Priča

Kućni ljubimci

 

 

 


Napisala: Sanja Pilić
Ilustrirao: Niko Barun

 

Prije čitanja…
Kako provodiš zimske praznike? Što najviše voliš raditi? U čemu je razlika između dana provedenih tijekom praznika i radnih školskih dana?

PONEKAD PROLAZIMO POKRAJ DIVNIH I VRIJEDNIH STVARI, A DA IH ZAPRAVO I NE PRIMIJETIMO. OVA NAS PRIČA POZIVA NA SUSRET I LJUBAV PREMA PRIRODNOJ DIVOTI KOJU ČESTO UZIMAMO ZDRAVO ZA GOTOVO. O KAKVOJ JE DIVOTI RIJEČ, DOZNAJTE ČITAJUĆI PRIČU.

Moja teta ima tri mačke. Moja baka ima dva mačka. A susjeda jednog. Okružena sam s mijau-mijau. Prijateljica Dora ima jednog psa. Miroslav, prodavač u Dioni, dva. Ujak Domagoj radi u Skloništu za pse i ima ih puno. Okružena sam i s vau-vau. Htjela sam imati kućnog ljubimca, ali roditelji se nisu složili.
– Ribice, akvarij – gnjavila sam.
– Ne može. Jednoga dana. Možda… – odgovorili su.

I tako sam kućne ljubimce počela tražiti među drvećem. Istina, nalaze se u parku i ne moram ih voditi u šetnju. Osjećam se bogato.

 

 

 

 

 

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor.

 

 

 

Pahuljice


Napisala: Tamara Vrbanović
Ilustrirala: Željka Mezić
Prije čitanja…
Nacrtajte na papire nekoliko pahuljica. Iznad svake pahuljice nacrtajte oblačić. U oblačić upiši tekst koji govori pahuljica koju ste nacrtali. Pokažite svoje pahuljice koje govore ostalim učenicima. Usporedite radove… Ispišite o čemu sve pahuljice govore.

U Oblak kočiju ukrcavale su se male pahuljice. Prvi su put išle na raskošni bal. Sve su bile su odjevene u raskošne bijele haljine. Pahuljicu Zvončicu dopratili su mama, tata, brat i mlađa sestrica. Zvončica je bila uzbuđena dok je hodala prema Oblaku.
– To će biti noć za pamćenje! – uzbuđeno je govorila mama, poravnavši kraj Zvončičine haljine.   – Moja mala kći Zvončica je odrasla! – ponosno je govorio tata. – Joj, to je tako divno! – govorio je brat. – Da barem ja mogu s tobom! – tužnim je glasom govorila sestrica držeći se za Zvončičinu haljinu. Mama zagrli Zvončicu i poljubi je: – Sve ćeš nam ispričati kada se vratiš. Uživaj u prvom plesu! Zvončica sjedne na prvo mjesto pokraj izlaza.

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor.

 

 

 

 

Nikolinjsko-božićna čaraparsko-čizmarska revija
a9rd591

 

 

 

Napisala: Nevenka Videk
Ilustrirala: Marsela Hajdinjak

 

 

Članovi Čaraparskoga kluba radno su dočekali početak prosinca. Krojilo se i šivalo, pa je čaraparnica postala zatrpana čizmama i čarapama. Uoči Nikolinja čizmar i čarapar pozovu sve zvjerčice da pripreme doček svetom Nikoli.
– Svi ćemo se svečano obući – radovala se vjeverica. – Navući ću crvene čarapice i obuti
nepromočive čizmice! – poskakivao je od sreće ježić.
– A ja ću na prozorčić kućice staviti najveće čizme za svoje medvjediće! – reče, dotrčavši u  čaraparnicu, medo.
– Čekaj, čekaj, što ćeš ti u čaraparnici u ovo doba godine. Ne bi li trebao, spavajući i sanjajući, čekati zimu u svom brlogu? – kriješteći će čavka. – Doista, otkuda ti po ovoj studeni? – čudile se životinje.
– Ha, otkud i vi svi. Što se čudite. Moji su medvjedići naručili darove od sv. Nikole i svi čekaju njegov dolazak. Hitno trebam deset pari čizama i isto toliko čarapa.
– Čuj, to neće ići! – opet će čavka. – Na tebe nismo uopće računali, znajući da spavaš u brlogu sa svojim medićima.

