Bili libar

Božja ruka Borisa Dežulovića

Nema valjda na čitavom svijetu nogometnog kluba da je u isto vrijeme tako omiljen i tako loš, kluba čije poraze uživo gleda više gledatelja. Hajdukovi navijači, pretplaćeni na poniženja, iz tjedna u tjedan odano pune poljudske tribine. Otkud taj mazohizam, upitao bi koji namjernik? Zašto se oni vraćaju stalno po nove doze očaja? Objašnjenje je, mislim, u nekolicini koji su krasno pisali ili još uvijek pišu o Hajduku. U nekoliko generacija genijalnih novinskih autora koji su jedan komično neuspješni provincijski klub učinili herojskim, koji su svako ispadanje u pretkolu europskog natjecanja, svaku jebenu katastrofu koji bi normalna osoba što prije željela zaboraviti, svojim nadahnutim tekstovima učinili nezaboravnim.

Žalosna je činjenica da je Hajduk uvijek djelovao bolje na papiru nego na travnjaku. Imao je bolje pisce nego nogometaše, a najbolji je među njima, treba li to uopće napominjati, Boris Dežulović, pisac takvog veličanstvenog talenta da vas duša zaboli da je još uvijek u Hajduku. S njegovom rečenicom on bi mogao pisati u jednoj Barceloni. Jedan bi Liverpool suhim zlatom platio njegov tečni, zaigrani stil, jedan Inter ubio za njegova lucidna opažanja, čitava Allianz Arena bi oduševljeno klicala njegovim duhovitim metaforama. Čitajući ga shvaćate da se Diega Armanda Maradonu krivo optužuje. Boris Dežulović je zapravo Božja ruka.

Ante Tomić