Otrov u duši

U knjizi Vjenceslava Novaka poetski naslovljenoj Otrov u duši antologičar Krešimir Nemec spretno je i sretno upotpunio dosadašnju recepciju hrvatskoga klasika s kompetentnom i originalnom znanstvenom prosudbom. Promišljeno je predstavio opus “hrvatskog Balzaca” u kojem se zrcali široka, panoramska slika burnih društvenih i političkih mijena u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća,u kontekstu hrvatske i europske književnosti.

U izboru iz djela Vjenceslava Novaka središnje mjesto ima najbolji roman hrvatskoga realizma Posljednji Stipančići. Uvršten je i dosad nepravedno zapostavljen roman Dva svijeta. Tri antologijske novele Nezasitnost i bijeda, U glib, Iz velegradskog podzemlja svjedoče o estetskim i etičkim dometima autora koji se u svojim djelima približio svijetu sirotinje, beskućnika, lumpenproletera, te gladnih đaka i studenata.

U uvodnom eseju knjige Otrov u duši akademik Nemec obrazlaže i naslovnu sintagmu Novakove knjige: “Od romanesknog privijenca Pavao Šegota, preko Nikole Bartića i Dva svijeta do posthumno obavljena Tita Dorčića, možemo pratiti galeriju tužnih sudbina koji žive s ‘otrovom u duši’.”