 

 

 

a9r8a49

 

 

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

 

 

 

Berem sve i svašta

 

 

A9RC14C

 

 

 

PRIJE ČITANJA…
Ispričaj prijateljima u razredu svoj najljepši jesenski dan ili doživljaj. Važno je da te strpljivo i sa zanimanjem svi pažljivo slušaju. Jer, pažljivo slušanje dok drugi govori je jako, jako važno.

Sve je počelo još ljetos. Dosađivala sam se na terasi vikendice na ogulinskom jezeru Sabljacima. Bilo mi je dosta i kupanja i sunčanja i ribolova na obali jezera. K meni je dotrčala Monika. Njezina baka ima velika polja na kojima je zasađen kupus.

 

 

A9RC14E

 

 

 

– Ideš li s nama? – upitala je Monika i skakutala od nestrpljenja da traktor s prikolicom punom ljudi krene na polje. – Idemo u berbu kupusa. Iako ništa nisam znala o poljima, kupusu i berbama, iz dosade sam krenula s njom. Uživala sam u vožnji na traktorskoj prikolici. Oko mene je bilo mnogo teta i stričeka. – Zar će svi oni brati kupus? – upitala sam začuđeno i nadala se da ćemo to brzo obaviti. Traktor se zaustavio na velikom polju. – Ovo sve trebamo pobrati! – rekla je veselo Monika. – Ideeeešššš… – nisam joj vjerovala! Preda mnom se širio pogled na samo jedno, a to je bio kupus. Polje je bilo puno kupusa. – Pa to ćemo brati mjesec dana! – još uvijek nisam mogla vjerovati. – Gdje su svi zečevi svijeta da nam pomognu? I njima se, valjda, kupus od tolikog kupusa zamjerio. Monika i ja silno smo se zabavljale. Nismo trebale puno raditi. Trčale smo poljem i brojile berače i pune prikolice.

 

 

A9RC152

 

 

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

 

 

Kraj školske godine
A9RF52E

 

 

Napisala: Sanja Pribić
Ilustrirala: Sanja Pribić

 

 

Sunce je blistalo svaki dan. Nebo je bilo plavo. Ljudi su šetali u šarenoj, laganoj odjeći i radovali
se dolasku ljeta. Svi, izuzev Anuške. Bila je vrlo tužna, „kao crna godina“, kako je znala reći baka Jadranka. Ne zato što je imala loše ocjene, a kraj školske godine bio blizu. Naprotiv! Čak joj je iz matematike, koju nije voljela, zaključena četvorka. Ne, Anuška je imala drugi razlog za
tugu. Znala je da joj je ovo posljednja godina u njezinu razredu i njezinoj školi.
Prije nekoliko dana mama i tata pozvali su Anušku i mlađeg joj brata Marka u dnevnu sobu.
– Moramo vam nešto reći… – počela je mama, ali je zastala. Kao da je progutala knedlu.
U pomoć joj je pritekao tata.
– Znate, mravci, krajem ljeta selimo se u Njemačku! Ondje ćemo živjeti. Mi ćemo
raditi, a vi ćete ići u školu. Dobro, Marko, ne ti, Anuška. A Markić će u vrtić! – izgovorio je u
jednom dahu.
– Kako, zašto? – iznenadila se Anuška. – A moje prijateljice? Eva, Kristina, Maša?…
– Pa, upoznat ćeš nove – odgovorila je mama.
No, vidjelo se da ni ona nije vesela.
– Gledaj, mišiću – ubacio se tata. – Ti si već velika, pa možeš razumjeti. Mama ovdje nikako
ne može naći posao. Ja do svog moram putovati više od sata… Znaš da u Njemačkoj mama ima
ujaka Branka. On nam je već našao poslove. Tako mora biti.
– Neee, neću! – povikala je Anuška i otrčala u dječju sobu. Sada je polako koračala poznatim putem prema školi. Sve joj se činilo drugačijim. I breze u parku pokraj kojih je prolazila svaki dan i ne primjećujući ih. I kiosk s novinama iz kojeg joj je teta Josipa uvijek veselo mahala. Čak i stari zahrđali vrtuljak na dječjem igralištu.

