Nenapisane priče Charlesa Bukowskog

U briselskom restoranu Grand Central započinje neobično prijateljstvo koje  će pokrenuti opasnu književnu igru s granicom između mita i istine. Edmund  Smith tvrdi da je godinama bio blizak prijatelj Charlesa Bukowskog, njegov  beta-čitatelj, suputnik po barovima i konjskim utrkama, svjedok posljednjih  dana. A onda, pred smrt, Smith ostavlja CD s oznakom: Nenapisane priče  Charlesa Bukowskog. Na njemu su snimke – trinaest priča koje slavni pisac  nikada nije zapisao, ali ih je ispričao. Smith ih je potajno snimao. Sačuvao.  I onda predao nekome za koga je znao da će razumjeti što drži u rukama.  On ih je preslušao. Preveo. I odlučio ih ne ublažavati. To nisu lijepe priče. U njima žene truju muškarce iz dosade, profesori guraju  ljude pod kotače kamiona, ljubav se svodi na moć, a sloboda na pravo da  izabereš svoju mačku umjesto žene. Djeca odrastaju, unuci postaju pametniji  od djedova, a svi zajedno pokušavaju preživjeti vlastite slabosti uz jeftino  vino i loše odluke. Tu su noći pune dima, raspadnuti brakovi, seks, grižnja  savjesti i bijes – sve ono od čega je Bukowski pravio literaturu.  Čitatelj će se uhvatiti kako zaboravlja da je autor mrtav. I kako više nije siguran tko mu se obraća: Bukowski? Svjedok? Pisac koji je priče prenio? Ili  svi odjednom.

Nenapisane priče Charlesa Bukowskog literarni su projekt visokog rizika u  kojem se granica između mita i autentičnosti namjerno briše. Glas koji govori s ovih stranica sirov je, nepristojan, brutalan i – previše uvjerljiv da bi  bio tek književna konstrukcija.  Ako je ovo prijevara, onda je savršena.  Ako nije, onda smo upravo dobili još jednog Bukowskog.

Kad sam prvi put pustio snimku, našao sam se sâm s čovjekom koji je pio, psovao i od toga stvarao vrhunsku književnost. Zvučao je previše živo da bi bio mit. Nisam ga popravljao. Nisam ga uljepšavao. Samo sam slušao. Ako u ovim pričama prepoznate pravog Bukowskog, to nije moja zasluga. Ako posumnjate da je sve ovo nemoguće – ni to mi ne smeta. Ja sam samo pritisnuo play.

O autoru:

Zlatko Lukić (Zagreb, 1953.) bosanskohercegovački  je književnik, novinar i urednik. Školovao  se u Banjoj Luci, a od 1992. živio u Skandinaviji –  najprije u Švedskoj, potom od 1995. u Norveškoj.  Član je Društva pisaca BiH i dugogodišnji suradnik niza uglednih medija, kao što su Oslobođenje, Glas  BiH, Behar, Bosanska pošta i Radio Behar. Autor je  žanrovski raznovrsnog opusa: romana, pripovijedaka, poezije, drama te leksikografskih i genealoških  studija. Dobitnik je više nagrada, među  ostalima za poeziju, novinsku priču, dramski tekst  te nagrade Fondacije Fra Grgo Martić za roman  Katarza (2007.). U njegovoj se bogatoj bibliografiji  ističu trilogije Bosanski trokut i Mozak i metak te  romani Sunce je tvoja sjena, Samsara i Zlatni rez.  Drame su mu izvođene u kazalištima, a značajan  je i njegov doprinos genealogiji i leksikografiji, uključujući  rječnik Bosanska sehara.