ljubav i sreću, iako su ta ljubav i sreća uvijek skrivene, u vječnoj opasnosti od zlonamjernih pogleda.
“Kada je nešto oduvijek zabranjeno pa kao takvo primorano rasti u mraku i tišini, teško je znati kako bi izgledalo kada bi se moglo razvijati u slobodi.”
Prateći Harrya na njegovom putovanju i rastu od lagodnog života pripadnika engleskog višeg staleža do teškog života iseljenika i poljoprivrednika, koji samo pokušava naći svoje mjesto pod suncem, upoznat ćemo se sa svim opasnostima s kojima su se susretali ne samo homoseksualci i iseljenici, već i autohtono kanadsko stanovništvo, bivajući protjerano sa svoje zemlje radi nasilnog širenja poljoprivrednih zemljišta. U kratkim poglavljima koja se odvijaju tijekom Harryeva liječenja, koja su smještena na pitoreskno imanje Bethel, upoznajemo i u kakvim se sve situacijama nađu ljudi koji su jednostavno drugačiji od drugih, a čije obitelji ne znaju što bi s njima, pa ih odluče sakriti od pogleda i zatvoriti u ustanove koje bi ih trebale ‘izliječiti’, iako zapravo nemaju od čega.
Harryeva priča bila mi je jako zanimljiva, vrlo je emotivna, na trenutke i jako dirljiva, a završava neuobičajeno dobro, unatoč mom općem dojmu da sigurno ide prema tragičnom svršetku. Jako mi se svidjela ta završna pozitivna nota, pogotovo uzevši u obzir da se radi o istinitoj priči. U ovoj priči nema patetike, iako zna biti tragična i tužna, a jako ju je zabavno čitati, i ne fali joj humora, unatoč tome što sama po sebi nije baš nimalo vesela.
Harry – povučen, miran, ne osobito stamene građe, sklon dokolici i nimalo odvažan po prirodi – kroz ovu će priču narasti u čovjeka koji je sve postigao vlastitim radom, hrabrog čovjeka na kojeg se može osloniti i koji može prijeći svaku prepreku koja mu sleti na put. A ako može Harry, ima nade i za sve poput njega, koliko god se ne osjećali sposobnima za takvo nešto. Mjesto zvano Winter mjesto je u kojem je Harry pronašao osjećaj pripadanja, ono mjesto prema kojem su ga svi njegovi životni putevi vukli. I unatoč nazivu, ispalo je da nije nimalo hladno. 🙂
Izvor: Učitaj se