 

 

A9RF530

 

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

 

 

 

Proljetna priča

 

 

A9RE318

 

Napisala i ilustrirala: Pika Vončina

 

Krokodil Jaroslav jako voli cvijeće. Uživa u njihovu mirisu, bojama, oblicima, svemu. Ali
još više Jaroslav voli voćke. Kada u proljeće drveće procvjeta, Jaroslav je zadivljen.
Danima sjedi u vrtu pod trešnjom i pozorno prati pupanje. Uživa gledati kako vrhovi
crnih grana bubre, a onda se pojave pupovi. Ponekad se cvjetovi otvore preko noći i
drvo dobije ružičastu krošnju. Kada cvjetovi zamirišu, oko njih sve zazuji. Pčele i razni
kukci dolepršaju sa svih strana. I Jaroslav voli mirisati cvjetove. Tako je ovoga proljeća i upoznao Eleonoru. Jednoga jutra Jaroslav i mala ptica Eleonora uživali su u mirisu istoga cvijeta i počeli su razgovarati. Razgovarali su do večere, a nastavili sutradan. Sljedećih su
dana zajedno šetali uz rijeku, razgovarali, šalili se i postali prijatelji. Prošle subote, dok su sjedili na obali rijeke, Eleonora je rekla:
“Jaroslave, poznajemo se već cijelo proljeće, ali nisam te vidjela da plivaš u rijeci.”

 

A9RE31A

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

 

 

 

 

Pa gdje je to proljeće?

 

A9RF631
Napisala: Pika Vončina
Ilustrirala: Pika Vončina
Motrimir je okretao glavu lijevo-desno i rekao:
– Ništa! Ne vidim ništa. Pogledao je u nebo, a onda razočarano ponovio:
– Ništa! Ništa osim sivih oblaka.
Uvukao se u mravlju rupu, dom velike obitelji mrava. Motrimir je bio najstariji mrav u mravinjaku. On je ove godine prvi stražario. A bilo je to prošloga petka. Na straži su se poslije njega izredali Brzimir,
Stražimir, Zurislav i Držislav. Sada je na redu bio Dubislav. Dubislav je vrlo mlad mrav i njemu će
ovo biti prvo proljeće. Motrimir je gledao kako se Dubislav uspinje ljestvama do izlaza iz mravinjaka.
Odmahivao je rukom i mrmljao:
– Ma ovi mladci ne znaju što treba gledati. Da im je proljeće pred nosom, ne bi ga prepoznali!

 

A9RF634
Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!
Velika

A9RE0B2

Napisala: Ivana Gabelica
Ilustrirao: Niko Barun

 

Kao i svake druge godine, i ove je došlo, vrijeme maškara. Za Veroniku i njezine prijatelje, ova je bila posebna. Naime, ovo je prvi put da idu u maškare bez pratnje odraslih. Već mjesec dana djeca podsjećaju roditelje da su im to prošle godine obećali. Veronikina mama nije imala izbora, iako je znala koliko se njezina djevojčica boji mraka. U Veronikinu susjedstvu ulice nisu dobro osvijetljene, a tu su i groblje, pa i šuma kroz koju treba proći da dođu u drugu ulicu. Veronika je već razmišljala i o toj strašnoj šumi i o jezivom groblju, ali je od straha bila jača želja da napokon bude velika.
Došao je i taj dan. Veronika je bila jako uzbuđena. Pripremila je svoj kostim „Sofije Prve“ na krevet i čekala da se smrači. Kad je sunce potpuno zašlo, obukla se i nesigurno iskoračila u mrak. Pred vratima su je već čekali Mia i Marko, odnosno „balerina“ i „nindža kornjača“. Laknulo joj je kad ih je ugledala, jer nije sama morala ići do kuće Šantićevih po Ivanu i Josipu, tj. „Pipi Dugu Čarapu“ i „Snjeguljicu“.
Kad je ekipa bila potpuna, mogli su pokucati na prva vrata.
– Maškare! – viknuli bi uglas i pružili vrećice.
Neki od susjeda bili su velikodušni, dok neki nisu ni otvarali vrata.
A9RE0B4
Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!
Karla

A9REDF3

 

Napisala: Sanja Polak
Ilustrirao: Niko Barun

 

