Safari u Sarajevu

Ovaj roman polazi od pretpostavke koju je gotovo nemoguće prihvatiti, a još teže ignorirati, da je nasilje nad Sarajevom bilo i spektakl, da su ljudi dolazili ubijati zato što su to mogli, iz obijesti, za novac, neki iz navike. Ovaj roman ne nastaje kao rekonstrukcija sarajevskog safarija, niti ga promatra kao izoliran slučaj. Naprotiv, podsjeća nas na univerzalnost zla i na metak koji nikada ne pogađa samo jednu osobu, u slučaju djeteta, ponajmanje. Taj metak, kako je precizno primijetio Nikolaidis, onaj ispaljen na nadvojvodu Ferdinanda, i dalje putuje. Putuje poviješću, svakodnevicom, ravnodušnošću. Putuje do trenutka u kojem se neka knjiga života uvijek iznova otvara na istoj stranici, onoj na kojoj postaje jasno da fašizam nije poražen, nego vitalan, prilagodljiv i uporan. Safari u Sarajevu nije roman o prošlom ratu. To je roman o mehanizmu koji omogućuje da se nasilje ponavlja, da se zločin normalizira, da se stradanje banalizira. Nikolaidis nam, u svom najboljem pripovjedačkom maniru, ostavlja uznemirujuće saznanje da zlo ne dolazi uvijek izvana, da rijetko ostaje iza nas i da se, ako se ne prepozna, uvijek vraća u nekom drugom obliku.

Kristina Ljevak Bajramović

U postjugoslavenskim književnostima teško je naći većeg mizantropa no što je Andrej Nikolaidis. Ako su ljudske naravi i priroda čaša, za ovog bosanskohercegovačkog pisca ta čaša jest i uvijek će biti poluprazna, a ne polupuna. Nikolaidis u svemu – od turizma do obiteljskih odnosa – svaki put nanovo pronalazi razloge da se snebiva nad ljudskom beščasti. Treba li onda biti iznenađen što se Nikolaidis latio teme u kojoj je kristalizirana grozota ljudske vrste: ta tema je ono što je novinarstvo ne baš umjesno imenovalo kao “Sarajevo safari”. Oko ratnog turizma ljudi koji su plaćali da bi snajperom ubijali građane Sarajeva. Nikolaidis je izgradio mali, briketirani hard boiled krimić u kojem se balkanski nacionalizmi prepleću s Casom Pound i zapadnom alternativnom desnicom, a prikaz suvremene, tranzicijske Bosne s općim mjestima tvrdo kuhanog krimića.

O autoru:

Andrej Nikolaidis, rođen 1974. godine u Sarajevu, bosanskohercegovačko-crnogorski je književnik i novinar. Objavio je više romana, zbirki priča, eseja i publicističkih knjiga: Ogledi o ravnodušnosti, zbirka priča (1995.); Zašto Mira Furlan, roman (1997.); Katedrala u Seattleu, zbirka priča (1999.); Oni!, roman (2001.); Mimesis, roman (2003.); Sin, roman (2006.); Dolazak, roman (2009.); Poetika apokalipse, publicistika (2010.); Odlaganje; Parezija, roman (2012.); Devet, roman (2014.); Mađarska rečenica, roman (2017.) Odlazak, roman (2020.); Anomalija, roman (2022.) Crna Gora: Hronika propasti, eseji (2023.); Antonije napušta Boga, roman (2023.) Most na Drini, roman (2025.). Za književni rad dobio je brojna priznanja, između ostalih: Nagradu Britanskog PEN-a za prevedenu književnost u Londonu. Za roman Sin dobio je EUPL-Europsku nagradu za književnost. Za roman Mađarska rečenica dobio je Nagradu Meša Selimović. A za knjigu eseja Hronika propasti dobio je najveće crnogorsko državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu. Radi kao kolumnist crnogorskog portala CDM. Njegovi romani prevedeni su na 15 jezika. Živi u Ulcinju.