RECENZIJA Marina Skorić Rojc, Perkatonic

Ako se piće popije naiskap, kako se onda pročita knjiga? Naudah, naizdah? Pisma iz Pekinga pročitala sam – naizdah – u jednom danu. Započela u subotu u osam ujutro i završila do večeri. U međuvremenu odvela djecu na istrčavanje na igralište, skuhala ručak, nekoliko se puta naživcirala zbog kćerkinog fušarenja domaće zadaće, kupila poklon za dječji rođendan i nove školske papuče.

To mi se dosad dogodilo još samo s Tribusonovom Povijest pornografije. Ta ima nešto više stranica pa mi je trebalo malo više – jedan cijeli dan i jedna cijela noć u kontinuitetu. No to je bilo u studentsko vrijeme kad sam bez problema izdržavala neprospavane noći. Danas čitam najkasnije do deset sati navečer, a nakon toga gledam jedino kapke iznutra.

Knjiga me najprije privukla naslovom, na prvu sam pomislila da je riječ o putopisu, a putopisi su moja trenutna opsesija. Brzo sam shvatila da to nije putopis, ali već je bilo kasno za odustajanje. Rečenice su me već zalijepile za sebe kao kad se muha zalijepi za ljepljivu traku. I cijelim čitanjem autor me držao dobrovoljno zarobljenom u svoje pripovijedanje.

To je priča o Vidu Bariću, glavnom liku koji ime dijeli s autorom, i njegovoj potrazi za bijegom od nezadovoljstva svakodnevice u kojoj se zatekao.

Knjiga ima tri temeljne osi.

Prva je nezadovoljstvo glavnog lika poslom koji nevoljko radi na portalu čiji je primarni cilj proizvesti što više klikova. Više klikova znači više oglašivača, više oglašivača znači više zarade. Kvaliteta pritom postaje nebitna. Tekstovi se često prepisuju s drugih portala, a naslovi se napuhuju, bitno je samo smisliti što bombastičniji naslov kao mamac. Svoj posao uspoređuje s lopatanjem u rudniku, dok istodobno čezne za istraživačkim novinarstvom, možda jedinim plemenitim oblikom novinarstva u ovoj močvari kakvu danas poznajemo. No istraživačko novinarstvo ne donosi toliko klikova, a bez klikova nema zarade i na kraju se sve svodi na podvlačenje crte i hladnu računicu.

Glavni lik bez zadrške kritizira razvoj digitalnog svijeta koji je doveo do propasti dostojanstva novinarstva. Novinarstvo se svelo na senzacionalističke naslove iza kojih se obično ne krije ništa osim šupljeg teksta. Dok sam čitala njegove opaske o štancanju članaka bombastičnih naslova radi što većeg broja klikova, cijelo sam vrijeme klimala glavom i klicala: Bravo, čitaš mi misli!, baš kao što meni moj šestogodišnjak kliče kad mu nakon nedjeljnog ručka ponudim nešto čokoladno za desert.

Druga osnovna tema, a otud i naslov romana, jest planiranje odlaska glavnog lika u Peking. Ta se tema provlači kroz mailove koje glavni lik prima od Kineskinje Janje, s kojom dogovara tehnikalije vezane uz put: potpisivanje ugovora, sređivanje vize, avionske karte, smještaja. Janju upoznajemo samo kroz njezine mailove, koji su pomalo smiješni zbog njezinog iskrivljenog hrvatskog. Ali sve se pitam je li Janja tu da donese dašak humora (iako ga u knjizi ne manjka niti na drugim mjestima), ili ima neku drugu funkciju. Je li Janja u knjizi stvarna ili alter ego glavnog lika, glas koji materijalizira njegovu potrebu za bijegom, i tu potrebu čini opipljivom, ostvarivom mogućnosti?

Treća, i po meni najvažnija tema, jest Eva. Glavni lik više nije s Evom. Eva je prošlo svršeno vrijeme. A opet, sve je prožeto njome. Mogla bih reći da je ovo roman o Evi. Iako Eve fizički u romanu nema, opet je posvuda i u svemu ima.

Knjizi me ponekad privuče tema, ponekad ime autora, a ponekad već prva rečenica romana. Ovdje me osvojilo to pitko, neopterećujuće pripovijedanje. Postoji jedna rečenica u romanu kojom glavni lik opisuje vlastito pisanje iz vremena kada je radio na drugom portalu, onom u kojem je veći naglasak bio na istraživačkom novinarstvu. Tada je pisao o ilegalnim partyjima za vrijeme lockdowna. I kaže: Rečenice su se nametale jedna za drugom, a priča je klizila lako, poput jedrilice u rano ljeto kada joj se jedra napune podnevnim maestralom.

Eto, točno takav vam je ovaj roman. Klizi.

Nisam imala potrebe vraćati se čitanju pročitanog da pohvatam izgubljenu nit. Vraćala sam se jedino kad bih se naživcirala zbog kćerkinog fušarenja domaće zadaće, ali to nije krivnja autora.

Nevjerojatno mi je kako je autor, s tako ležernim pripovijedanjem i neopterećenim rečenicama, uspio otvoriti toliko teških pitanja. O novinarstvu danas. O ljudskoj sklonosti da poklekne pred senzacionalizmom iza kojeg ne stoji ništa. O čovjeku koji više nema vremena provjeravati ono što mu se plasira. O mogućnosti bijega od vlastitog nezadovoljstva. I gdje na ovom svijetu pronaći tišinu. I je li tišina doista rješenje.

Još bih puno mogla pisati o ovom romanu. Ideje naviru, ali nema prostora za sve.

Zaključno – melem za oči i hrana za misli.

 

Izvor: Perkatonic