Imam ja prijateljicu Karlu. Kako se samo nisam prije sjetila pričati vam o njoj? Prvo ću vam je opisati. Njezine vanjske i unutarnje osobine, kako od nas traži učiteljica.
Karla je visoka oko 130 cm, ima oko 30 kg. Mršava je i vitka. Lice joj je okruglo, a smeđa kosa završava na njezinim ramenima u preslatkim uvojcima. Ima dva oka, velika, smeđa i sjajna. Ima i nos, normalan, kakvi već jesu nosovi u lijepih djevojčica, a ima i usta koja su često razvučena u osmijeh. Ima i lijepe bijele zube, tanke ruke, slatke dlanove i dugačke prste. Noge su joj isto tanke, ali ih baš ne mogu opisati jer često nosi hlače pa ih zapravo i ne vidim.
To su bile vanjske osobine. A sada unutarnje. Karla je prava prijateljica pomagačica. Pomaže mami donijeti kruh iz trgovine. Pomaže tati oprati njegov prekrasan, ogroman plavi auto. Pomaže učiteljici pričvršćivati likovne radove na pano. Pomaže susjedi Ančici čuvati malu bebu. I meni pomaže. Uvijek kad sam loše volje, Karla me razveseli. Kad nam je dosadno, Karla se uvijek sjeti što ćemo zanimljivo raditi.
Bio je početak zime i sredina zimskih školskih praznika. Prije praznika učiteljica nas je naučila sve o zimi. Zima je hladna. Zimi nosimo kapute, kape i šalove. Zimi su dani kratki, a noći duge. Zimi ima puno snijega. Zimi se ide na zimovanje. E, tu je ispalo da nam je učiteljica lažljivica. Jer snijega uopće nije bilo, a ni Karla ni ja nismo išle na zimovanje. Za to su krivi novi automobili, hladnjaci, štednjaci i perilice za posuđe koje su kupili naši roditelji koji su rekli:
– Ove godine ostat ćemo u Zagrebu. Valjda će i u nizinskom i brežuljkastom kraju
pasti malo snijega. Ha, možete misliti! I oni su ispali lažljivci prve klase!
Snijega nije bilo. Nigdje ga nije bilo. Nije pa nije. Ni u nizini ni na brežuljcima. A mi smo se željele zabavljati na snijegu.
– I što ćemo sad? – pitala sam Karlu.
– Prvo ćemo obući skijaška odijela, kape, šalove i rukavice, stati na balkon i vikati oblacima: ‘Hoćemo malo snijega! ‘ – rekla je Karla
smijući se i pokazujući svoje bijele zubiće.
– Hooooćeeeeemoooo maaalooo sniiijeeegaaa! – vikale smo na oblake puna dva sata, sve dok nas u tome nije prekinula susjeda Marica.
A9REDF5
Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

 

Mršavi Djed Mraz
A9R17D3

 

Napisala: Vjekoslava Huljić
Ilustrirala: Vanda Čižmek
Djed Mraz promoli glavu iz bazena
punog pisama.

– Puf… Puf… Ne mogu više plivati! Ne
mogu više… Toliko pisama! Toliko želja!
A sve ih moram pročitati! Gdje mi je
mobitel?

Jedva ga pronađe u onom moru
papirnatih želja.
– Joj! Koliko SMS-ova! Doista ne mogu
ići u korak s vremenom! Ova djeca samo
vise na mobitelima i šalju poruke… Kao da
je to mačji kašalj! Te hoću novi tablet, te
hoću psa, mačku, kornjaču, nove tenisice,
novog tatu, starog tatu… A koliko samo
ima neželja! Neću u školu! Neću zubaru!!
Neću jesti brokulu i drugo zelenje! Neću
novog brata ili sestru… Hej… ovo je posao
za školskog psihologa! I za roditelje! Ja sam
samo Djed Mraz! I sve mi je teže ispunjavati
želje! Nisam u kondiciji! Debeo sam i
trapav! I umoran… Možda bih trebao u
mirovinu… Ne… Ne… Ne dolazi u obzir!
Djeca i njihove želje na prvom su mjestu!

Teškom mukom dopliva do ruba bazena.
Uhvati se za stube, jednu… drugu…
treću… i izađe.

– Moram se malo odmoriti! – reče – ali
prvo moram izuti čizme…

– Ho-ruk… ho-ruk… ho… ho… ho-ruk!
Evo! – sav se zadiše.

Od onog ogromnog trbuha jedva skine
čizme. Izvali se na krevet, na jastuke od
gusjega perja. Dohvati modni časopis za
modernog muškarca i zamalo se rasplače.
Da nije bilo vila i vilenjaka u susjednoj
sobi, koji su marljivo umatali darove,
sigurno bi zaplakao, barem malo.

