INTERVJU Ivančica Tarade, Mliječni zub

Marijana Križanović profesorica je hrvatskog i engleskog jezika i književnosti, magistra bibliotekarstva i spisateljica za djecu, a poseban povod za ovaj razgovor promocija je njene 17. po redu slikovnice pod nazivom „Moja mama“ koja nas je oduševila stihovima, ilustracijama i porukama koje nose.

Marijana lektorira knjige, piše pjesme i priče te neprestano mašta. Kroz svoje pero i književne susrete, djecu uči malim pobjedama i osvještava ih kroz opipljive situacije. Najviše je veseli kada čuje da su njene priče postale dio nečijeg večernjeg rituala čitanja.

Čvrsto vjeruje da slikovnice imaju veliku moć jer su često prvi doticaj djeteta s knjigom i pričom, pa se i na taj način razvija bliskost između djece i roditelja. Dječji žiri je slikovnici „Moj tata“ dodijelio nagradu „Ovca u kutiji“ za najbolju hrvatsku slikovnicu u 2023. godini.

Kroz svoje priče, na nježan, iskren i duhovit način, nastoji govoriti o obitelji, emocijama i svakodnevnim situacijama i temama koje su bliske djeci, a nedavno smo u prepunoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu mogli čuti kako djeca 2. e razreda OŠ Pongračevo izvode igrokaz njezine najnovije slikovnice „Moja mama“. Stoga smo popričali s autoricom i bolje upoznali njezin unutarnji svijet.

Kada ste prvi put odlučili pisati slikovnice za djecu i tko su vam najveće inspiracije za pisanje?

Ideja o pisanju slikovnica rodila se spontano tijekom dugogodišnjeg rada s djecom kada sam shvatila koliko djeca kroz priče lakše razumiju sebe i svijet oko sebe. S obzirom na to da sam od malena voljela knjige i bila okružena njima, i moja struka mi uveliko pomaže u tome, pisanje mi predstavlja veliki užitak. Inspiraciju pronalazim u vlastitoj djeci, suprugu, svakodnevnom druženju s djecom kroz nastavu, književne susrete i različite pričaonice i radionice, u svakodnevnim obiteljskim situacijama, ali i u vlastitim uspomenama iz djetinjstva. Najveća inspiracija su mi upravo iskrene dječje emocije i njihova potreba da se osjećaju viđeno, shvaćeno i voljeno.

Koji dio je najteži u procesu pisanja, a koji vas najviše raduje?

Najteži dio je osmisliti fabulu priče, zatim pronaći pravu mjeru: reći puno s malo riječi i pritom ostati jednostavna, zanimljiva, jasna, topla i duhovita. Najviše me raduje trenutak kada priča „sjedne“ i kada osjetim da tekst i poruka koju sam željela prenijeti dišu zajedno. Onda treba raditi na rimi, ako je tekst pisan u rimi. Treba voditi računa o ritmu, raznolikosti rima i ne ponavljati se. Volim kada mi, osim početne ideje, zazvoni i naslov priče. Tada priča lakše klizi. Posebno me veseli suradnja s ilustratorima i trenutak kada priča prvi put dobije svoj vizualni oblik koji je skladu i sinergiji s tekstom.

Tko među prvima čita vaše slikovnice i pomažu li vam kritike tih osoba?

Među prvim čitateljima najčešće su suprug i djeca te bliski ljudi kojima vjerujem, zatim kolegice, kolege i urednici čije mišljenje izuzetno cijenim. Njihove reakcije i komentari su mi izuzetno važni jer često ukažu na dijelove koje treba pojednostaviti, doraditi ili jasnije naglasiti. Iskrena povratna informacija uvijek mi pomaže da priča u konačnici bude što kvalitetnija.

Koliko je zahtjevno u današnje digitalno vrijeme doći do malih čitatelja?

U digitalno vrijeme svakako je izazov privući pažnju djece, ali mislim da se potreba za dobrom pričom nije promijenila. Djeca i dalje vole priče u kojima se mogu prepoznati, poistovjetiti s glavnim likovima i pronaći rješenje za svoje izazove i poteškoće. Vole i priče sa sretnim završetkom i dobrom poukom. Možda su danas brže izložena raznim sadržajima, ali kvalitetna slikovnica, čitana u krilu roditelja ili samostalno i dalje ima posebno mjesto koje nijedan ekran ne može u potpunosti zamijeniti.

Koje ste sve poruke željeli poslati ovom slikovnicom?

Mama je topla i nježna, ali i vrckava, razigrana, šeprtljasta i duhovita. Željela sam pokazati da mama nije savršena, ali je uvijek prisutna, brižna i puna ljubavi te se svojski trudi biti mama. I kad je umorna, iscrpljena ili ljuta, ona se i dalje trudi biti potpora djetetu.

Glavna poruka slikovnice je majčina prisutnost, i to je ono što čini roditeljstvo posebnim, a ljubav o kojoj svi mi stalno pričamo nalazi se u naoko običnim, jednostavnim i svakodnevnim situacijama: malim znakovima pažnje, stvaranju svakodnevnih zajedničkih trenutaka i rituala, iskazivanju nježnosti kroz poljupce i zagrljaje, jačanju bliskosti, razumijevanju i podršci. Također sam željela da se sve mame u toj priči prepoznaju i osjete viđeno, pa su mame na početku slikovnice dobile i svoju posvetu:

„Za sve vedre mame, čile,
za ljubazne, brižne, mile,
za vrckave, duhovite,
poticajne, maštovite.

Za sve plahe, nježne, drage,
za sve stroge i sve blage,
za ljutice i mrgude,
nek radost u svima bude!..“

Prije ove izašla je slikovnica “Moj tata”. U čemu su mame i tate slični, a u čemu se razlikuju?

Mame i tate slični su po tome što oboje vole svoje dijete bezuvjetno i trude se dati najbolje od sebe. Razlikuju se možda u načinu izražavanja emocija ili različitom pristupu situacijama, ali upravo te razlike čine obitelj bogatijom. Ovaj obiteljski serijal nije samo knjiga za djecu, već i topao podsjetnik i nama odraslima na vrijednosti koje često uzimamo zdravo za gotovo. Kroz jednostavne, ali vrlo snažne tekstove, htjela sam ukazati na važnost obiteljskih veza u ranome djetinjstvu jer su roditeljska prisutnost i toplina ono najvažnije kako bi se dijete osjećalo sigurno i voljeno.

Imate li već neke nove ideje za iduću slikovnicu i koji vas moto prati kroz život?

Ideja i inspiracije uvijek ima kod mene. Ove godine dogovorila sam izdavanje tri nove slikovnice: Mislikovnica, Kako je strah prhnuo ko prah te Moja baka.

Ilustracije: Željka Mezić
Izdavač: Mozaik knjiga
Cijena: 14,99 eura
*Knjiga je pisana lako čitljivim slovima i formatom pogodnim i za početnike u čitanju.

 

Izvor: Mliječni zub