– Moram i ja smršavjeti! Vidi me na
što sličim! Nisam uopće moderan! Ni
modno osviješten! Obrazi su mi kao
buhtle! Trbuh mi je poput najveće
lubenice! Klokani u Australiji, kad im
pokažu moju fotografiju, viču: ‘Mama!
Mama mia!’

Djed Mraz nije mogao spavati. Ranom
zorom ustane i ode u teretanu za
mrazove, vilenjake i druge osobenjake.
Vježbao je… I vježbao… I vježbao… I
vježbao… I vježbao… I vježbao…

Jutrom je vježbao. U podne je trčao.
Navečer je plivao. Vježbao… I vježbao…
I vježbao…

 

 

A9R17D5
Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!
Dječak i pas

A9RBB84

 

Napisao: Zoran Maljković
Naslikala: Marsela Hajdnjak

 

Fran je silno želio psa. Mama o tome nije
željeli ništa čuti. Tata isto tako. Pa kako je
moguće da psa imaju svi njegovi prijatelji: i
Klara i Josip i Ružica? Klara mu dopušta da
ode prošetati njezinu maltezericu Ritu dok
ona razgovara mobitelom s prijateljicom,
Josip isto tako rado na uzicu poveže svog
pekinezera Rodija i pusti ga u šetnju s Franom,
a on ostane igrati računalne igrice. Ružica isto
voli kad Fran povede njezinu Vegu na livadu.
Fran sanja pse. Nekad crne i velike, nekad
male i umiljate. Želi jednoga samo svoga. On
bi ga pazio, čuvao, hranio, čistio za njim.
– Ne možemo uzeti psa – rekla je mama.
– Stan je mali, nas je četvero, valja se brinuti
za njega. Pas nije igračka.
– Ali, mama, ja ću sve sam, vjeruj mi… –
molio je Fran.

Mama je bila neumoljiva. Vidjela je ona
svakoga jutra kad je išla na posao mnoštvo
ljudi koji šeću pse. Neki su bili veseli i igrali
se sa životinjama, a neki su bili i mrzovoljni
dok su čekali da psi obave svoje. Nije joj
bilo jasno zašto ljudi kupuju pse ako se ne
žele s veseljem brinuti za njih. A onda je
mama shvatila: neki od tih mrzovoljnih ljudi
kupili su pse svojoj djeci, a onda se djeca
nisu željela brinuti za njih. Ili se nisu uopće
brinula ili su se brinula nekako polovično,
kad im se dalo.
Ali Fran je znao da je pas velika obveza,
da je on živo biće koje treba i hranu i šetnju
i ljubav.
Mama je znala da je Fran dobar dječak, ali
nije se usudila kupiti mu psa jer se životinju
mora izvoditi van tri puta na dan, a ona koja
radi u smjenama kao prodavačica i otac koji
vozi tramvaj tog vremena nemaju.
A9RBB86
Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!
PRIČA

Napisala i ilustrirala: Pika Vončina
Ove su godine životinje odlučile proslaviti svoj dan. Da, priredit će veliku
svečanost.
A tko će ako neće one?
Ipak, znale su da će biti puno posla.
Valja se pobrinuti za hranu, piće, stolove, stolice, ukrase, priredbu…
Kao prvo, treba odlučiti gdje, kako i tko će organizirati proslavu? Jedino
što su znale bilo je kada – 4. listopada.
S hranom je bilo lako. Odmah su jednoglasno odlučile tko će pripremati
jelo. Za gozbu će se pobrinuti dva mačka. Leonardo od Male Nožice i
Edgar Veliki.
Za njih se zna i izvan granica ove priče. Oni su u Prvom izboru imali svoju
priču. Za to je zaslužno njihovo umijeće kuhanja, ali i uživanje u kuhanju.
Leonardo i Edgar od sreće su mijauknuli.
– Pripravit ćemo nešto za svakoga, ali u dovoljnim količinama. Slatkoga i
slanoga, ljutoga i kiseloga – uglas su rekli i nestali.
Odjurili su kući, jer posla je puno, a vremena malo. Životinje su zaključile
kako se u vezi s hranom ne trebaju brinuti. Sve će biti ukusno i gotovo na
vrijeme. Pa nije ovo njima prva velika gozba.

 

 

zeko

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

Tina

tina

 

Napisala: Sanja Polak
Ilustrirao: Niko Barun

 

Imam ja prijateljicu Tinu. Ona se ovih
dana, potkraj školske godine, baš čudno
ponaša. Svaki dan sve je tužnija i tužnija.
Mi s veseljem brojimo dane do kraja
školske godine, a ona kao da joj to nije
drago.
– Što ti je? – pitala sam je dok je sjedila u
kutu učionice, očiju punih suza.
– Ništa! – okrenula mi je glavu.
E, na to poludim. Kad vidim da je nekome
nešto, a on kaže: – Ništa.
– Pa ipak ti je nešto kad plačeš?
– Uopće ne plačem!
E, i na to poludim. Kad netko kaže da ne
plače, a svi vidimo da plače.
– Ma, reći ću ti poslije škole – rekla je Tina
vidjevši da sam uporna i da je neću pustiti
na miru.
Krenule smo zajedno iz škole. Jedva sam je
nagovorila da progovori.
– Vidiš, svi vi veselite se kraju škole.
A meni je to najtužniji dan. Svi ćete vi lijepo
sa svojima na more, a ja moram u Zagorje.

– Pa što je u tome tako loše?
– Ja nikad ne idem na more. Čim završi škola,
mama me otpelja baki Jagi u Zagorje.
I tamo sam do posljednjeg dana praznika.
A u selu bake Jage nema ni jednog djeteta.
Baka Jaga je stroga. Stalno mi govori
da nema zabušavanja, da se mora
raditi. I tako ti ja skupljam sijeno,
hranim pajceke, vodim krave na pašu.
Za poludjeti!
– Meni je to baš uzbudljivo.
– Tebi da! Molim te, nemoj ovo reći
nikome u razredu, jer bi mi se rugali.
– Ja nikad nisam vidjela kravu, a ti se s
njom družiš cijelo ljeto.
– Pa ti nisi normalna. Hajde, vidim da
ništa ne kužiš. Pusti me samu u mojoj
tuzi.
Nisam je mogla pustiti.
Cijelo poslijepodne razmišljala sam kako
pomoći tužnoj Tini. Živjela je sama s
mamom. Mama je cijelo ljeto radila i
ona je doista morala k baki Jagi.
Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

jaga

 

 

Uhonja na izletu

 

uhonja

 

Napisala: Jelena Pervan
Ilustrirao: Niko Barun

U petak ujutro krenuli smo vlakom na
dvodnevni izlet u Osijek. U četvrtak
navečer s mamom sam spakirao dva
para hlača i šest majica. Uvijek nosim
puno majica jer sam nespretniji i od
najnespretnijeg dječaka na svijetu pa mi
bez ikakva problema sok od borovnice ili
čokoladni sladoled ili pita od špinata ili
topao kakao baš uvijek završe na majici.
To je nekakva urođena mana, siguran sam.
Spakirao sam još i četkicu za zube, češalj,
kremu za lice, aparatić za zube i svoga
Uhonju.
Uhonja je vrlo star i otmjen zec. Plišani
zec s kojim dijelim krevet još od rođenja.
Uhonja je pripadao mojoj starijoj sestri, a
ja sam ga naslijedio. Ako ja imam devet
godina, Uhonja bi trebao imati dvanaest
ili možda trinaest.

Ne mogu se sjetiti koliko moja sestra ima
godina. Uvijek sam bio loš s brojevima.
Spakirao sam ga tako da ga nitko nikada
ne bi mogao otkriti jer bila bi prava
sramota da zreo osamipolgodišnjak,
skoro pa odrastao čovjek, spava s
plišanim zecom. Smjestio sam ga između
majica i donjeg rublja. Tamo je na
sigurnom.
Do Zagreba smo se vozili dva sata i
vožnja je bila odlična. U vlaku smo
čak mogli naručiti i sok. Ja sam naručio
sok od kupine i pola je bočice odmah
završilo na mojoj majici.
Doista ne znam kako mi to uspijeva.

uhonjs2

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

Dan planeta Zemlje

 

 

Napisala: Tamara Vrbanović
Ilustrirala: Ivana Guljašević

Danas naša Zemlja slavi rođendan
i učiteljica nas vodi na iz let u
Botanički vrt. Pošto je običaj da
se slavljeniku donesu darovi,
odlučio sam Zemlji ponijeti
čokoladu, lizalicu i vrećicu čipsa.
Stavio sam darove u naprtnjaču
i nikome nisam ništa rekao.
Zamišljao sam kako ću ispasti
važan pred svima kada Zemlji
svečano uručim dar. Došli smo
do Botaničkog vrta. Tamo nas je
dočekao vodič. Pokazivao nam je
različito drveće i šarene biljke.
– Ovo su golosjemenjače,
odnosno različite vrste borova.
Možete vidjeti jelu, smreku i
tuju – pokazivao nam je visoko
drveće.

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

 

JANICA

janica

Napisala: Sanja Polak
Ilustrirao: Darko Kreč

 

Imam ja prijateljicu Janicu. Ona živi na
jednom od obronaka Medvednice koje se
zove Gornje Vrapče. Tamo moj djed Janko
ima kuću, vrt, povrtnjak, livadu, vinograd,
voćnjak i šumu. U blizini djedove kuće nalazi
se i kuća u kojoj živi Janica sa svojom obitelji.
Tamo je jako lijepo. Iz djedova i Janičina
dvorišta pruža se prekrasan pogled na cijeli
Zagreb. Ne znam je li ljepši danju kada se
vidi mnoštvo velikih i malih kuća i ulica ili
noću kada umjesto kuća i ulica promatramo
mnoštvo velikih i malih svjetiljki.
Janica uvijek izgleda sretno i zadovoljno kad
se s njom vidim. Ima veliku obitelj i nikad
nije sama. O njoj se brinu baka Bara, djed
Zvonko, ujna Štefica, stric Joža i mnogobrojni
susjedi koji se jako dobro slažu.
S prvim zrakama proljetnog sunca moji dragi
roditelji odlučili su potpuno preurediti naš
stan u središtu grada.
– Tijekom radova ne možemo živjeti ovdje –
rekao je tata.
– A gdje ćemo onda? – upitala je mama.
– Živjet ćemo kod djeda Janka u Gornjem
Vrapču – odlučio je tata.
– A kako ću ja u školu? – pitala sam zbunjeno.
– Pješke!
– Pješke iz Gornjeg Vrapča na Srednjake? –
nisam znala o čemu govori.
– Pa, upisat ćemo te u gornjovrapčansku školu
u koju sam i ja išao kad sam bio mali. Tko zna
koliko će trajati radovi u našem stanu.
To je za mene bio pravi šok! Ostaviti sve
svoje prijatelje o kojima sam vam do sada
pisala i preseliti se iz zagrebačke nizine na
medvedničke brežuljke. Uf, uf…

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

SUPERJUNAK BEZ MASKE

 

batman

Napisao: Mladen Kopjar
Ilustrirao: Dario Kukić

Nakon beskonačnog uvjeravanja da
Batman nije rogati vrag, nego junačina
koja se bori za pravdu, baka mi je
kupila njegov kostim. Sada napokon
u pokladnu povorku mogu uzdignuta
čela.
A baka mi je htjela kostim sašiti sama.
– Bit ćeš moj šareni leptirić – rekla je.
Leptirić?! Bio sam užasnut i prava je
sreća da sam je uspio odgovoriti od
tog nauma. Da sam se pojavio kao
leptirić pred svim onim Hulkovima,
Supermanima, Spidermanima i
Ironmanima, bio bih predmet zlobne
zafrkancije među prijateljima bar do
idućih maškara.

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

KUĆNI LJUBIMAC

PAS

Napisala: Sandra Ružić Čajavec
Ilustrirao: Darko Kreč

Moja je najveća želja imati psa! Velikog,
čupavog, dahtavog! Može i malog, čupavog,
dahtavog! Nisam izbirljiva. Koliko god puta
molila roditelje da mi ga nabave, odgovor je
uvijek bio isti – nismo u mogućnosti imati
psa! Mama je pokušala pojasniti:
– Srećo, imamo mali stan, samo pedesetak
kvadrata, a u njemu već živimo ti, tvoja
sestra, tata i ja. Za psa jednostavno nema
prostora.
Ne razumijem što su joj ti kvadrati, pa ne
tražim da pas ima svoju sobu!
Pokušala sam s novom idejom: – A da
nabavimo psa, da je naš, a da samo stanuje
kod bake? Ona ima dvorište.
Mama zakoluta očima. Nadala se, kaže, da
me ta „glupost“ prošla i dometnula:
– Srećo, to tada NE BI bio tvoj pas. Viđala bi
ga samo povremeno, a o njemu bi se morala
brinuti baka.
Baš sam tužna.
Najtužnija sam kada gledam emisiju o
kućnim ljubimcima. Uvijek prikazuju pse koje
vlasnici daruju. Sve jedan ljepši od drugoga!
A onda se dogodilo čudo. Zimski praznici.
Teta, mamina sestra, došla nam je s
veeelikom molbom: Možemo li tjedan
dana pričuvati njihova njemačkoga ovčara Džimba?

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

JAKOV i KRAMPUS ZLOĆA

 

KRAMPUS

 

Napisala: Vjekoslava Huljić
Ilustrirala: Pika Vončina

 

Jakov je bio mrvicu zločest.
Dobro, možda malo više od
mrvicu. Volio je govoriti da je samo
nestašan, iako su njegovi nestašluci i
nepodopštine sadržavali ovo:
– hvatanje gušterica i kišnih glista,
koje bi onda stavljao djevojčicama u
torbe; jednom je mami u torbu stavio
i nekoliko škampa pa se pravdao da su
još bili živi i sami odšetali u torbu;
– guranje prijatelja u zimsko more i
mazanje automobilskih guma ljepilom;
– zamjenu etiketa u dućanu, pa bi
vrećica bombona koštala tristo deset
kuna, a glačalo dvanaest kuna;
– zamjenu odjeće u gimnastičkim
svlačionicama, pa bi Juru dopao ženski
triko, a Vesnu ogromna trenirka u koju
su mogle stati još tri Vesne.
Da ne spominjem količinu cedevite
usutu ukućanima u juhu i papra u
kapima za oči.
Kad je posljednji put sakrio baki
štap za hodanje, ona mu je rekla: –
Vidjet ćeš samo koliko ćeš šiba dobiti
za Božić! Više negoli ti je dlaka na
glavi!
A Jakov je imao gustu kosu i po
tome bi ispalo da će se izgubiti u šumi
šiba koju zasluži.

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

 

Baka

 
baka
 

Napisala: Sanja Pribić
Ilustrirala: Sanja Pribić 

Martinova baka se razboljela. Već nekoliko dana osjećala se loše. Imala je visoku temperaturu.
Mama se zabrinula i pozvala liječnika u kućni posjet.
– Znaš, baka će morati u bolnicu – priopći Martinu mama. – Moram spakirati njezine stvari.
Hoćeš li mi pomoći?
– Kako u bolnicu? – rastuži se Martin. – Hoće li tamo ostati dugo?
– Vidjet ćemo… – odgovori mama. – Ovisi što će reći doktori.
Te noći Martinu san nije dolazio na oči. Razmišljao je o baki. Nije valjda ozbiljno bolesna…
Martin je jako volio baku. Ona ga je čuvala od najranijeg djetinjstva. Martinova je mama
morala početi raditi kada je Martinu bilo svega nekoliko mjeseci. Tata ih je napustio i odselio
se u drugi grad. Mama je odlazila rano ujutro, a vraćala se tek uvečer. Tada je još studirala na
fakultetu. U albumu s fotografijama bilo je mnogo slika na kojima baka hrani Martina, igra se s
njim i u kolicima ga vodi u šetnju.

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!

Sve je u redu

 

sve je ok
 

Napisala: Sanja Pilić

Ilustrirala: Željka Mezić

 

Sve je u redu – rekla je baka.
– Sve je u redu – rekla je mama.
– Sve je u redu – rekao je tata.
– Ništa nije u redu – rekao sam ja.
– Zašto? – upitali su.
– Sutra moram ići u školu. To nije u
redu.
– To je sasvim u redu. Ako želiš biti
pametan, trebaš učiti.
– Želim biti sretan – odgovorio sam.
– Ne želim biti pametan.
– To ti se samo čini – rekla je mama.
– Želim spavati ujutro.
– Previše spavanja škodi – rekla je baka.
– Ne želim biti pod stresom – rekao
sam.
– Nemaš ti pojma što je stres – rekao je
tata. – Uostalom, škola te priprema za
život.
– Jao meni! – odgovorio sam. – Ja bih
se još igrao. I ljetovao.
– Ljeto je prošlo – dodala je baka.
– Sve je u redu – rekla je mama.
– Vjeruj mi.–
Sumnjičavo sam je pogledao.

 

Priču u cijelosti pročitajte u novom broju časopisa Prvi izbor!